O kumovstvu i drugarstvu - neka pojašnjenja i dopune
Prekjučer samo objavio tekst Kumovi u drugari: kontinuitet sustava. Kao što često činim, isti sam tekst objavio na polliktika.com. Tamo se razvila diskusija, većim temom irelevantna za temu, ali zanimljiva s drugih gledišta. Ovdje prenosim svoje naknadno pojašnjenje i dodatne komentare.
Osnovne teze ovog dnevnika mogu se svesti na dvije.
1.
Taj se sustav, drugarsko-kumovski, klijentelističko-patronatski, stvarao negde od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata. Nakalemio se na raniji birokatsko-klijentelistički sustav i bitno ga proširio. Vrlo je žilav i do danas bez bitnih preinaka funkcionira, osnov je socijalne stabilnosti. (...) Promjena političkoga sustava u političko-socijalnom smislu nije ništa bitno promijenila
2
Sustav funkcionira, većina ljudi od njega ima neku korist. Ali u cjelini, performanse sustava su vrlo loše. (...) sve košta otprilike dvaput više nego što bi to bilo u učinkovitijem sustavu, gdje "pravna država" nije samo fraza, gdje "institucije" stvarno rade svoj posao. (...) U cjelini, ne živimo u bijedi, većina nešto dobija od sustava i nada se da će se tako i nastaviti, ali svi zajedno imamo upola manje realnih dobara (roba i usluga) nego što bismo mogli.
Može se ovo osporavati, naravno. Ako se slažemo da Hrvatska danas ima ozbiljne probleme (što se velika većina nas kavanskih diskutanata, po stvarnim i virtualnim birtijama, slaže), moja je intencija da izvor nije u pojedincima ("političarima", "udbašima", "svima koji ne rade u realnom sektoru" isl.), nego u sustavu, u trajnim navikama ponašanja i mišljenja (a to nikako ne znači ono isprazno "svi smo krivi"!). To znači da nema jednostavnih i brzih rješenja (npr. da na vlast dođu "pošteni" ili "pravi domoljubi" isl., bilo izborima, bilo mimo njih; ili da je rješenje u promjeni monetarne polike HNB, ili u privlačenju stranog kapitala isl. - iako svaka od tih mjera može donekle pomoći, sve su samo parcijalne, mogu moža poboljšati performance sustava za 10 ili 20%, ne za potrebnih 100%). Mnogi kavanski diskutanti to naravno ne žele čuti, puno je lakše inzistirati na jednostavnim dijagnozama i receptima. Ne znači da napredak nije moguć. (...)
Gledajući povijesne analogije (a uvijek treba imati na umu, što neki diskutanti dolje, koji izražavaju mito-poetski doživljaj svijeta, ne shvaćaju, da su analogije uvijek ograničene i ne treba samo na osnovu njih skakati na zaključke!): 1980-ih godina nisu osnovni problem SFR Jugoslavije bili međunacionalni odnosi, nego neučinkovitost cijelog sustava; to je tada najbolje izrazio Branko Horvat (a i drugi tadašnji tzv. "krizolozi"). Ali iz raznih razloga, fokus političkih borbi postepeno se premjestio upravo na međunacionalne odnose, postepeno podižući strasti i konflikte.
Taj je preokret je vidljiv u čuvenom "Memorandumu SANU" iz 1986, koji ima dva vrlo različita djela: prvi je političko-ekonomska analiza, teze slične gore navedenim tezama ovog dnevnika, i skoro sve bi svaki hrvatski domoljub mogao potpisati, jer je neučinkovitost sustava svuda bila u bitnom ista. U drugom dijelu prelazi se na međunacionalne odnose, i tu je diskurs dramatično drugačiji, sve je fokusirano na navodnu tragediju srpskoga naroda koji je u toj SFRJ potlačen. Taj drugi dio postaje osnov srpske nacionalne politike od Miloševićevog preuzimanja vlasti 1987. (oblik nacional-socijalizma), a prvi je zanemaren. Tada su vrhovi sustava uporno pokušavali objašnjavati da je sustav u cjelini dobar, samo su potrebna manja podešavanja ("stabilizacija" - bitan korak bilo je potpuno odbacivanje tzv. sociološkog separata "Dugoročnog probrama ekonomske stabilizacije" 1982., gdje je grupa društvenih znanstvenika dala dijagnozu, da "stabilizacija" ne može riješiti ništa, jer osnove ne valjaju).
Danas vidim analogiju u strategiji HDZ-a da se ekonomija zanemari, a glasovi nastoje privući inzistiranjem na "ratu kultura". Koliko mogu procijeniti, strategija je dobro osmišljena i provodi se nizom taktičkih poteza koji pojedinačno nisu odlučujući, ali im uklapanje u stratešku cjelinu povećava snagu (sinergija). S druge strane imamo SDP i partnere, koji nemaju jasnu strategiju (samo niz mjera i predodžbi labavo povezanih) ni na ekonomskom, ni na kulturnom polju. Njihova je teza da je sustav u bitnom dobar, samo su potrebna manja podešavanja.
Moja je dijagnoza da je potrebna promjena sustava, ali ne samo formalnog, političkog, jer primarni izvor neučinkovitosti ova neformalna socijalno-ekonomsko-politička mreža kumovskih odnosa, koji i dalje funkcioniraju. Kao što smo vidjeli u slučaju Srbije u drugoj polovici 1980-ih, međutim, promjena može biti i na gore. Srbi su tada nanijeli ogromne štete drugim narodima, ali ne manje i samima sebi. Mogućnosti nas Hrvata danas u ovom prvom su minimalne, ali u drugom...