Onaj drugi bi mogao biti ono što stvarno želim. Pamet bira pragmu, ali zamišljam svog viteza na bijelom konju kao mladog, neiskvarenog, sposobnog da uoči svih sedamdeset i pet propusta počinjenih od dana registracije firme u kojoj sam radio, pa sve do končanja postupka, i do kraja izgura ono što po zakonu mora pripadati: zatvor ovdje, novčana ondje, uvjet poneki i nekoliko istjerivanja s posla raznih službenika. Tom bi odvjetniku to bio vjerojatno zadnji slučaj u "karijeri".
Morat ću se zadovoljiti s ovim mojim siromačkom od Čiče, on će valjda biti dovoljno drzak da se izbori za moja prava, a dovoljno mudar da sebi ne ugrozi budućnost, ako ju ovoliko star još uvijek ima. Bio je stari odvjetnik još za života mog oca, pitanje je koliko je još sposoban, ali stari ga je cijenio, a moj je stari cijenio jako malo ljudi.
Novi cimer jutros. Bio bi mamuran da nije shrvan.
Ubačen je unutra, riječi nisu pratile njegov ulazak, izostalo uobičajeno mrmorenje koje prati istovar takvih paketa. Stajao nasred sobe, ogledavao se, uzdahnu i sjeo na krevet Melkiorov. zatekao me kako ležeći s rukama iza glave na krevetu na kat gledam u obližnji strop. Nisam ga pozdravio, on nije bio svjestan mene, zaokupljen svojim mislima. Mlad je, nema još ni trideset. Rošavo lice, vjerojatno jak višak tesosterona u pubertetu. Obrisi mjesečevih kratera. Vrlo rošavo lice i blijeda put, blago zelena. Tko zna gdje se krv povukla, u želudac, jetru, u udove. U šoku je. Naučio sam se raspoznavati nijanse šokova, sve piše na licima, samo treba malo učiti čitati, malo promatrati i ne donositi prenagle zaključke, dok traje proces učenja.
Ovaj je nešto zajebao, siguran sam. U glavi su mu brojna pitanja, smjenjuju se polako i nevezano. Odgovori mu ne pristižu, a i kada pristignmu, potaknu nova pitanja. Kod njega je adrenalin potekao prejako, umjesto da ga balzamira i usmjeri u riješavanje svoga stanja, adrenalin je postao njegovo stanje. Čovjek je vjerojatno nesvjestan da je jadan sada radi onoga što ga inače činilo ponosnim na samoga sebe. Neće mu ništa biti, ta spoznaja nije od esencijalnih za ljude njegovog kova. To je jedan od onih koji ne filozofira s otapanjem zahrđale matice, nego ju reže sjekačem, fleksericom, lomi ju prvim čekićem koji mu se nađe pri ruci, pa čak i ako je to onaj za klince kakav smo dobivali za tehničko obrazovanjei svi čuvamo za svioje sinove. On je možda svome sinu svoj i predao, ja nisam bio te sreće.
Osjetio je da nije sam u sobi, smješio se osmjehom kakav nije iskazao od kada je nešto kao klinac gadno napravio, ostavljen u mračnu ostavu za kaznu i škiljeći se kesio tetki koja ga je samilosno posjetila dok su roditelji ručali bez njega. Naravno da nije ni on shvatio što sam želio reći s "Ne kesi se, nisam ti ja tetka". Vjerojatno je mislio da ga nepotrebno upozoravam na nisam peder.
Bolje bi bilo da ga nisam slušao. Nije odavde, iz Varaždina je. Malen rastom, niži je čak i od mene. Po odjeći vidim da je pun love, ali ne toliko pun love da bi se izvukao iz sranja. Možda i jeste, vrijeme će pokazati, ne meni, kada njegovo bude ad acta, ja ću biti u desetoj priči svjedok.
Priča mi što je napravio. Laže sebi, meni ne može. Kaže da nije bio toliko pijan, kaže da je sve uzeo u obzir, objašnjava mi zato da bi sam sebi ponavljao da nije on prešao na njihovu stranu, nego oni na njegovu. Slavili su, odspavao je jučer cijeli dan i odvezao svoje goste doma, autoputom. Nazad nije mogao bez reprize i lokali su cijelu noć, čekao je devet sati i da se policija makne s cesta, da može voziti bez straha od alko testa. Tragovi prepotencije se još osjete, čak ni činjenica da je ubio bračni par svojom samouvjerenošću i dvotonskim okanom, čak ni to ga nije spriječilo da se kurči kako je dobar vozač. Kurac moj dobar vozač ide smanjiti reflekse, dvotonca sa zadnjim pogonom fura na drugi dan nove podravskom magistralom, za početak. Tek je treći sat ovdje, i već ga popušta spoznaja o činu koji je napravio, počinje se žaliti na bolove u vratu. Ako ovo ne napišem, uzet ću stolicu i udarat ću po njemu dok ga ne skašam, jebe mi se što će mi biti poslije, jebe mi se što mi nitko neće dati za pravo što sam sa svijeta sklonio idiota koji svoju kratkoću nadomješta duljinom nosa svog vozila, težinom i snagom u prednjem veznom limu i iza njega, jebe mi se što će njegova mama kukati i zapomagati, jebe mi se što možda neka djeca neće imati tatu. Bolje im je da se ovaj genetski isprdak zatre prije nego napravi još neku kopiju svog genija. Neka se i oni jadničci ubiju prije nego izrastu u bilo što slično. Spomene li još jednom samo štetu koju ima na vozilu, tražit ću sedative ili premještaj. Bit će dovoljno, možda, da počnem urlati na njega, premjestit će me odmah. Preventivna dehumanizacija bi i mene zahvatila, istina. Važem, bi li bio voljan da se uklone svi ovakvi isprdci od uzrasta znajući da ću i ja biti zatrt u nekom šinteraju nalik na onaj označen zavijeke s pozitivnim gledanjem na odnos slobode i rada? Da nas se pozatvara i pusti da se razmnažamo međusobno, ne bi bilo dobro, jer petitne su curice tako slatke i ništa im ne fali.
Zašto smo sami mi, niski muškarci, skloni iskompleksiranosti i razmetnosti, a ženama je to svejedno. Pitam se tek toliko da nešto pišem i ne prihvatim se stolice. Znam zašto je to tako, shvaćam ja to. Zato se i suzdržavam, zato sam i tu gdje jesam umjesto da se ponašam u skladu sa svojim kompleksima i grabim, skačem u oči i liječim ih razmetnošću, zgrtanjem, bezobzirnošću.
On će biti ovdje dva dana, najviše. Možda već danas ode kući, njegovi će ga tješiti, nalaz krvi će se izgubiti, pojavit će se svjedoci o blatu na cesti i to će se uzeti kao olakotna okolnost, a njegovi će prozori koje štanca ukrasiti vilu nekog suca i svijet će ići dalje, ne i za ono dvoje koje je satrao u njihovom jugiću. Imali smo mi već takvih primjera, samo što je prepolovljena bila peglica, par nije bio vjenčan, mazda 323 f nije imala zračne jastuke a dogodilo se u centru grada. Blato je dokazano sudski i nije se nitko na suđenju sjetio da je vozač dužan prilagoditi kretanje vozila stanju na kolniku (pa čak i da je zaista bilo blata) a još manje se uzelo u obzir da je metak proletio kroz crveno. Kao vrlo neugodan, taj se detalj nije smio spomenuti.
Tokom prethodnog pasusa shvaćam da je svijet vrlo malen, da su se naši putevi već sreli, iako se nismo vidjeli licem u lice, čuo sam njegov glas na mobitelu kojim mi se šef javio da će malo zakasniti u Zagreb, a glas vozača je dodao nešto kao da kaj, da on po Zagrebu vozi 200, a na autoputu i 250 i da ne bu niko zbog njega XY kasnio zato kaj je moral još jednu putnu si za šankom spiti. Mislim da ću se izbljuvati od gađenja. Nešto moram odmah učiniti, inače će biti još krvi.
Post je objavljen 02.01.2005. u 13:30 sati.