Iz "kumovskog socijalizma" prešli smo u "kumovski kapitalizam". ("Crony capitalism" prevodim po smislu sa "kumovski kapitalizam"; prevode sa "pajdaški kapitalizam", moglo bi se reći i "drugarski", od "drugar". Drugari se drže skupa i pomažu jedni drugima.).
Engleska riječ
target="_blank">Cronyism može se po smislu prevesti na naše "kumovstvo", kad govorimo o politici. "Kumovstvo" je u načelu i u praksi suprotno meritornosti.
Ipak, nije samo samo.to. "Kum" je figura dvostrukoga značenja. Horizontalno, vjenčani kumovi, kao sudrugovi, drugari, cronies, pomažu jedni drugima, stvaraju mrežu podrške i potpore. Vertikalno, kao krsni kumovi, pomažu svojoj kumčadi i drugim rođacima u zadobivanju raznih manjih dobitaka, privilegija, napredovanjima. To je odnos dobro poznat i od bitnog značaja u starom Rimu, između patrona i klijenta.
Patronage (Politics)
Clientelism
Sveukupno, u Hrvatskoj, sustav gradi čvrsto tkivo neformalnih mreža, koja je bitnija od zakona i institucija. Sve je dobro funkcioniralo tijekom 1980-ih kad je Jugoslavija tonula u krizu, ali je socijalno bila u bitnom mirna. Danas je je slično, koliko god ljudi izražavali frustracije, u bitnom se uzdaju u isti sustav. To su pokazali lokalni izbori: koliko god bilo nezadovoljstvo, velikom većinom, glasali su opet za iste. Stranački sustav u Hrvatskoj vrlo je stabilan zbog održavanja klijentelističko-patronatskih veza.
Taj se sustav, drugarsko-kumovski, klijentelističko-patronatski, stvarao negde od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata. Nakalemio se na raniji birokatsko-klijentelistički sustav i bitno ga proširio. Vrlo je žilav i do danas bez bitnih preinaka funkcionira, osnov je socijalne stabilnosti. Ljudi gunđaju, ali u 90% slučaja nadaju se da će unutar tog sustava, preko nekog svog kuma, poboljšati svoj položaj. Ne žele promjene.
Promjena političkoga sustava nije ništa u političko-socijalnom smislu ništa bitno promijenila: prije je bila jedna partija ali u njoj uvijek raznih lobija i klika (ne "frakcija", to je bilo ideološki osuđeno, frakcija se okuplja oko ideja, a lobiji i klike oko konkretnih interesa - koji su se u no doba uvijek mogli prošveracati pod "pluralizam samoupravnih interesa). Danas je više stranaka, ali razni lobiji i klike imaju krakove u više stranaka.
Postoje, koliko sam vidio, samo dijelovi politološke i sociološke analize koje taj bitni, neformalni sustav. Teza o savezu birokracije i nižih slojeva radništva iz 1980-ih, koja je objašnjavala tadašnji izostanak većih socijalnih nemira, u pravom je smjeru, ali ne ide dovoljno duboko.
MIlovan Đilas je 1950-ih detektirao stvaranje "nove klase". On je opleo po samom vrhu, koji je akumulirao mnoge privilegije, ali vrh nije živio odvojeno od naroda. S njim je bio vezan je bio vezan brojnim nitima, preko slojeva hijerahije, gdje su razni "kumovi" na višim slojevima hijerarhije pomagali onima na nižim slojevima, i svi su imali prilike dobiti nešto za sebe.
Još 1960-ih, veliku većinu članova CK SKJ i ključnih funkcionara činili su komunisti od prije Drugog svjetskog rata, koji su tad bili tek negdje u 50-im godinama. Godine 1945. bilo je živo samo oko 3.000 predratnih članova KPJ. Ali nisu oni vladali kao diktatori li oligarhija otuđena od naroda. KPJ je iz rata izašla sa 140.000 članova, a u vrijeme VI. kongresa, 1952., bilo ih je 780.000. ti su članovi, većinom mlađi, činili srednje i niže slojeve hijerarhije. Samo je manji broj elite želio stvarne promjene, to su bili reformisti krajem 1960-ih i 1970-ih u Sloveniji (Kavčić), Hrvatskoj (proljećari) i Srbiji (liberali), kao i manje grupe drugdje.. Pomela ih je stara garda na čelu s Titom, još u punoj snazi, oslonjena na taj široki aparat, ali i šire slojeve naroda, koje ne žele stvarnu promjenu. I tako je u bitnom i danas.
Sustav funkcionira, većina ljudi od njega ima neku korist. Ali u cjelini, performanse sustava su vrlo loše. Zagreb na čelu s Milanom Bandićem, koji je oličenje drugarsko-kumovskog sustava, najbolji je primjer. Ima dosta para u proračunu grada i u holdingu, puno poslova, desetine tisuće ljudi od toga imaju direktne koristi, sudjeluju na neki način u podjeli dobiti. Puno se toga u velikom gradu i s velikim novcem napravi i sagradi, i puno toga dobroga. Tako je, na skromnijem nivou, i u drugim gradovima i općinama.
Ali sve košta otprilike dvaput više nego što bi to bilo u učinkovitijem sustavu, gdje "pravna država" nije samo fraza, gdje "institucije" stvarno rade svoj posao. kao što je npr. njemačka eko-socijalno tržišna privreda.
U cjelini, ne živimo u bijedi, većina nešto dobija od sustava i nada se da će se tako i nastaviti, ali svi zajedno imamo upola manje realnih dobara (roba i usluga) nego što bismo mogli. Svako traži optimum za sebe, ali rezultat je jako suboptimalan.
Prije 30-ak godina, očiti iskaz neučnikovitosti, na međunarodnom tržištu, bio je rast vnjskoga duga. I danas je isto tako. Jugoslavija se tada raspala, uz retove, na nacionalnim pitanjima.
Danas toga nema, ali pojavljuje "rat kultura" (culture wars, kulturkampf), gdje agresivno nastupa ekstremna desnica, gdje bi moglo doći i do nasilja - sa skrivenim ciljem održavanja klijentelističko-patronatske političko-socijalne strukture.
Jedan članak o situaciji u SAD: The Rebirth of Patronage: Have We Come Full Circle?
Post je objavljen 19.07.2013. u 00:45 sati.