Marketing
Zelena (g)lista i dalje ruje
Stranka u kojoj sam bio član "Zelena lista", svedena je na karikaturu (vidi moj dnevnik: Raskol u Zelenoj listi. Zelena politička opcija hrvatskoj je međutim potrebna. Ovo su moja posljednja razmišljanja na tu temu. Bit će objavljeno u časopisu Alert e-magazin.
Na početku izborne godine, zelena politička opcija u jadnoj je situaciji – lošijoj nego prije nekoliko mjeseci. U članku za časopis "Agenda", prije dva mjeseca [1], napisao sam da postoji prostor na političkoj sceni, koji bi netko trebao popuniti: zeleni (možda neka nova snaga, kao "Drugačija politika je moguća" u Mađarskoj) ili neka šira građanska koalicija. Postoji potencijal, ali problem su "subjektivne snage". Nažalost, nakon toga se dogodio nazadak.
U Hrvatskoj, postoji registrirano osam stranaka koje imaju "zeleno" u imenu, ali donedavno je Zelena lista bila daleko ispred drugih. Međutim, kriza koja je u stranci izbila polovinom prošle godine, dovela je do potpunog rasula. Svjedočili smo brutalnim metodama obračuna i manipulacije od strane stranačkog vrha; isto i čak i gore, od onoga na što smo u svim drugim strankama navikli. Kliki oko supredsjednice u Zagrebu pridružila se grupacija političkih profitera u Sisku, koji mijenjaju stranke u prosjeku svake dvije godine, opterećeni su brojnim aferama, u koaliciji su s HDZ-om i HSP-om i u otvorenom sukobu s aktivnim sisačkim udrugama za okoliš. [2] Neki su iz stranke isključeni, mnogi drugi sami su se povukli, stranka je izgubila polovicu podružnica. Ono što je ostalo je groteksno, prazna ljuštura, negacija svih zelenih ideja. Sve su pojeli osobni interesi, taština i volja za moć.
Ni prvi ni zadnji put da se tako nešto događa, ali svejedno je depresivno. Na vidiku je deveta „zelena“ stranka. Jasno je, da na predstojećim izborima praktički nema šansi. Zeleni će opet, kao 2007., nastupiti razjedinjeni, i naši simpatizeri velikom većinom neće znati tko je tko. Za samostalni ulazak u Sabor nema šanse, a naš „koalicijski potencijal“ također je minimalan.
„Politika“ nisu samo stranke. Udruge za okoliš bile su uspješnije posljednjih godina u djelatnostima lobiranja i javnog zagovaranja. U nekim slučajevima uspjele su mobilizirati javnost. Nakon kampanje za „pravo na grad“ u Zagrebu, oko Cvjetnoga trga i Varšavske, ovih dana prvi put svjedočimo i nešto masovnijem prosvjedu u Splitu.
Ostaje međutim diskutabilno postoji li tu ozbiljni politički potencijal. Treba priznati da je četiri godine spomenute kampanje završilo porazom. Odluka da se koncentrira samo na jedan slučaj devastacije prostora u centru Zagreba, može se opravdati kao taktika; ali i dalje nije jasno da li iza toga stoji neka šira strategija. Pristup vođenju kampanje bio je i ostao kulturološki (niz „hepeninga“ i „performansa“) a ne politički. [3] Niz zgodnih, atraktivnih, zabavnih akcija, plus lobiranje u pozadini koje iz razumljvih razloga ne može biti svima transparentno – ali što dalje?
Etablirane udruge (ne samo za okoliš, nego i ljudska prava, feminističke, alternativne kulture idr.) u podvojenom su položaju, jer značajni proračuni, kojima raspolažu, uvelike dolaze od države i lokalne uprave. Često su preokupirane „projektima“ za donatore i nemaju vremena, s jedne strane, za pomoć običnim građanima u nevolji [4], s druge – za osmišljavanje globalnih vizija. Velika većina od nekoliko stotina udruga za okoliš u Hrvatskoj potpuno su zadovoljne svojom integracijom u sustav kao dio „Trećeg sektora“. Bez autonomnih izvora moći (jer su vlastiti izvori financiranja minimalni, a članstvo malo) uglavnom su „ukrasni dodatak“, u najboljem slučaju blagi korektiv, prvom i drugom sektoru (državi i biznisu).
Ta tendencija zahvatila je „civilno društvo“ u prvoj polovici prošloga desetljeća, kad su oni koji su 1990-ih označavani kao nacionalni neprijatelji integrirani u sustav. Kad su strani donatori počeli smanjivati svoja ulaganja u „civilno društvo“ u Hrvatskoj, država je 2003. osnovala Zakladu za razvoj civilnoga društva, s izričitim ciljem da to nadoknadi i udruge održi na životu.
Zagrebačka kampanja „Pravo na grad“[5], u suradnji Zelene akcija i nekoliko udruga alternativne kulture, označila je da te udruge iskaču iz potpune asimilacije ka ulozi „organizacija društvenog pokreta“, iako je diskurs „društvenog pokreta“ gotovo isčezao iz javnosti (pokreti teže promjeni društva, sa svim njegovim „sektorima“). Problem je međutim da su ostale u dvostrukoj ulozi, jer i dalje uvelike ovise od financiranja od strane države i gradske uprave, kojima se suprotstavljaju.
U prosincu prošle godine napravili su neočekivani iskorak iz svojeg uskog fokusa djelovanja, pridružujući se prosvjedu radnica „Kamenskog“, zajedno s „Kućom ljudskih prava“ i Plenumom Filozofskog fakulteta.[6] Tu bi se negdje mogli stvoriti novi oblici političkog organiziranja i djelovanja; ali ostaje za vidjeti, hoće li to ostati tek eksces. U svakom slučaju, za sazrijevanje tih novih snaga trebat će još nekoliko godina.
Dva važna skupa na kojima se diskutiralo o mogućnostima zelene politike, održane u kolovozu i rujnu prošle godine na Visu i u Zadru, ostali su bez praktičnog rezultata. Naša je realnost nažalost ono, što sam napisao u spomenutom članku za „Agendu“: »Do izražaja dolazi slaba sposobnost za strateško planiranje, timski rad, uskladivanje vrlo razlicitih osobnosti, interesa i ideja. Mnogi se akteri dugo poznaju, pa uz konceptualne razlike postoje i osobni sukobi, koji ometaju suradnju. O taštinama da i ne govorimo (autor included). Odnos izmedu stranaka (uglavnom, Zelene liste) i udruga, gradanskih inicijativa i društvenih pokreta, konfuzan je i kaotican, rekao bih i „neurotican“.«
Loša vijest je, da smo na dnu. Dobra vijest glasi da se s poda ne može pasti. Osobno, izabrao sam zelene kao svoju političku opciju prije četvrt stoljeća; i koliko god se trudio, ne uspijevam se toga otresti.
BILJEŠKE:
[1] „Agenda“, magazin Heinrich Böll Stiftung za jugoistočnu Evropu, br. 4/2010, vidi na: http://www.boell.ba/downloads/Agenda_4_2010-Web.pdf.. Objavljeno u okviru tematskog bloka „U traganju za alternativom“.
[2] Zoran Oštrić: „Kukavičje jaje: Tko su ljudi koji vode Zelenu listu u Sisku?“, 16. studenoga 2010., vidi na: http://www.scribd.com/doc/47769686/Zelena-lista-u-Sisku-groteksna-prevara
[3] Posljenja akcija, „Neka institucije pravne države rade svoj posao“, nastavlja istim smjerom. Vidi: http://zelena-akcija.hr/hr/programi/urbanizam/suradnja/neka_institucije_pravne_drzave_rade_svoj_posao.
[4] Jedna značajna lokalna inicijativa tijekom 2010. bila je borba građana Sesvetskog Kraljevca protiv nelegalno sagrađenih tvorničkih pogona tvrtke Auto Zubak. Vidi na: http://www.scribd.com/doc/25847844/Zubak-Sesvetski-Kraljevac-sije%C4%8Danj-2010-pdf
[5] Valja upozoriti da naziv nije slučajan. Potječe od francuskog marksističkog filozofa i sociologa Henryja Lefebvrea, a u njegovom duhu u Hrvatskoj je pisao Rudi Supek („Grad po mjeri čovjeka“, 1987). Slogan danas koriste brojni društveni pokreti u svijetu, vidi npr: http://www.righttothecity.org/
[6] Vidi: http://pravonagrad.org/kako-se-unistavalo-kamensko/http://pravonagrad.org/kako-se-unistavalo-kamensko/. „Kuća ljudskih prava“ ujedinjuje nekoliko „etabliranih“ udruga, dok je Plenum FF autonomna organizacija društvenoga pokreta, koja je tijekom 2009. organizirala dvije blokade fakulteta. U njemu su aktivni pripadnici nekoliko radikalnih lijevih, marksističkih i anarhističkih grupacija. Zasad dosljedno odbijaju stranačko angažiranje.
Post je objavljen 31.01.2011. u 10:17 sati.