šećer, jaja, brašno, turpija
01.01.2005., subota
Trideseto pismo
|
Nisam odlučio pisati ga, našlo se na papiru prije zamisli o njemu. Usporedba je brutalna, ali pojavilo se kao prdež koji ti izleti kada se sagneš potpisati u matičnu knjigu vjenčanih, nisam se nadao da će se dogoditi, ali posljedica napetosti koja je dovela do blage autohipnoze dovela do nesvjesnih radnji i pismo se našlo na papiru. Pisao sam ga jednom, čitao sam ga već dvadeset puta u traženju razloga za nastanak, u nadi da ću među redovima pročitati gdje sam i što mi je činiti, što je izmililo tim putem iz moje intuicije. Uvjeren sam da je to razlog pisanju, nešto sam sebi želim reći. Što? Zašto? Predomišljao sam se o svrsi čitanja dok sam ga čitao, ali odbačeni su svi sentimentalni razlozi. Dvije i pol godine je prošlo, nemam nerazjašnjenih pitanja i ništa nije ostalo nedorečeno među nama. Njegova podrška i utjeha bi mi danas dobro došla, to nije upitno. Nalik njemu, ili nastran nalik njegovim nastranostima, razumio bi moje stavove i ponašanja, ali to nije dovoljno da se njemu obraćam baš u takvom mojem, a i njegovom "stanju". Stavit ću njegovo razumijevanje mene na mjesto opravdanja njega kao adresata mojih jada, ali to mi opet ne objašnjava sadržaj i poriv da ga sastavim. Veliko je, opisao sam mu zbivanja koja su me dovela u "sobu" detaljno, pa pretpostavit ću da sam ga pisao jer sam želio sebi prikazati na jednom mjestu povijest moju, sve moje uspone i padove. Oba moja uspona i sve moje padove. Lažem; nije uspona ni bilo, to sam tek klizeći na guzici dva puta udario u kamen i odskočio na kratko. Teško da se to moglo doživjeti ili intepretirati kao početak uzlaznog trenda. |