Autor prikazuje sadržaj "Pillars of Prosperity: The Political Economics of Development Clusters" (2011), čiji su autori politički ekonomisti Timothy Besley i Torsten Persson, te razmišlja o primjeni na "hrvatski slučaj". Glavna vrlina prosperitetne zemlje je "kohezija" - neću ovdje prepričavati, koga zanima, neka pogleda.
U svakom ekonomskom udžbeniku krije se pretpostavka da postoji sposobna i učinkovita država koja donosi zakone, štiti privatno vlasništvo i primorava poštivanje ugovora o razmjeni, isplati, naplati, zaradi. Ekonomisti nemaju mnogo korisnog za reći o situaciji u kojoj npr. na tržištu rada radnik nudi svoje usluge, firma u potražnji za radnikom ga zaposli, ali mu potom ne isplati ugovorenu plaću. To je ekonomski absurdna situacija.
Jedan od poticaja mojih razmišljanja je ta činjenica, da mnogi radnici mjesecima ne primaju plaću, a ipak i dalje krotko dolaze na posao, pa se eventualno pobune tek nakon nekoliko mjeseci. Zašto na to pristaju? Odgovor koji nudim: i dalje se pouzdaju u mrežu kumovskih veza, da problem riješi.
Neučinkovite države, sa slabim institucijama koje nisu u stanju ispraviti takvu situaciju provedbom zakona i ugovora izvor su očaja i niskog životnog standarda.
Moja razmišljanja su usmjerena političko-sociološki, ne političko-ekonomski (naravno, to nije suprotan pristup, nego komplementaran). Zašto su institucije slabe? Zašto ljudi to podnose? U oba slučaja: zato jer je od institucija bitnija neformalna mreža odnosa kumovstva i drugarstva.
Snage koje potiču političku stabilnost imaju negativan efekt na motivaciju vladajućih da pokrenu reforme prema većoj koheziji. Čak mogu i potaknuti reforme institucija u suprotnom smjeru od poželjnih i smanjiti koheziju. Ustoličene, predatorske, elite neće pokrenuti reforme koje će smanjiti njihovu mogućnost zadržavanja moći. Otpor reforma je posebno jak u zemljama gdje nedostaju investicije u pravni kapacitet, što znači da vlada grabežljivost. Još jedan razlog zašto je investiranje u pravni kapacitet države nužno.
Moja analiza je usmjerena bitnim dijelom na one koji nisu elita, koji se također pojavljuju kao prepreka jer ne žele (stvarne) reforme. Usmjereni su na ostvarivanje osobnoga interesa kroz svoje veze prema gore, kroz te mreže, a ne kroz pravosuđe (»investicije u pravni kapacitet«) niti kroz društvenu borbu zasnovanu na horizontalnoj solidarnosti. Na vrhu su predatori (veliki grabežljivci), ali i oni mali prihvaćaju načelo grabežljivosti (a ne solidarnosti) kao primaran ("uz pomoć moga kuma ja ću ugrabiti svoj dio, a za druge baš me briga").
Slijedeće je pitanje također bitno za pokretanje reformi, i tu autor spominje diskusije koje se vode "destljećima", dakle (ako sam pravilno shvatio) kao i ja uspostavlja vezu s onim prije 1990..
Podizanje kohezije u nekim zemljama može biti vrlo skupo, pa je pitanje tko će platiti taj trošak? Tko će postaviti leđa? Ta prepiranja i previranja oko troška promjene nazadnih institucija koje koče razvoj se u Hrvatskoj vode već desetljećima.
Spomenuo sam: sustav funkcionira, kumovi na raznim razinama piramide čine stvarne usluge svojim klijentima na nižim razinama. Promjena sustava zaista je rizik: iako sustav u cjelini može postati učinkovitiji, pa onda većina ima koristi na dulji roku, u prijelaznom periodu mnogima položaj može biti pogoršan. Mnogi kmetovi u 18. stoljeću plašili su se reformi, plašili su se gubitka svojih feudalnih gospodara, koji su im i zaštitnici. Mnogima se, zaista, prelaskom na kapitalizam, položaj i pogoršao. A tu je naravno i naprosto inercija: teško je učiti nove vještine.
Važno je, kod čitanja, uvažiti razliku između uočavanja korelacija i tvrdnji o uzročno-posljedičnim vezama. Ovo drugo je vrlo teško znanstveno zasnovati, ali je lako iskovati političko-ideološke parole. A bez takvih parola, eto, teško je dobiti ljude na svoju stranu. To je inherentni problem analitičara, koji nastoje shvatiti stvarnost. Kako uspostaviti vezu s učinkovitom društvenom i političkom akcijom?