šećer, jaja, brašno, turpija
08.01.2005., subota
Profesionalna dezorijentacija
|
Jučer je pušten četvrti član naše zajednice. Neka je, neka se čovjek malo brani sa slobode. Nije mi žao. Ranije sam imao dojam da je pritvaranje mjera opreza pred ogrezlim kriminalcima, ili odrađivanje kazne unaprijed. Neugodno mi samom sebi od tolikog promašaja u shvaćanju. Nije mi ni dolazilo do mozga, nije me posebno zanimalo gdje idu ljudi kada ih odvede marica. 'Apšenja sam doživljavao kao prepade na ulici, u toku noći, na radnom mjestu, nešto što se izvodi uz povišeni stupanj adrenalina i hitre pokrete izvježbanih ljudi koji služe izvršenju pravde. Još uvijek nisam rastopio čuđenje shvaćanjem. Kao da je neki jak kamenac nataložen, ne da se isprati običnom vodom. Pokušavam shvatiti kako su me tako lijepo i stručno stavili ovamo, a da meni nikada nije palo na pamet da bi mi se to moglo dogoditi. Tješi me činjenica da vjerojatno to znači da nisam ništa lošega napravio. Osim Debelog i mene, s nama je jedan koji je pristigao dok sam boravio s gospodarcima. Procijena je da će se on ovdje dulje zadržati, jer njegov istražni nalog samo što ne sadržava stavku: 1-okrivljenom izbrojati žive eritrocite, jedan po jedan. Sve ostalo je već predviđeno. Saslušat će se gomila svjedoka, pribaviti cijela jedna biblioteka dokumetacije i na kraju, određeno je nekoliko specijalističkih vještačenja. Pokazivao nam je nalog, s mješavinom ponosa i stida. Pokušavao iz zadane situacije izvući što se više može hrane za svoj ponos, kao da nam je govorio da se stidimo pred njim, koliko je on uspio stvar samo zakomplicirati! Tim tragom sam se i upustio u razgovor, odnosno on je prvi čiji sam razgovor prihvatio. Zanimljivo da Debeli uopće nije uočio napadnu promjenu u mom ponašanju. Dok nisam upoznao gospodarce, šutio sam koliko sam mogao, a svaki razgovor o bilo čijem predmetu sam prekidao čim bi on razgovor postao prikladan za prešutno prekidanje. Ovoga sam čak i ispitivao. Moram, inače ću umrijeti od zatupljivanja. Tu je jer je stvar prilično zajebana. U pitanju je propucavanje, ali zbilja nije jasno niti koliko su ozbiljne posljedice, niti je li je bilo motiva, a ne zna se ni da li je on taj koji je čovjeka propucao, tzv. počinitelj kaznenog djela. Meci su letjeli tu večer kao ose, na sve strane. Sve je bilo pijano i više je zaraćenih strana potezalo kratke cijevi. Jedna jedina duga cijev je ispaljena u strop i jedino za nju je sigurno da nije uzrokovala propucavanje, jer to je zrno identificirano negdje u stropu. Nasmijao sam se kada me je poučio da pištolj nije svinjac, pa da znaš točno koliko toga izlazi van. "To se potegne i krka dok ima, kuda i koliko, to poslije ostane nasljednicima i advokatima da broje i crtaju slike i zajebavaju se." Ispričao sam mu priču koja je kružila nešto južnije, o dvije ekipe koje su se bavile različitim prljavim poslovima, u prvoj su sve prekaljeni junaci ispiljeni kokošarenjem u domovinskom nam ratu, krvno srodstvo, bosanci i katolici, dečki koji bi vjerojatno bili uzorni građani i bavili se sitnim lopovlucima, da nije došlo do perioda u kojem se moglo svakakve zanate trenirati bez straha da će te itko pendrekom po guzici. Na drugoj strani naš domaći svijet, zapravo više je domaći u onom južnijem kraju, gdje ima još nekoliko šokaca. Među posranim, samozatajnim i priglupim šokcima se rodio jedan s nešto više brđanskih gena i od rane mladosti imao svoju vjernu bandu. Operirao na sve strane i pod stare dane odlučio se specijalizirati za finije poslove, daleko od krvi, nasilja i buke, ne računajući treštanje narodnjaka. Toga se nije okanio. Prva ekipa, vesela braća, naplaćivala je u ona vremena reket. Legende kažu da su odlučili naplaćivati i od interesne sfere ove druge ekipe, a što nije prošlo - ne glatko nego nikako. Kulminacija je nastala kada su se odlučili obračunati i s bejzbol palicama demolirati lokal koji su trebali štititi (po definiciji bi to trebala biti mjera, valjda jer ovaj nije htio plaćat', vrag bi ga znao) i gazda ih je lijepo svakog hladno počastio s po jednim propucavanjem. Dvojicu ili trojicu čak. Bez greške, nijedan bez zrna, a nijedan u životnoj opasnosti. Šus - šus - šus i "zovi hitnu". Zanimljiviji mi je epilog nego ova radnja. Stvar se okončava tako da propucani sudskim putem traže odštetu za to što ih je ovaj prosvirao. Navodno da će svojim minulim radom i ozljedom na poslu uspjeti izvući lovu. Tako priča čaršija. Novi se cimer ne čudi priči, njemu je razumljivo da su posegnuli za sudom, a meni nikako ne ide u glavu da tužim nekoga jer me naprašio olovom dok sam mu u njegovoj vlastitoj kući htio uzeti pare. Mater mu jebem, pa ako sam kriminalac od zanata, onda ću ostati to do kraja, a ne se sjetiti zakona onda kada sam slabiji. Cimer mi se smije, kaže da sam budala, pokušavam mu objasniti da za njih više nema života ni s jedne strane zakona, osim ako uspiju izvući neku grdnu lovu. Sumnjam. Tuženik se, rekoh, odavno bavi onakvim poslovima, koji se rade tiho i bez velike pompe. To bi lako moglo značiti i da kompletan općinski sud prima polovicu plaće kod njega. Možda ne kompletan, jer u svakom sudu predsjednik zadrži najmanje jednog koji je još nevinašce. Ne radi morala predsjednika, nego jer je praktično ponekad pravi vrući krumpir uvaliti nekom jadniku koji će ga odraditi tako da se smije pokazati svim stranama sve. Za ne vjerovati, ali onda (nekada samo) se održi pravo pravcato suđenje. Dakle, papci su prešli na njegov teren, nakon što su posaugali udo na svom terenu, terenu evidentne prisile. Što njemu tu može biti logično? Svoju aureolu silnika su okrnjili, a sada će jadno proći i pred sucem. Poslovi utjerivanja i slične gadarije se rade prije svega na bazi straha pred nepoznatim. Rijetko zaista dolazi do kuršuma. Ovako, dečki moraju poraditi na svom imageu. |