31.01.2011., ponedjeljak
Zelena (g)lista i dalje ruje
Stranka u kojoj sam bio član "Zelena lista", svedena je na karikaturu (vidi moj dnevnik: Raskol u Zelenoj listi. Zelena politička opcija hrvatskoj je međutim potrebna. Ovo su moja posljednja razmišljanja na tu temu. Bit će objavljeno u časopisu Alert e-magazin.
Na početku izborne godine, zelena politička opcija u jadnoj je situaciji – lošijoj nego prije nekoliko mjeseci. U članku za časopis "Agenda", prije dva mjeseca [1], napisao sam da postoji prostor na političkoj sceni, koji bi netko trebao popuniti: zeleni (možda neka nova snaga, kao "Drugačija politika je moguća" u Mađarskoj) ili neka šira građanska koalicija. Postoji potencijal, ali problem su "subjektivne snage". Nažalost, nakon toga se dogodio nazadak.
U Hrvatskoj, postoji registrirano osam stranaka koje imaju "zeleno" u imenu, ali donedavno je Zelena lista bila daleko ispred drugih. Međutim, kriza koja je u stranci izbila polovinom prošle godine, dovela je do potpunog rasula. Svjedočili smo brutalnim metodama obračuna i manipulacije od strane stranačkog vrha; isto i čak i gore, od onoga na što smo u svim drugim strankama navikli. Kliki oko supredsjednice u Zagrebu pridružila se grupacija političkih profitera u Sisku, koji mijenjaju stranke u prosjeku svake dvije godine, opterećeni su brojnim aferama, u koaliciji su s HDZ-om i HSP-om i u otvorenom sukobu s aktivnim sisačkim udrugama za okoliš. [2] Neki su iz stranke isključeni, mnogi drugi sami su se povukli, stranka je izgubila polovicu podružnica. Ono što je ostalo je groteksno, prazna ljuštura, negacija svih zelenih ideja. Sve su pojeli osobni interesi, taština i volja za moć.
Ni prvi ni zadnji put da se tako nešto događa, ali svejedno je depresivno. Na vidiku je deveta „zelena“ stranka. Jasno je, da na predstojećim izborima praktički nema šansi. Zeleni će opet, kao 2007., nastupiti razjedinjeni, i naši simpatizeri velikom većinom neće znati tko je tko. Za samostalni ulazak u Sabor nema šanse, a naš „koalicijski potencijal“ također je minimalan.
„Politika“ nisu samo stranke. Udruge za okoliš bile su uspješnije posljednjih godina u djelatnostima lobiranja i javnog zagovaranja. U nekim slučajevima uspjele su mobilizirati javnost. Nakon kampanje za „pravo na grad“ u Zagrebu, oko Cvjetnoga trga i Varšavske, ovih dana prvi put svjedočimo i nešto masovnijem prosvjedu u Splitu.
Ostaje međutim diskutabilno postoji li tu ozbiljni politički potencijal. Treba priznati da je četiri godine spomenute kampanje završilo porazom. Odluka da se koncentrira samo na jedan slučaj devastacije prostora u centru Zagreba, može se opravdati kao taktika; ali i dalje nije jasno da li iza toga stoji neka šira strategija. Pristup vođenju kampanje bio je i ostao kulturološki (niz „hepeninga“ i „performansa“) a ne politički. [3] Niz zgodnih, atraktivnih, zabavnih akcija, plus lobiranje u pozadini koje iz razumljvih razloga ne može biti svima transparentno – ali što dalje?
Etablirane udruge (ne samo za okoliš, nego i ljudska prava, feminističke, alternativne kulture idr.) u podvojenom su položaju, jer značajni proračuni, kojima raspolažu, uvelike dolaze od države i lokalne uprave. Često su preokupirane „projektima“ za donatore i nemaju vremena, s jedne strane, za pomoć običnim građanima u nevolji [4], s druge – za osmišljavanje globalnih vizija. Velika većina od nekoliko stotina udruga za okoliš u Hrvatskoj potpuno su zadovoljne svojom integracijom u sustav kao dio „Trećeg sektora“. Bez autonomnih izvora moći (jer su vlastiti izvori financiranja minimalni, a članstvo malo) uglavnom su „ukrasni dodatak“, u najboljem slučaju blagi korektiv, prvom i drugom sektoru (državi i biznisu).
Ta tendencija zahvatila je „civilno društvo“ u prvoj polovici prošloga desetljeća, kad su oni koji su 1990-ih označavani kao nacionalni neprijatelji integrirani u sustav. Kad su strani donatori počeli smanjivati svoja ulaganja u „civilno društvo“ u Hrvatskoj, država je 2003. osnovala Zakladu za razvoj civilnoga društva, s izričitim ciljem da to nadoknadi i udruge održi na životu.
Zagrebačka kampanja „Pravo na grad“[5], u suradnji Zelene akcija i nekoliko udruga alternativne kulture, označila je da te udruge iskaču iz potpune asimilacije ka ulozi „organizacija društvenog pokreta“, iako je diskurs „društvenog pokreta“ gotovo isčezao iz javnosti (pokreti teže promjeni društva, sa svim njegovim „sektorima“). Problem je međutim da su ostale u dvostrukoj ulozi, jer i dalje uvelike ovise od financiranja od strane države i gradske uprave, kojima se suprotstavljaju.
U prosincu prošle godine napravili su neočekivani iskorak iz svojeg uskog fokusa djelovanja, pridružujući se prosvjedu radnica „Kamenskog“, zajedno s „Kućom ljudskih prava“ i Plenumom Filozofskog fakulteta.[6] Tu bi se negdje mogli stvoriti novi oblici političkog organiziranja i djelovanja; ali ostaje za vidjeti, hoće li to ostati tek eksces. U svakom slučaju, za sazrijevanje tih novih snaga trebat će još nekoliko godina.
Dva važna skupa na kojima se diskutiralo o mogućnostima zelene politike, održane u kolovozu i rujnu prošle godine na Visu i u Zadru, ostali su bez praktičnog rezultata. Naša je realnost nažalost ono, što sam napisao u spomenutom članku za „Agendu“: »Do izražaja dolazi slaba sposobnost za strateško planiranje, timski rad, uskladivanje vrlo razlicitih osobnosti, interesa i ideja. Mnogi se akteri dugo poznaju, pa uz konceptualne razlike postoje i osobni sukobi, koji ometaju suradnju. O taštinama da i ne govorimo (autor included). Odnos izmedu stranaka (uglavnom, Zelene liste) i udruga, gradanskih inicijativa i društvenih pokreta, konfuzan je i kaotican, rekao bih i „neurotican“.«
Loša vijest je, da smo na dnu. Dobra vijest glasi da se s poda ne može pasti. Osobno, izabrao sam zelene kao svoju političku opciju prije četvrt stoljeća; i koliko god se trudio, ne uspijevam se toga otresti.
BILJEŠKE:
[1] „Agenda“, magazin Heinrich Böll Stiftung za jugoistočnu Evropu, br. 4/2010, vidi na: http://www.boell.ba/downloads/Agenda_4_2010-Web.pdf.. Objavljeno u okviru tematskog bloka „U traganju za alternativom“.
[2] Zoran Oštrić: „Kukavičje jaje: Tko su ljudi koji vode Zelenu listu u Sisku?“, 16. studenoga 2010., vidi na: http://www.scribd.com/doc/47769686/Zelena-lista-u-Sisku-groteksna-prevara
[3] Posljenja akcija, „Neka institucije pravne države rade svoj posao“, nastavlja istim smjerom. Vidi: http://zelena-akcija.hr/hr/programi/urbanizam/suradnja/neka_institucije_pravne_drzave_rade_svoj_posao.
[4] Jedna značajna lokalna inicijativa tijekom 2010. bila je borba građana Sesvetskog Kraljevca protiv nelegalno sagrađenih tvorničkih pogona tvrtke Auto Zubak. Vidi na: http://www.scribd.com/doc/25847844/Zubak-Sesvetski-Kraljevac-sije%C4%8Danj-2010-pdf
[5] Valja upozoriti da naziv nije slučajan. Potječe od francuskog marksističkog filozofa i sociologa Henryja Lefebvrea, a u njegovom duhu u Hrvatskoj je pisao Rudi Supek („Grad po mjeri čovjeka“, 1987). Slogan danas koriste brojni društveni pokreti u svijetu, vidi npr: http://www.righttothecity.org/
[6] Vidi: http://pravonagrad.org/kako-se-unistavalo-kamensko/http://pravonagrad.org/kako-se-unistavalo-kamensko/. „Kuća ljudskih prava“ ujedinjuje nekoliko „etabliranih“ udruga, dok je Plenum FF autonomna organizacija društvenoga pokreta, koja je tijekom 2009. organizirala dvije blokade fakulteta. U njemu su aktivni pripadnici nekoliko radikalnih lijevih, marksističkih i anarhističkih grupacija. Zasad dosljedno odbijaju stranačko angažiranje.
|
- 10:17 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Zaštita močvara - vitalna za gospodarstvo
Povodom Svjetskog dana zaštite močvara i močvarnih staništa, 2. veljače, Udruga za istraživanje i popularizaciju znanosti "Baobab" izdala je priopćenje.
Već je poznata nevjerojatna prirodna baština močvarnih područja. Znanstvenici uspoređuju močvare s najbogatijim tropskim šumama na svijetu. Nekad smatrana neplodnom zemljom, izvorom bolesti i legla komaraca, znanost je pokazala svu prirodnu vrijednost ovih područja. Malo ljudi međutim zna da močvarna područja imaju i ekonomsku vrijednost. Tu je naravno turizam, ali i mnoge malo znane koristi.
Jedna od najznačajnijih koristi od močvara je prirodna obrana od poplava. Močvare su uglavnom dio poplavnih područja uz rijeke. Upravo su dijelovi uz močvare bili pošteđeni šteta koje su prošle godine poharale krajeve uz Savu. Poplavna močvarna područja uspješno „upijaju“ višak vode – voda se polagano i kontrolirano izlijeva te rijeka gubi snagu. Taj pojas rijeke može biti širok svega nekoliko desetaka metara, ali kada se uzmu u obzir kilometri tog pojasa, onda je količina vode koju mogu upiti ogromna.
Postojeća prirodna područja Lonjsko polje i Kopački rit dobar su pokazatelj kako prirodna močvarna područja bezopasno primaju visoke vode, a ne ugrožava se ljudska imovina. Pri tome je sačuvana izuzetna prirodna baština (dapače, poplavna područja služe kao najvažnija mrjestilišta riba čitave regije), razvijen turizam te zdrava poljoprivredna proizvodnja bez mnogo umjetnih gnojiva i pesticida kao u konvencionalnoj poljoprivredi (npr. ekstenzivno stočarstvo u Lonjskom polju).
Močvare rapidno nestaju kanaliziranjem rijeka. Kanaliziranje rijeka znači ravnanje sporog meandrirajućeg toka, uništavanje mrtvica i rukavaca, poplavnih šuma i livada; sva ta staništa ubrajamo u močvarna staništa.
Poplave u Europi često su direktna posljedica ljudske aktivnosti, među njima i uništavanje poplavnih močvarnih područja. Koliko god to nelogično zvuči, upravo je zastarjela obrana od poplava glavni uzrok velikih ekonomskih šteta od poplava danas u Europi. Zastarjelo reguliranje rijeka svelo je rijeke na uzak kanal s malim kapacitetom količine vode. Rijeka je još više ubrzana sječom meandara i pretvorena u bujicu za svake visoke (sasvim prirodne) povećane razine voda u proljeće i manje u jesen. Ponajviše, uništavana su prirodna poplavna područja – primaoci suvišnih voda, odnosno prirodna obrana od poplava. Takvo kanaliziranje rijeka stvorilo je bujicu odnosno vremensku bombu koje će negdje, prije ili kasnije eksplodirati – odnosno izliti se nažalost u gradovima bez obzira i na najjači nasip ili utvrđenje obale.
Učvršćivanje obala je potrebno u naseljima ili uz industriju. Tradicionalna zaštita od poplava, štetnog djelovanja voda i sličnih djelatnosti iznimno je skupa, ali neučinkovita (daje lažnu sigurnost) i u konačnici stvara još više šteta, koje i sami osjećamo na svojoj koži.
EU je uvidjela ovaj problem i Okvirnom direktivom o vodama nastoji promijeniti praksu. Obnavljaju se meandri koji usporavaju bujicu, ali i prirodna poplavna močvarna područja: rukavci, poplavne livade i šume koje primaju suvišnu vodu. Mnogo jeftinijim metodama dobiva se bolja i efikasnija zaštita od poplava. Strategija što bržeg prolaska vodenog valova i slanje bujice nizvodnim susjedima je sramotna i pitanje je vremena kada ćemo mi biti ti nizvodni susjedi i trpjeti poplave koje sada prijete području Save. Znanstvenici su nakon katastrofalnih poplava 1998. u Poljskoj predlagali moderan pristup obrani od poplava u toj zemlji, no pobijedio je skupi građevinski lobi pa su uslijedile katastrofalne poplave 2002. i ove godine.
U Hrvatskoj nažalost također vlada zastarjeli način gospodarenja vodama – kanaliziranjem rijeka. To je jasno pokazao izvještaj Twinning – misije EU koja je neuspješno pokušavala pomoći implementaciju modernog gospodarenja vodama u RH.
„U pogledu zaštite od poplava, hrvatska vodna administracija je i dalje usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere i nije zapravo svjesna pomaka u shvaćanju koji se dogodio u zemljama članicama.“
JEDNA OD TVRDNJI MISIJE EU – TWINNING
U Hrvatskoj je kanalizirano 20 000 kilometara vodotokova, a planira se i daljnje kanaliziranje. Nažalost, ove će poplave biti izgovor (i to loš) za daljnju regulaciju rijeka i daljnje rasipanje novaca na zastarjele tehničke objekte koji će u konačnici prouzrokovati još više problema. Pozivamo ovim putem Vladu RH da krene u efikasno i jeftino gospodarenje vodama, vođeni načelima napredne Europe te da ne podlegne zahtjevima Hrvatskih voda za novim regulacijama i financijskim opterećenjima građana koji se potenciraju na nesreći pogođenih u poplavama.
Poplave su 'Božje djelo', ali su štete od poplava uvelike djelo čovjeka.
LEGENDARNI AMERIČKI HIDROGEOLOG GILBERT F. WHITE NAKON KATASTROFALNOG STRADANJA NEW ORLEANSA
Dr.sc. Olga Jovanović
Dipl.ing. Goran Šafarek
|
- 07:34 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
30.01.2011., nedjelja
Nezavisni nezavisni i HSLS-ovi nezavisni
Prošlog utorka, objavio sam izvještaj s predstavljanja knjige Velimira Sriće. Taj je izvještaj u bitnom novinarski, neutralan, osim što sam u uvodnom dijelu dao neke osobne opaske.
Spomenuo sam da Sriću cijenim, ali da se s njegovim shvaćanjima i političkim opredjeljenjem i vizijom u nekim bitnim točkama ne slažem. Napisat ću sad nekoliko riječi o tome. Danas nešto o praktičnoj politici, a sutra o ideologiji.
Prof. dr.sc. Velimir Srića je prije dvije godine bio najavio svoju kandidaturu, kao nezavisni, za gradonačelnika grada Zagreba. Okupio se krug njegovih podržavatelja pod nazivom Inicijativa nade. Kritizirajući stranke i stranačke oligarhije ("niti tisuću osoba koje su zagadile i zabetonirale politički prostor"), proklamirali su:
Inicijativa Nade ima namjeru postati “novi masovni pokret” koji čine neokaljani, dokazano sposobni i pošteni ljudi, spremni na javni angažman, borbu i žrtve
Kako je u isto vrijeme svoju kandidaturu istakao i Josip Kregar, bilo je jasno da će doći do rasapa glasova. Tako je postignut dogovor, po kojem je Kregar bio kandidat za gradonačelnika, a Srića nositelj liste za gradsku skupštinu. Bio je to razuman potez i doveo je do relativnog uspjeha. Kregar je izbore časno izgubio (što je bilo očekivano), a lista je dobila osam posto glasova i osvojila pet mjesta u gradskoj skupštini, te ukupno 15 u vijećima gradskih četvrti. Vijećnici u gradskoj skupštini nesumnjivo su pridonijeli povećanju kvalitete rada i bitnim zaokretima u ponašanju viječnika. Svojim postojanjem i djelovanjem sigurno su u nekoj mjeri pridonijeli i pozitivnim promjenama, do kojih je došlo u gradskoj organizaciji SDP-a. Sadašnji njihov status je međutim čudan.
"Inicijativa nade" brzo se raspala, ni ne pokušavši dalje raditi na stvaranju društvenoga pokreta. Grupa oko Kregara je pak osnovala Udrugu za promicanje i razvoj građanske političke kulture "Moj glas". Ni oni nisu pokazali valjanu aktivnost. Ujesen prošle godine organizirali su dvije tribine, najavljena je bila skupština udruge i oživljavanje rada, ali koliko znam ništa od toga. Neki izabrani vijećnici u vijećima četvrti izrazili su frustriranost, jer djeluju u vakuumu, nema organizacije koja bi podržala njihov rad.
Mene je tada iznenadilo koliko su slabo organizirani. Nedoumice o tome da li je organizacija potrebna mene je podsjetilo na diskusije u okviru novih društvenih pokreta (grupa "Svarun") prije više od 20 godina. Naravno da je potrebna - i naravno da ne mora biti kruta, birokratska, hijerarhijska! Ako ne žele stranku, rekao sam na jednoj od tribina, neka pogledaju kako to radi "Ladonja" u Istri. (Oni će osnovati svoje "političko krilo", tj. stranku, uz velike šanse za ulazak u Sabor iz osme izborne jedinice).
Velimir Srića je pak početkom prošle godine (ne)očekivano najavio, da napušta nezavisne i prelazi u redove HSLS-a, stranke koja je u gradskoj skuštini imala dva zastupnika, izabrana na zajedničkoj listi s HDZ-om. HSLS je pod novim predsjednikom Darinkom Kosorom krenuo ambiciozno i hrabro u okupljanje novih kadrova i u novo političko profiliranje i pozicioniranje stranke. Srića je postao v.d. predsjednika gradske organizacije te predsjednik Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu. Podržava Kosorovo nastojanje da samostalno grade "treći put" između dva dominantna bloka. (Samo što bi danas svatko htio biti Treći put. )
Srića je početkom travnja 2010. poslao "Pismo prijateljima Inicijative nade", u kojoj načelno odbacuje ideju "nezavisnih lista", s kojom su bili izašli nasuprot strankama, te pozvao i druge, da slijede njegov primjer.
Nezavisni nemaju infrastrukturu, uzajamnu komunikaciju niti kulturu druženja i zajedništva. Energija koja nas je okupila prošlog proljeća polako se izgubila prerastavši u pasivnost i manjak zajedničkog djelovanja. Koncept nezavisnih kompromitiran je na lokalnim (Kerum) i na predsjedničkim izborima (Bandić, Primorac).
Konstatacije su doduše točne, ali postavlja se pitanje: zašto nema te "kulture" i te "energije"? Je li to eto fatum, da ih ne može biti van stranaka? Možda je i tako, ali meni se čini da nikada nisu ozbiljno ni pokušali - graditi nešto novo, graditi nešto "odozdo". Jesu li i zastupnici izabrani na "njegovoj" nezavisnoj listi kompromitirani političkom djelatnošću osoba s kojima nemaju nikakve veze?
Svakako je sam Srićin korak kompromitirao "koncept nezavisnih". U redu je da Srića pravi svoj osobni izbor, ali ovakvi preokreti u politici nužno izazivaju nepovjerenje. Koliko znam, nasuprot njegovim nadama, malo ga je ljudi slijedilo.
Došlo je do čudne situacije u Skupštini grada Zagreba. Srića je napustio "Nezavisnu listu Velimira Sriće", ali ta lista još uvijek postoji. Njih četvero i troje HSLS-ovaca formirali su "Klub gradskih zastupnika Nezavisne liste Velimira Sriće - HSLS-a", a na čelu tog Kluba je zastupnik HSLS-a Velimir Srića. To je zbunjujuća i PMSM neodrživa situacija. Mislim da bi četvero preostalih "Srićinih nezavisnih" moralo promisliti ima li to smisla. Približavaju se parlamentarni izbori, HSLS ide s ambicijama da obnovi parlamentarni status, a s druge strane sad je već jasno da od ideja o nezavisnoj listi za Sabor, koja bi se okupila oko Kregara, neće biti ništa. Srića će sigurno biti nositelj lista u jednoj od izbornih jedinica, i u svojim će se nastupima neizbježno dičiti i radom nezavisnih.
Pritom, Srića tijekom proteklih godinu dana nastupa kao jedan od središnjih ideologa Hrvatske socijalno-liberalne stranke, promovirajući idejnu koncepciju (načela, vrednote, vizije) koju neki od onih, koji su za njegovu listu prije dvije godine glasovali, svakako podržavaju, ali sasvim sigurno ne svi. O tome ću pisati u nastavku.
|
- 10:35 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
25.01.2011., utorak
Velimir Srića o Hrvatskoj 2020.
Danas je u Kongresnoj dvorani Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, pred oko 250 ljudi, predstavljenja novoizašle knjige prof. dr. sc. Velimira Sriće "Hrvatska 2020 - jedna moguća bodućnost". Osim po znanstvnenom angažmanu, autor je u posljednje dvije godine poznat je i po političkom. Iako smo danas politički bitno različiti, cijenim ga i nosim u dobroj uspomeni, jer sam 1980-ih čitao njegove knjige o managementu i vizijama budućnosti (godine 1989. - knjiga "Od krize do vizije"), U to doba sam jednom, kao novinar "Studentskog lista", napravio s njim intervju (bio je tada republički sektretar za znanost SR Hrvatske). Izdavači knjige predstavljaju ga kao "znanstvenika, pisca i prosvjetitelja", što je opravdano s obzirom na stil njegovog pisanja.
Posebno je zanimljiva "koalicija" koja se okupila oko ove knjige: predgovor je napisao prof.dr.sc. Ivo Josipović, trenutačno na dužnosti predsjednika Republike Hrvtske, recenzenti su prof. dr.sc. Guste Santini (autorov kolega s Ekonomskog fakulteta) i novinarski urednik Davor Butković (nije bio na promociji zbog gripe), a u ime izdavača, poduzeća "Profil", govorio je Danijel Žderić, inače član iste stranke kao i autor (Srića je predsjednik, a Žderić potpredsjednik njihovog Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu).
Donosim, novinarski, bilješke o održanim govorima. Kasnije ću vjerojatno nešto komentirati.
Danijel Žderić ("Profil") spomenuo je svoje nedavne posjete Varšavi, Bratislavi i Delhiju. Ti se gradovi posljednjih godina vrlo brzo razvijau, dok Zagreb i Hrvatska zaostaju. Treba nam hrvatski nacionalni program. Nijedan hrvatski premijer u posljednjih 20 godina nije bio pravi reformator. Treba nam premijer reforemator. Iako ne želim politizirati, treba nam vizija, a to nam nudi V. Srića.
Guste Santini (profesor Ekonomskog fakulteta, recenzent): Kriza je šansa da mijenjam osebe i gledamo prema naprijed. Najdraži mi je dio u Srićinoj knjizi što on ne prihvaća "transplatacije", dosljedno prenošenje stranih iskustava, nego poticaje, Znanost nam omogućava da operacionaliziramo viziju.
Ivo Josipović (profesor Pravnog fakulteta, predsjednik Republike Hrvatske): donedavno sam bio kao Srića - nisam bio političar nego znanstvenik, pisao sam i govorio o onome što znam. Sada kao političar moram govoriti i o onome što ne znam, a to je ekonomija. Imam savjetnika za ekonomiju, Cotu s ovog fakulteta, imam Gospodarski savjet, nastojim naučiti. Danas na internetu možemo pronaći set različitih projekcija za 2020. godinu, vizija nove dekade, ali ništa za Hrvatsku. Napisao sam predgovor ovoj knjizi kao osoba koja želi znati što stručnjaci misle o našoj budućnosti. Ono što mi se najviše sviđa u knjizi je optimizam. Ja sam također optimist. Mislim da Hrvatska zna, da hoće, da može. Može postati zemlja visokih tehnologija, pravne države, ekologije, očuvanja naših specifičnosti. U isto vrijeme, nudi se jedna druga vizija, koju je ponudilo Vijeće za konkurentnost. Te su vizije komplementarne. Šteta je što Hrvatska nema desetak različitih vizija o slijedećoj dekadi. To bi otvorilo dijalog koji nam često fali.
Velimir Srića (profesor Ekonomskog fakulteta): Drago mi je da mogu predstaviti knjigu pred ovim skupom. Ovoliko pameti se u Hrvatskoj rijetko nađe na jednom mjestu. Ovo je treći put u 21 godinu da se nečim sličnim bavim. Godine 1989. objavio sam knjigu "Od krize do vizije", tada sam bio ministar i bila je politička krema na promociji, bilo je optimizma o mogućim promjenama, ali tada je došao rat i ta je vizija odgurnuta. Onda sam 2000. godine, na poziv predsjednika Republike Stipe Mesića, sudjelovao u izradi "Strategije informatizacije". Mislim i danas da je taj dokument vrlo kvaliteta, ali ga je Vlada, kao i sve što je od predsjednika dolazilo, spremila u ladicu s napomenom "ne miješajte nam se u posao".
Knjiga sadrži analizu stanja, viziju te 63 konkretne mjere, koje bi se mogle pretočiti u političke programe.
Potrebne su nam promjene, ali moramo mijenjati sebe. Kod nas je čest stav "Ja sam za promjene, ali ne želim se angažirati, neka se mijenjaju drugi". Moramo se angažirati, uključiti. Kažem svojim studentima, vi se pokrenete samo oko hrane u studentskom restoranu i slično, sasvim materijalitički, treba se angažirati za promjene u društvu.
Da žive dobro ne svi oni, koji su na budžetu, nego oni koji su na tržištu.
Knjiga je puna šašavih ideja, kakve sam odavno predlagao. Npr. predlagao sam da poklonimo jedan otok Billu Gatesu, i sad stojim iza toga iako Gates nije u prvom planu. Tu je također moguća rekonstrukcija brodogradilišta na novim temeljima.
Izvući mlade iz narodnjačkih klubova i šoping centara, angažirati za hrvatski novi deal.
Ništa nije jače od ideje čije je vrijeme nastupilo. Nadam se da je danas, nakon 22 godine, vrijeme stvarno nastupilo.
Danas smo u sličnoj situaciji kao 1991., kad je državu trebalo braniti od agresora - danas ju treba braniti od uutarnjeg mangupluka.
Ne kažem vam da morate ući u moju stranku. Uđite u bilo koju. Uđite u politiku! Nećemo mijenjati Hrvatsku pljujući po kafićima.
Danas nepopularni filozof, kojeg su svojedobno mnogo spominjali na ovom fakultetu, napisao je u svojim tezama o Fojerbahu "Filozofi su svijet različito tumačili, a radi se o tome da se on promijeni". Danas se znanstvena zajednica mora uključiti u mijenjanje svijeta.
Izvještaj HINA-e o prezentaciji na monitor.hr.
|
- 23:44 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|