Ovaj zapis je falsifikat. Pišem ga na Novu, nakon što sam ipak rekonstruirao što se dogodilo kojega dana. Na ovaj dan je Ivica konačno dao svoj iskaz istražnom. Time je eliminiran jedini, do sada navedeni razlog za zadržavanje u pritvoru. Cane bio u odvjetničkoj posjeti i javio mi. O samom iskazu ne zna ništa, ali zna da je sve u redu.
"Cane, sereš mi opet.", je trebalo biti sve što sam rekao, ali napričao sam se s njim o opcijama moje budućnosti. Naravno, on je već uložio zahtjev za puštanje iz pritvora, jer riješen je taj jedini problem koji sam imao, pa nezgodom završio u pritvoru sedamdeset dana umjesto sedam sati. Mogu shvatiti da liječniku pacijenti postanu cjepanice za cijepanje, ali kada se prema meni počne odnositi kao komadu drveta koje treba obraditi da bi odzvonilo radno vrijeme, zaboravljam na normalnu ljudsku osobinu da se prema poslu, koliko god on bio emotivno, moralno, etički ili humano nabijen, nakon nekog vremena počne odnositi baš kao da proizvodi glinene ćupove: nikamo mu se ne žuri, a eto i ćupovima je svejedno, a ako im i nije svejedno, njihovu bol on ne osjeća. Taj me dan živo zanimalo kada će izvanraspravno razmotriti moj slučaj, ali imao sam ispravan dojam da neće s velikom žurbom pristupiti odrađivanju tog posla. Rok za obradu mog predmeta je 24 sata, sutra je stara godina i na ovaj dan (ako se sada dobro sjećam) ja vjerujem da će se oni sastati na Silvestrovo i pustiti me van. Pakiram se, ali u ušima zuji nešto muklo.
Post je objavljen 01.01.2005. u 16:37 sati.