Glasina je da su po okončanju istražnog postupka izvoljeli početi raditi na optužnici i prema glasinama, rade na tom poslu iznimno žurno. Navodno da ću ju čak i doživjeti. Štoviše, a ako je suditi po iznimnim naporima koje ulažu, mogao bih dočekati početak suđenja čak i da sam ozbiljno narušena zdravlja.
Zadovoljan sam tranzicijom tona mog cinizma. Dok je ranije bio ogorčen, dok sam još bio uvrijeđena kokoška i kokodakao bezveze, sada je tu konstruktivna zajebancija, oživljavanje duha. Progovorio sam cimerima o svom slučaju. Debeli je doznao koliko i dvojica novih, jer ništa bitno nikada nisam ni rekao. Nisam još ni napisao, znam. Namjeravam napisati kada izađem, ako izađem. Već i same konture događaja me vode u iskrivljavanje slike, a to ne mogu još, iako sam zaključio da bi mi bolje došlo optimistično iskrivljavanje slike nego moja prokleta analitičnost.
Novine redovno izvještavaju o slučajevima nevino osuđenih, pa oslobođenih. Nevino osuđenih, a nikada oslobođenih ponovljenim postupkom bi moralo biti još i više. Kratkim prebrojavanjem napamet zaključujem da su ovdje zapravo skoro svi nevini. Gledajući izvana, kako bi netko tek tako pomislio da sam ovdje "greškom", kada ljudi polaze od jednostavnih i ulgavnom točnih načina zaključivanja.
"Gdje ima dima, ima i vatre."
"Nije on baš takvo nevinašce kada se ovdje našao."
Gospodarski je "kriminal", rekao bih, izmišljan da bi se ljude kinjilo po slobodnoj sudačkoj procijeni. Šira javnost razumije što je nož u rebra, kamen u prozor, zaoravanje javne površine, osjećaju gađenje prema čedomorkama i zlostavljačima u obitelji (a takvi se ovdje rijetko nađu, jer normalno je nekada malo jače uvjeriti ženu), ali ne razlikuju otpremnicu od izdatnice ili reversa, rezervacije od dobiti, ne razlikuju mene i direktora mi milog bivšeg.
Kvaka leži u tome da ga nisu ni okrivili. Već u policijskoj obradi se (pretpostavljam) branio, i to tako da je mene teretio. Jednom kada je policija njega uzela kao svjedoka moga "zločina", njegovo je svjedočenje postalo vjerodostojnim, iako je potpuno imbecilno pretpostaviti da sam ja pored njega živog i zdravog bio kriv. Istražni je postupak tu da bi se ispravile greške policije, koja bi trebala biti nešto gluplja i smije ponešto i previđati ili pretpostavljati. Tu je neprelazni bedem pravde, strogo i mudro ispitivanje činjenica, Njegovo Besprijekorno Veličanstvo Postupak Vječni Istražni, a on će sve to provjeriti i sagledati sve zamislive i neke nezamislive aspekte promatranog slučaja. On će staviti kozmos u stanje logosa!
I Goebbels je imao nešto za reći o ovome. Bliži mi se četiri mjeseca pritvora, i zdrobili su me. Nisam ni bio osobito tvrd. Zdrobili su me stavljajući me u poziciju da se branim, da uopće i zaboravim, pod pritiskom straha, da je sve ovo iz samog temelja neosnovano, preglupo, prozirno, naivno.
Represija je stara koliko i organizirano ljudsko društvo, unatoč vjerovanjima u lomove niti koje vertikalno i horizontalno provode impulse informacije, prisile, ocjene, pravde, imovine i krvi, te su niti kontinuirano prisutne i regeneriraju se iz generacije u generaciju od prvog šamana koji si je uzeo za pravo suditi i kažnjavati, pa sve do ovih mojih baletana koji mi uporno pakiraju. Nije se francuskom revolucijom promijenila temeljna psiha ljudska, niti su promijenili sustav iz temelja, baš kao što to nije činila ni Oktobarska revolucija ni NOB, ni ... tko već. Sustav i dalje ima stube, razine, hijerarhiju, piramide koje nastanjuju i dalje slabi i pohlepni ljudi s prijateljima i neprijateljima, ljubavima, mržnjama i strahovima, te i dalje se po rubovima piramide pentraju većim dijelom osobe prikraćene za elementarne ljudske kvalitete, uz ponekog karizmatu kao što je bio Čiča, i ponekog hercegovca koji je preodređen da se lagano prolakta kroz život i sposoban je upotrijebiti sve resurse za vlasititu guzicu. Ne zamjeram im to. Samo vidim, i zavidim. Primijetim da su ipak drugačiji, mogu se usuditi i reći da su bolji od nas. S koljena na koljeno oni svojim naraštajima potezima šalju poruku: idi i radi za sebe i za nas. Obitelj je svetinaj, svemoćna, ona će te uvijek zaštititi, prijatelji su svugdje oko tebe i gdje god se našao, na njih se može računati. Država i ostatak svijeta su tu da ih iskoristiš za sebe i svoju obitelj. Zakoni postoje da te zaštite ili da ih prekršiš radi svoje sreće i zadovoljstva. Novac nije važan, ali svi ga nstojimo steći, pa ćeš vremenom točiniti i ti.
U našim ravničarskim lozama teku neki drugi sokovi, mi smo u stanju reći svojoj djeci da je sramota kršiti zakon, u stanju smo im prešućivati da radimo utaju poreza, u stanju smo paziti da ni slučajno nešto ne ukrade ili nekome ne naudi. Mi tučemo svoju djecu ako nekoga istuku, oni ih namlate ako dobiju batine, a onda još pošalju van da izravnaju račune.
Zavidim im, baš ima zavidim. I žao mi je što ćemo mi asimilirati naposlijetku njih, a ne oni nas. Ne mogu toliko daleko zaključivati, ali nazirem da su takve odrednice dugoročno konvergentne jer nismo toliko različiti kao crnci i bijelci u SAD, pa da vodimo dvije pralelne kulture, praktički i jezika i teritorija. Oni ipak polako ulaze u nas i mi u njih, i sve će to rezultirati nekom mješavinom svjetonazora i novim skupovima distinktnih ponašanja. Promješat ćemo se kao karte.
Dragom Bogu je sve to svejedno, iako je on baš to tako htio.
Tako Arjuni i objasnio njegov pobočnik, rekao mu je tušta i tma filozofija, a protkana je poruka: radi kao da ti novci ne trebaju, pleši kao da te nitko ne gleda, živi kao da nema sutra, samo što je to morao ispričati na 50 stranica. Blagoglagoljiv neki čovjek. Kada se spomene Gita, sjetim se definicije opere: To je scensko djelo u kojem nasmrt ranjen čovjek pjeva petnaest minuta.
Gita: knjiga u kojoj kratki dogovor pred bitku traje tri sata, čuje ga slijepac udaljen dvjesto kilometara, a nitko ne zapiše ništa.
Da, rekao je Arjuni upravo to: meni je svejedno, ali sve se događa samo kako ja hoću. Potrebno je jako puno upljuckavanja da bi mi se objasnila logika takvog stava, a moja nedavno iznikla pobožnost nije dovoljno jaka da uskočim i utopim se u oceanu vjere.
Čitao ovaj zapis i po treći puta vidim da se radujem početku suđenja, uporno zanemarujući činjenicu da nisam trebao biti niti ispitan. Zaboravim se, uživio sam se, ili su me uživili. Sada sam u situaciji kao u SF filmovima u kojima ljude polako obuzimaju neki kradljivci tijela i mijenjaju im um. U sivoj sam zoni, još se sjećam da sam nevin, ali ponašam se kao krivac. Dok sve bude gotovo, možda već budem i sam uvjeren da sam učinio što su mi stavili na teret i to baš tako kako su oni to sebi fino zamislili.
Procesuiraju me. Proces je postupak, ali procesuiranje je i obrada. Ja sam predmet obrade. Cjepanica na panju je predmet obrade odvajanjem čestica, od trenutka kada ju oštrica (moguće sjekira, ali i ne mora biti) dotakne i započne prolazak kroz nju. Po završetku postupka, cjepanica više nije čitava. Prepoznaje se mama cjepanica u svojim kćerima polucjepanicama, ali to više nije ona. Ja možda izađem van u sedamstotisuća komada? U jednoj veš-korpi.
|