šećer, jaja, brašno, turpija
03.01.2005., ponedjeljak
Uručeno
|
Uručeno mi je rješenje o novom pritvoru. Datumi su famozni, čista pjesma. Lirika. Odvjetništvo je zatražilo određivanje pritvora 30.12., odnosno isti onaj dan kada je Ivica konačno dao iskaz koji je trebala biti ta formalnost koju se čekalo, a da bi se mene pustilo onome što je ostalo od doma. Iz čiste znatiželje sam pokušao shvatiti što i zašto su to učinili, odmah nakon što je prvotni šok prošao. Iz rješenja razaznajem nešto kao da oni su zaključili da sam vrlo vjerojatno kriv, te da bih na slobodi mogao ugroziti tijek postupka, pa da je bolje za civilizaciju neka ja još malo pišem poglede kroz rešetke. Malen korak za čovječanstvo, nikakav za literaturu, rutina ljudi u crnom. U razmišljanju o utemeljenosti navedenoga stava me posjetio nekakav očalinko, krupan tip odjeven u sportsko ofucano. Posjetio me u sobi za odvjetnike i rekao da ga šalje Cane kao zamjenika: «Eto, znate, pa vidite, pa Cane je dao zaista ali baš sve od sebe, a oni, znate pa vidite…» i naravno da ga nisam ništa više čuo, nakon što je, za razliku od lisičje, stavio svoju medvjeđu gubicu pred mene. Za razgovore s odvjetnicima ću trebati diktafon i doktora Jojbolija. Ispod ovog papira se nalazi rješenje, lijepo se prozire šahovnica i Times New Roman, prvo rješenje ispisano na laserskom. Sva do sada su bila kao šapirografirana, na papiru za oblaganje limova za biskvite, čak su i neizbježne rupice od udarca točkom bile tu, nešto što nisam vidio od vremena kada je bila ostavinska za ocem, pa sam morao pregledavati rješenja kojima je on tu istu kuću naslijedio od svoga. Majka ne spominje sramotu, a znam da se srami. Divljat će s brigama o prehrani u ustanovi, prebirat će pjesme o muci i nepravdi, ali ono što ju stvarno tišti će prešućivati. Sram ju je i vlastitog srama, a ja sam to tek jutros shvatio misleći na domovine sina i njegovo izvlačenje, misleći kako u svojoj ulici vjerojatno neće reći kako je uistinu njegov okac dospio pod letlampu, a povremene odlaske u sud će riješiti već nekako. U sud će ulaziti s podignutim ovratnikom i sunčanim naočalama ili se možda neće ni stidjeti rezultata svoje pijanke? Mene je stid, zapravo. Ovo, gdje se nalazim, spojeno s onim što nisam napravio, plaćanje za nešto što nisam uzeo, osnovne su namirnice za poparu mojih osjećaja. Postoji li nešto logičnije od osjećaja manje vrijednosti, nakon što daš ugovorenu cijenu za ukradeni auto, dovezeš se njime kući i ujutro ga predaš policiji nikada ne vidjevši ni novaca ni auta više? Liše li te pri tome i slobode, i optuže te da si taj auto zapravo ti osobno ukrao, najebao si još i slađe. Možda naivna misli da joj sin i jeste kriminalac. Stara je, vjerovala je uvijek u neku kao državnu vlast, rekao bih i da je poštena žena, ali svi valjda o svojim majkama mislimo da su poštene žene. Ne svi, upravo sam se sjetio jednog koji je znao da to s njegovom majkom ne bi baš bio slučaj. Činjenice ovoga dana glase: odvjetništvo misli, a suci se slažu, da svi dokazi upućuju da sam kriv i tu bih trebao čučati dok ne odrade još i suđenje. Cane mi nije odvjetnik, samo što on to još ne zna. Debeli mi je rekao kako se to radi i odradit ću to. Povlačim punomoć odmah. |