šećer, jaja, brašno, turpija
02.01.2005., nedjelja
Eradikacija
|
Ovu sam godinu počeo veselo, vidim. Doček nove godine u praznoj ćeliji istražnog centra nije najbolje zamislivo okruženje za zabavu, optimizam izražen dernjavom i ples s kokama kojih se dohvatim. Dobro djeluje na pisanje. Druga nova godina provedena u samoći, s tim što sam u vojsci imao tu sreću da me zapadne ponoć dočekati u kućici, istoj kao psećoj, samo malo izduženoj po z-osi. To nije bila neugodna scena, nije bilo tu ništa loše. Pas čuvar, skladišta municije koja su odletjela deset godina kasnije u zrak, inje, inje i inje, te još malo inja. Tišina šume iznad grada i svijetla koja ni jedne druge nići nisu tako lijepo sjala. Samo rijetki se nađu u toj stuaciji, gledati s brda grad kada je najviše osvijetljen. Opet pokušavam pisati da zaboravim na malog zagorca, ne želim ga opravdavati, a počeo sam se uvjeravati da njegova krivica možda i nije takva, da je sve to ljudski. Tom bi se logikom i Hitlera opravdalo. Stoje sve te američke gluposti o odgoju, frustracijama, usađenim zlima, imaju pravo i oni što vrte zvečke s papirićima, da to sve je samo faza u beskrajnom postojanju duše, ima pravo i moj pijani pater kada kaže da svaka nesreća ima svoju svrhu i da će duše nastavitisvoj ionako besmrtni život u rajskim poljanama s desna ocu, ali ja bih ovoga još uvijek rado sjeckao satarom, satirao ga, mljeo i rastapao u bilo čemu što može otopiti tijelo bez ostatka. Kinezi su u tome bili nenadmašni, Kinezi su nenadmašni u svemu čega su se ozbiljno prihvatili. Nisu ubijali ljude, nego su brisali egzistencije, prepravljali knjige rođenih i umrlih, liječničku dokumentaciju i slike nepostojećega su oduzimali i uništavali. Detaljno, sveobuhvatno, nemilosrdno. Tako bi trebalo s ovim mojim Varaždincem, zabraniti svaki spomen na njega po prijetnjom identične sudbine. |