Debeli me jutros pitao o čemu razmišljam. Usudio se, a ja nisam imao hrabrosti reći da ne razmišljam nego zamišljam, sanjarim. Sanjario sam kako su mi ruke dva udesetorostručena čekića i prolazim najbližom putanjom kući. Mama se činila dobrom idejom za posjet i razgovor. Put si lomljenjem pravim, kroz tvrde objekte. Infantilan je, svidjelo bi mu se. Bila bi to dobra šega, ali svejedno ću zadržati svioje snove za sebe i za dnevnik.
Šteta, što sam jučer bio tako nadrkan, a seronja je s novim detaljno rekonstruirao svoj "zločin". MOgao sam pitati sve što me zanima, pratiti i možda i zapisati. Priča mi se čini vrijednom pažnje, a bojim se i da ću imati vrmenena dobro ju upoznati. U ovom slučaju sam pokupio samo neke detalje koje ranije nisam znao.
Jutros je dvorište nalikovalo limbu, u sjaju zimskog jutra, s dodirom sviježeg-kao-sviježeg sviježeg-kao-hladnog zraka, pijuni po dvorištu su mi se vukli kao nespašene duše, kao crtanofilmske utvare sazdane od zraka prekrivene predugom koprenom. Jedan od onih trenutaka kada vrijeme stane i odživiš paralelni život dok ti tijelo i svo materijalno zbivanje stoji i miruje. Jutrošnji sam poklon iskoristio loše, samo sam ih gledao, lišene njihovih priča, godina rođenja i boje kose, svedene na košarice svakojakog voća, trulog i svježeg, posutog određenom količinom otrovnih bobica i truleži. Vukli se, čekajući, nelijepi i jadni. Nisu ovdje ništa jadniji, nego što su vani; ovdje su svijesniji jada i povlače se bezvoljno. Nisam taj koji će ih pokretati, ja sam tu samo da ih gledam i pričam svoje priče. Možda od mog boravka ovdje i bude neke koristi, ali sada i među utvarama, teško. Korist se još ne nazire.
Post je objavljen 09.01.2005. u 10:55 sati.