23.07.2013., utorak
Stupovi prosperiteta: institucije protiv kumova, ali i klijenata
Dalja razmišljanja uz tekst koji sam objavio u petak: Kumovi i drugari - kontinuitet sustava. Pogledajte i jučerašnji tekst O kumovstvu i drugarstvu - neka pojašnjenja i dopune.
Jedan zanimljiv tekst na banka.hr:
Josip Lesica: "Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?"
Autor prikazuje sadržaj "Pillars of Prosperity: The Political Economics of Development Clusters" (2011), čiji su autori politički ekonomisti Timothy Besley i Torsten Persson, te razmišlja o primjeni na "hrvatski slučaj". Glavna vrlina prosperitetne zemlje je "kohezija" - neću ovdje prepričavati, koga zanima, neka pogleda.
U svakom ekonomskom udžbeniku krije se pretpostavka da postoji sposobna i učinkovita država koja donosi zakone, štiti privatno vlasništvo i primorava poštivanje ugovora o razmjeni, isplati, naplati, zaradi. Ekonomisti nemaju mnogo korisnog za reći o situaciji u kojoj npr. na tržištu rada radnik nudi svoje usluge, firma u potražnji za radnikom ga zaposli, ali mu potom ne isplati ugovorenu plaću. To je ekonomski absurdna situacija.
Jedan od poticaja mojih razmišljanja je ta činjenica, da mnogi radnici mjesecima ne primaju plaću, a ipak i dalje krotko dolaze na posao, pa se eventualno pobune tek nakon nekoliko mjeseci. Zašto na to pristaju? Odgovor koji nudim: i dalje se pouzdaju u mrežu kumovskih veza, da problem riješi.
Neučinkovite države, sa slabim institucijama koje nisu u stanju ispraviti takvu situaciju provedbom zakona i ugovora izvor su očaja i niskog životnog standarda.
Moja razmišljanja su usmjerena političko-sociološki, ne političko-ekonomski (naravno, to nije suprotan pristup, nego komplementaran). Zašto su institucije slabe? Zašto ljudi to podnose? U oba slučaja: zato jer je od institucija bitnija neformalna mreža odnosa kumovstva i drugarstva.
Snage koje potiču političku stabilnost imaju negativan efekt na motivaciju vladajućih da pokrenu reforme prema većoj koheziji. Čak mogu i potaknuti reforme institucija u suprotnom smjeru od poželjnih i smanjiti koheziju. Ustoličene, predatorske, elite neće pokrenuti reforme koje će smanjiti njihovu mogućnost zadržavanja moći. Otpor reforma je posebno jak u zemljama gdje nedostaju investicije u pravni kapacitet, što znači da vlada grabežljivost. Još jedan razlog zašto je investiranje u pravni kapacitet države nužno.
Moja analiza je usmjerena bitnim dijelom na one koji nisu elita, koji se također pojavljuju kao prepreka jer ne žele (stvarne) reforme. Usmjereni su na ostvarivanje osobnoga interesa kroz svoje veze prema gore, kroz te mreže, a ne kroz pravosuđe (»investicije u pravni kapacitet«) niti kroz društvenu borbu zasnovanu na horizontalnoj solidarnosti. Na vrhu su predatori (veliki grabežljivci), ali i oni mali prihvaćaju načelo grabežljivosti (a ne solidarnosti) kao primaran ("uz pomoć moga kuma ja ću ugrabiti svoj dio, a za druge baš me briga").
Slijedeće je pitanje također bitno za pokretanje reformi, i tu autor spominje diskusije koje se vode "destljećima", dakle (ako sam pravilno shvatio) kao i ja uspostavlja vezu s onim prije 1990..
Podizanje kohezije u nekim zemljama može biti vrlo skupo, pa je pitanje tko će platiti taj trošak? Tko će postaviti leđa? Ta prepiranja i previranja oko troška promjene nazadnih institucija koje koče razvoj se u Hrvatskoj vode već desetljećima.
Spomenuo sam: sustav funkcionira, kumovi na raznim razinama piramide čine stvarne usluge svojim klijentima na nižim razinama. Promjena sustava zaista je rizik: iako sustav u cjelini može postati učinkovitiji, pa onda većina ima koristi na dulji roku, u prijelaznom periodu mnogima položaj može biti pogoršan. Mnogi kmetovi u 18. stoljeću plašili su se reformi, plašili su se gubitka svojih feudalnih gospodara, koji su im i zaštitnici. Mnogima se, zaista, prelaskom na kapitalizam, položaj i pogoršao. A tu je naravno i naprosto inercija: teško je učiti nove vještine.
Važno je, kod čitanja, uvažiti razliku između uočavanja korelacija i tvrdnji o uzročno-posljedičnim vezama. Ovo drugo je vrlo teško znanstveno zasnovati, ali je lako iskovati političko-ideološke parole. A bez takvih parola, eto, teško je dobiti ljude na svoju stranu. To je inherentni problem analitičara, koji nastoje shvatiti stvarnost. Kako uspostaviti vezu s učinkovitom društvenom i političkom akcijom?
|
- 00:18 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
21.07.2013., nedjelja
O kumovstvu i drugarstvu - neka pojašnjenja i dopune
Prekjučer samo objavio tekst Kumovi u drugari: kontinuitet sustava. Kao što često činim, isti sam tekst objavio na polliktika.com. Tamo se razvila diskusija, većim temom irelevantna za temu, ali zanimljiva s drugih gledišta. Ovdje prenosim svoje naknadno pojašnjenje i dodatne komentare.
Osnovne teze ovog dnevnika mogu se svesti na dvije.
1.
Taj se sustav, drugarsko-kumovski, klijentelističko-patronatski, stvarao negde od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata. Nakalemio se na raniji birokatsko-klijentelistički sustav i bitno ga proširio. Vrlo je žilav i do danas bez bitnih preinaka funkcionira, osnov je socijalne stabilnosti. (...) Promjena političkoga sustava u političko-socijalnom smislu nije ništa bitno promijenila
2
Sustav funkcionira, većina ljudi od njega ima neku korist. Ali u cjelini, performanse sustava su vrlo loše. (...) sve košta otprilike dvaput više nego što bi to bilo u učinkovitijem sustavu, gdje "pravna država" nije samo fraza, gdje "institucije" stvarno rade svoj posao. (...) U cjelini, ne živimo u bijedi, većina nešto dobija od sustava i nada se da će se tako i nastaviti, ali svi zajedno imamo upola manje realnih dobara (roba i usluga) nego što bismo mogli.
Može se ovo osporavati, naravno. Ako se slažemo da Hrvatska danas ima ozbiljne probleme (što se velika većina nas kavanskih diskutanata, po stvarnim i virtualnim birtijama, slaže), moja je intencija da izvor nije u pojedincima ("političarima", "udbašima", "svima koji ne rade u realnom sektoru" isl.), nego u sustavu, u trajnim navikama ponašanja i mišljenja (a to nikako ne znači ono isprazno "svi smo krivi"!). To znači da nema jednostavnih i brzih rješenja (npr. da na vlast dođu "pošteni" ili "pravi domoljubi" isl., bilo izborima, bilo mimo njih; ili da je rješenje u promjeni monetarne polike HNB, ili u privlačenju stranog kapitala isl. - iako svaka od tih mjera može donekle pomoći, sve su samo parcijalne, mogu moža poboljšati performance sustava za 10 ili 20%, ne za potrebnih 100%). Mnogi kavanski diskutanti to naravno ne žele čuti, puno je lakše inzistirati na jednostavnim dijagnozama i receptima. Ne znači da napredak nije moguć. (...)
Gledajući povijesne analogije (a uvijek treba imati na umu, što neki diskutanti dolje, koji izražavaju mito-poetski doživljaj svijeta, ne shvaćaju, da su analogije uvijek ograničene i ne treba samo na osnovu njih skakati na zaključke!): 1980-ih godina nisu osnovni problem SFR Jugoslavije bili međunacionalni odnosi, nego neučinkovitost cijelog sustava; to je tada najbolje izrazio Branko Horvat (a i drugi tadašnji tzv. "krizolozi"). Ali iz raznih razloga, fokus političkih borbi postepeno se premjestio upravo na međunacionalne odnose, postepeno podižući strasti i konflikte.
Taj je preokret je vidljiv u čuvenom "Memorandumu SANU" iz 1986, koji ima dva vrlo različita djela: prvi je političko-ekonomska analiza, teze slične gore navedenim tezama ovog dnevnika, i skoro sve bi svaki hrvatski domoljub mogao potpisati, jer je neučinkovitost sustava svuda bila u bitnom ista. U drugom dijelu prelazi se na međunacionalne odnose, i tu je diskurs dramatično drugačiji, sve je fokusirano na navodnu tragediju srpskoga naroda koji je u toj SFRJ potlačen. Taj drugi dio postaje osnov srpske nacionalne politike od Miloševićevog preuzimanja vlasti 1987. (oblik nacional-socijalizma), a prvi je zanemaren. Tada su vrhovi sustava uporno pokušavali objašnjavati da je sustav u cjelini dobar, samo su potrebna manja podešavanja ("stabilizacija" - bitan korak bilo je potpuno odbacivanje tzv. sociološkog separata "Dugoročnog probrama ekonomske stabilizacije" 1982., gdje je grupa društvenih znanstvenika dala dijagnozu, da "stabilizacija" ne može riješiti ništa, jer osnove ne valjaju).
Danas vidim analogiju u strategiji HDZ-a da se ekonomija zanemari, a glasovi nastoje privući inzistiranjem na "ratu kultura". Koliko mogu procijeniti, strategija je dobro osmišljena i provodi se nizom taktičkih poteza koji pojedinačno nisu odlučujući, ali im uklapanje u stratešku cjelinu povećava snagu (sinergija). S druge strane imamo SDP i partnere, koji nemaju jasnu strategiju (samo niz mjera i predodžbi labavo povezanih) ni na ekonomskom, ni na kulturnom polju. Njihova je teza da je sustav u bitnom dobar, samo su potrebna manja podešavanja.
Moja je dijagnoza da je potrebna promjena sustava, ali ne samo formalnog, političkog, jer primarni izvor neučinkovitosti ova neformalna socijalno-ekonomsko-politička mreža kumovskih odnosa, koji i dalje funkcioniraju. Kao što smo vidjeli u slučaju Srbije u drugoj polovici 1980-ih, međutim, promjena može biti i na gore. Srbi su tada nanijeli ogromne štete drugim narodima, ali ne manje i samima sebi. Mogućnosti nas Hrvata danas u ovom prvom su minimalne, ali u drugom...
|
- 23:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.07.2013., petak
Kumovi i drugari: kontinuitet sustava
Iz "kumovskog socijalizma" prešli smo u "kumovski kapitalizam". ("Crony capitalism" prevodim po smislu sa "kumovski kapitalizam"; prevode sa "pajdaški kapitalizam", moglo bi se reći i "drugarski", od "drugar". Drugari se drže skupa i pomažu jedni drugima.).
Engleska riječ
target="_blank">Cronyism može se po smislu prevesti na naše "kumovstvo", kad govorimo o politici. "Kumovstvo" je u načelu i u praksi suprotno meritornosti.
Ipak, nije samo samo.to. "Kum" je figura dvostrukoga značenja. Horizontalno, vjenčani kumovi, kao sudrugovi, drugari, cronies, pomažu jedni drugima, stvaraju mrežu podrške i potpore. Vertikalno, kao krsni kumovi, pomažu svojoj kumčadi i drugim rođacima u zadobivanju raznih manjih dobitaka, privilegija, napredovanjima. To je odnos dobro poznat i od bitnog značaja u starom Rimu, između patrona i klijenta.
Patronage (Politics)
Clientelism
Sveukupno, u Hrvatskoj, sustav gradi čvrsto tkivo neformalnih mreža, koja je bitnija od zakona i institucija. Sve je dobro funkcioniralo tijekom 1980-ih kad je Jugoslavija tonula u krizu, ali je socijalno bila u bitnom mirna. Danas je je slično, koliko god ljudi izražavali frustracije, u bitnom se uzdaju u isti sustav. To su pokazali lokalni izbori: koliko god bilo nezadovoljstvo, velikom većinom, glasali su opet za iste. Stranački sustav u Hrvatskoj vrlo je stabilan zbog održavanja klijentelističko-patronatskih veza.
Taj se sustav, drugarsko-kumovski, klijentelističko-patronatski, stvarao negde od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata. Nakalemio se na raniji birokatsko-klijentelistički sustav i bitno ga proširio. Vrlo je žilav i do danas bez bitnih preinaka funkcionira, osnov je socijalne stabilnosti. Ljudi gunđaju, ali u 90% slučaja nadaju se da će unutar tog sustava, preko nekog svog kuma, poboljšati svoj položaj. Ne žele promjene.
Promjena političkoga sustava nije ništa u političko-socijalnom smislu ništa bitno promijenila: prije je bila jedna partija ali u njoj uvijek raznih lobija i klika (ne "frakcija", to je bilo ideološki osuđeno, frakcija se okuplja oko ideja, a lobiji i klike oko konkretnih interesa - koji su se u no doba uvijek mogli prošveracati pod "pluralizam samoupravnih interesa). Danas je više stranaka, ali razni lobiji i klike imaju krakove u više stranaka.
Postoje, koliko sam vidio, samo dijelovi politološke i sociološke analize koje taj bitni, neformalni sustav. Teza o savezu birokracije i nižih slojeva radništva iz 1980-ih, koja je objašnjavala tadašnji izostanak većih socijalnih nemira, u pravom je smjeru, ali ne ide dovoljno duboko.
MIlovan Đilas je 1950-ih detektirao stvaranje "nove klase". On je opleo po samom vrhu, koji je akumulirao mnoge privilegije, ali vrh nije živio odvojeno od naroda. S njim je bio vezan je bio vezan brojnim nitima, preko slojeva hijerahije, gdje su razni "kumovi" na višim slojevima hijerarhije pomagali onima na nižim slojevima, i svi su imali prilike dobiti nešto za sebe.
Još 1960-ih, veliku većinu članova CK SKJ i ključnih funkcionara činili su komunisti od prije Drugog svjetskog rata, koji su tad bili tek negdje u 50-im godinama. Godine 1945. bilo je živo samo oko 3.000 predratnih članova KPJ. Ali nisu oni vladali kao diktatori li oligarhija otuđena od naroda. KPJ je iz rata izašla sa 140.000 članova, a u vrijeme VI. kongresa, 1952., bilo ih je 780.000. ti su članovi, većinom mlađi, činili srednje i niže slojeve hijerarhije. Samo je manji broj elite želio stvarne promjene, to su bili reformisti krajem 1960-ih i 1970-ih u Sloveniji (Kavčić), Hrvatskoj (proljećari) i Srbiji (liberali), kao i manje grupe drugdje.. Pomela ih je stara garda na čelu s Titom, još u punoj snazi, oslonjena na taj široki aparat, ali i šire slojeve naroda, koje ne žele stvarnu promjenu. I tako je u bitnom i danas.
Sustav funkcionira, većina ljudi od njega ima neku korist. Ali u cjelini, performanse sustava su vrlo loše. Zagreb na čelu s Milanom Bandićem, koji je oličenje drugarsko-kumovskog sustava, najbolji je primjer. Ima dosta para u proračunu grada i u holdingu, puno poslova, desetine tisuće ljudi od toga imaju direktne koristi, sudjeluju na neki način u podjeli dobiti. Puno se toga u velikom gradu i s velikim novcem napravi i sagradi, i puno toga dobroga. Tako je, na skromnijem nivou, i u drugim gradovima i općinama.
Ali sve košta otprilike dvaput više nego što bi to bilo u učinkovitijem sustavu, gdje "pravna država" nije samo fraza, gdje "institucije" stvarno rade svoj posao. kao što je npr. njemačka eko-socijalno tržišna privreda.
U cjelini, ne živimo u bijedi, većina nešto dobija od sustava i nada se da će se tako i nastaviti, ali svi zajedno imamo upola manje realnih dobara (roba i usluga) nego što bismo mogli. Svako traži optimum za sebe, ali rezultat je jako suboptimalan.
Prije 30-ak godina, očiti iskaz neučnikovitosti, na međunarodnom tržištu, bio je rast vnjskoga duga. I danas je isto tako. Jugoslavija se tada raspala, uz retove, na nacionalnim pitanjima.
Danas toga nema, ali pojavljuje "rat kultura" (culture wars, kulturkampf), gdje agresivno nastupa ekstremna desnica, gdje bi moglo doći i do nasilja - sa skrivenim ciljem održavanja klijentelističko-patronatske političko-socijalne strukture.
Jedan članak o situaciji u SAD: The Rebirth of Patronage: Have We Come Full Circle?
|
- 00:45 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.07.2013., ponedjeljak
Hrvatska ima 250 MW električne snage u NOIE, moguće udvostručenje u 10 mjeseci
Prenosim s bloga Ekološka ekonomija.
Prenosimo osnovne podatke iz "Nacionalnog energetskog tjednika" br. 7, uz neke naše dopune.
Na dan 30. lipnja 2013. u Hrvatskoj su u sustavu povlaštenih proizvođača električne energije 265 elektrana koje koriste obnovljive izvore ili kogeneraciju. Od toga je u mreži HEP-a 262,2 MW snage. Vrijednost tih investicija je oko pola milijarde eura. Kogeneracije čine 11,493 MW.
Izvještaji često sumarno kažu "obnovljivi izvori", ali kogeneracije, koje koriste prirodni plin, posebna su kategorija. Osim toga, riječ je naravno samo o "novim obnovljivim izvorima", tj. isključene su hidroelektrane instalirane snage veće od 10 MW.
Od OIE, daleko je ispred ostalih 12 vjetroelektrana s 225,25 MW intalirane snage. Ne računajući kogeneracije, na drugom su mjestu po intaliranoj snazi elektrane na bioplin s 8,125 MW. Na mrežu su priključene 232 solarne (fotonaponske) elektrane ukupne snage 6,81 MW. Tri elektrane na biomasu ukupne su snage 6,69 MW.
Očekuje se da se instalirana snaga više nego udvostruči do kraja travnja 2014., kad bi trebalo biti realizirano 921 projekata (po već sklopljenim ugovorima sa HROTE) ukupne snage 277,292 MW. Od toga na šest vjetroelektana otpada 179 MW, veliki prodor trebale bi napraviti elektrane na biomasu (8 elektrana, ukupno 54,83 MW), kao i solarne (898 elektrana, ukupne snage 33,31 MW). Elektrane na bioplin trebale bi činiti 5,29 MW nove snage, minihidroelektrane ostat će marginalne, a očekuje se puštanje u pogon prve geotermalne elektrane od 4,71 MW.
Strategija energetskog razvoja iz 2009. predviđa do 2020. instaliranje 1.200 MW vjetroelektrana. Međutim, uz sadašnje stanje elektroenergetske mreže, procjenjeno je da nije moguće prihvatiti više od 400 MW. To bi se dakle moglo dogoditi već za 10 mjeseci.
Strategija predviđa za 2020. instaliranih 45 MW solarne snage, što bi moglo biti dosegnuto i premašeno u slijedećih 12-ak mjeseci.
Novi obnovljivi izvori i u Hrvatskoj prestaju biti samo dodatak elektroenergetskom sustavu. Do sredine iduće godine mogli bismo imati oko 400 MW instalirane snage u vjetroelektranama, od kojih se može očekivati godišnja proizvodnja oko 900 milijuna kilovatsati godišnje, te oko 75 MW na biomasu i bioplin, koje bi mogle proizvoditi oko 400 milijuna kWh (možda nešto više), te oko 40 MW fotonaponskih s proizvodnjom oko 50 milijuna kWh. To bi pokrilo oko 7% sadašnje hrvatske potrošnje električne energije. Dobar rast, ali bit će potrebno nastaviti ga, ako se žele ispuniti obveze prema EU (20% ukupne energije, ne samo električne, iz OIE) i važeći cilj koji je donijela prethodna vlada u siječnju 2011. (13,6% ukupne potrošnje električne energije pokriveno iz NOIE do 2020.g). Usko grlo sad očito nije interes za gradnju, nego sposobnost mreže. To je zadatak HEP - Operatera prijenosnog sustava, a trebao bi biti strateški prioritet i same Vlade.
Pritom se radi o približno milijardu eura investicija, već realiziranih ili čija se realizacija ubrzo očekuje, što je više od planirane investicije u TE Plomin 2, u što Vlada ulaže mnogo više energije (ne električne).
Situacija se dramatično mijenja i potrebno je ozbiljno pretresti sadašnje politike s raznih aspekata. Nakon pola stoljeća, hrvatska energetika više nisu samo HEP + INA.
|
- 10:38 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|