U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

petak, 31.03.2006.

Naprijed fizikala!

- 15:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.03.2006.

On je bio moj, kaže ona...

Ne znam što me natjera, zapravo ne razmišljam o tome, ali kad dođem po dnevni tisak i u oči mi upadne netko ili nešto na naslovnici poznatih tjednika, eto, ja ga kupim pa pročitam. Nisam žrtva nekog marketinga, ne daj Bože.. želim samo biti u toku, ne.... A bolje je čitati što manje. Nešto tako pročitaš pa kreneš preispitivati vlastita načela. A opet ljudi mudro govore svatko se češe, tamo gdje ga... što ono? Žena, samohrana mati, medijska ličnost, pjesnikinja, kolumnistica... neka mi ne zamjeri što ću ispustiti još niz njenih umješnosti... Jako sam je poštovala. Zbog snage, sposobnosti i kreativnosti..bila mi je poveznica s onim dragim najboljim osamdesetim godinama u Zagrebu, dok je život bio preslika pjesme - sve je lako kad si mlad. Generacija smo, zapravo. Što radi danas? Objavljuje knjigu pisama bivšem ljubavniku. Ne treba mu ni spominjati ime, nije važno, mogao je biti bilo tko. Njoj je u tim trenucima bio sve na svijetu jer ne bi govorila o pravoj ljubavi.(ljubavima) Danas ta ljubav ne postoji, sudeći po reakcijama jednog čovjeka koji je deklarira smetnjom i provokacijom. A ja se pitam što to treba ženi njenog kalibra. I zašto si mi žene radimo takve stvari. Pročitat ću knjigu, nabavim sve ono što je objavila, jer prekrasno piše: britka je, jezgrovita i pogađa drito u sridu... i sigurna sam da je i ova knjiga koju objavljuje puna ljubavi onako kako je ona zna pretočiti u riječ. Ali zašto u tako krivom smjeru? Netko će sada viknuti: ne postoije krivi smjerovi kada se zaljubimo. Ne slažem se. Mislim da postoje. Da li je hrabriji i pošteniji onaj koji taj svoj krivosmjer objavi svijetu, ili onaj koji ga prešuti? Da li je onaj koji ga prešuti tek samo licemjeran? Ako me čini sretnom i zadovoljnom i može me zadovoljiti samo osvajanje tuđeg muškarca pod parolom "nisam osvojila ništa što se nije dalo osvojiti“ i baš me briga za njegovu obitelj, djecu i njihove osjećaje, kakvom me to osobom čini? Ne bih u to petljala religiju, jer malo je kome do religije i njene dogme kad „poludi“ i skrene, ali pomalo me zabavlja njena izjava kad kaže: "Neću se ubiti, jer sam kršćanka"... A gdje je ono : ne poželi tuđeg bračnog druga... Oni sami najbolje znaju kakvu su priču sebi ispričali i čime se danas tješe.....ali ako si već "izvisila" kod nekog tako očito sretno oženjenog kog žena "ne razumije" (bla, bla, bla), zašto misliš da možeš sačuvati svoje samopoštovanje na taj način da svoju vezu s njim do u tančine, do one zadnje gole emocije, objavljuješ svima nama na znanje. Pa kako ne razumješ da daleko veći heroj ispada ta žena koja ostaje i dalje u tom braku, a tebe - samo žale. Ma ne obraćam se njoj, obraćam se ženi općenito. Onoj koja se hrani otimanjem tuđeg pakirajući sve to u sjajni papir neopisive strasti i ljubavi, umjesto pod neku svoju dijagnozu. Zašto rovati i dalje po, recimo, relativnom miru neke obitelji da bi, eto, pokazali nekome da je taj čovjek onda volio nas. I čuditi se što ta žena izjavljuje da je u njenom braku sve dobro i da su sretni. Dobro ' ajde, knjiga se mora prodati, ali svejedno postoje granice! Na žalost, ne možemo ostati vječno mladi, godine nam neumitno prolaze... Možemo se igrati s Photoshopom na naslovnim stranicama i na fotografiji izgledati kao da imamo sedamnaest, možemo kršiti i svoje čvrste principe, opravdavajući to životnim iskustvom... možemo svašta, ali u krsnom listu nam sve piše, ponašali se kao kršćani ili ne.

- 14:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 29.03.2006.

Malo mira svima

Ovo mi je jučer stiglo mailom, pa evo... Ovo su slike Thomasa Kinkadea i šuška se da donose čudo! Tuga gleda unatrag, briga gleda oko sebe, a vjera gleda gore. Mi smo ono što uvijek ponavljamo. Odličnost nije čin nego navika. Ako te Bog stavio u nešto on će te i provesti kroz to. U sretnim trenucima slavi Boga. U teškim trenucima traži Boga. U tihim trenucima obožavaj Boga. U bolnim trenucima uzdaj se u Boga. U svakom trenutku zahvaljuj Bogu. Kažu ako ovo proslijediš doživjet ćeš čudo, a ja to prosljeđujem jednostavno zato što je tako lijepo, a kome ne bi dobro došlo čudo..? Inače ne volim te kružne poruke koje te tjeraju da nešto proslijediš, ali ovo mi je baš lijepo. Kičasto? Pa, ponekad je i kičasto – lijepo. Ne?

- 19:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.03.2006.

Šetači pasa

Simpa Jako volim životinje. Mačke, pse i sve ostale kućne ljubimce. Ta su mi bića toliko draga, jer ponekad imaju veću sposobnost od nekih ljudi pokazati bliskost. Kad dođem u Istru kod svojih, njihov se pas izbezumi od sreće. Nikad mi se nitko tako ne raduje i to svaki put. Skače, cvili, skviči i ne povlači se nikad prva. Razumijem ljudsku potrebu za kućnim ljubimcem i to u stanu od par desetaka kvadrata, to je sve normalno, ali ako se radi o ogromnom psu, npr.ovčaru ili odraslom retriveru, onda mi je žao pasa. Stojim tako danas na svom balkonu i gledam "malu" iz tri zgrade dalje, šeta neku mrgu nepozante mi pasmine i to na kratkom povodcu... Da pojasnim: naša je zgrada dugačka, u nizu još nekoliko istih zgrada, ispred je ulica, a iza je kamenjar-vrtovi i livada gdje ljudi baš ne šetaju, jer je dalje zaobilaznica i bučno je. Ispred zgrade ima nekoliko manjih zelenih površina gdje se igraju djeca i zastaju poznanici iz starog kvarta. Vratimo se na onu "malu": e ne bi ta otišla iza zgrade pa u brdo malo pustiti da se taj jadan pas istrči, pa i da sama protegne noge... ona ga čvrsto drži uz sebe i jadniku ne preostaje drugo nego da se "iskrca" na to malo trave dva metra od našeg ulaza i vrati natrag doma u par kvadrata prostora. Viknem ja njoj s balkona neka pokupi tu smrdljivu hrpu, i da odvede psa iza zgrade, jer se tu ipak igraju djeca i da nije u redu. Gleda ona , onako, kroz mene i ode. Hrpa je, naravno, ostala. Nisam više ni bijesna. Nekad bi grmila na takve stvari, ali danas vidim da nema ništa od toga. Ako zaista voliš to stvorenje, ne možeš mu ne posvetiti dužno vrijeme svaki dan. Pa koji ti je gušt na pet minuta izaći s psom, dopustiti mu da se isprazni pred tuđim ulazom i vratiti se doma. A tek o tom velikom četveronožnom jadniku, da i ne govorim. Kad ih uzmu k sebi svi su mali, slatke medene bebe, a ne raspitaju se kako će ta mala lajava beba izgledati i što će tražiti za godinu dana...

- 19:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.03.2006.

Vratite mi vrijeme

- 21:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 25.03.2006.

Onaj kome je namijenjeno, znat će!

- 20:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2006.

Zmajka u crno bijeloj tehnici

Evo i mene kao što sam obećala, ali zaista tek na kratko... Approved by Najdraža I nadam se da će antibiotik učiniti ono što treba. Laku noć drustvo drago!

- 21:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.03.2006.

Grintava

Kako od vedre, optimistične, temperamentne žene, uvijek spremne za akciju i rješavanje svakog problema, kojoj ništa nije teško i uvijek ima vremena, stvoriti frustriranu čangrizavu ženu koja se stalno nešto žali, grinta i zapomaže, ništa ne stiže na vrijeme i stalno je nezadovoljna... Jednostavno. Dopustite joj da napusti stalno radno mjesto sa relativno dobrim i sigurnim primanjima i pokrene si vlastitu firmu kojoj za poslovanje treba ugovor s državnom institucijom. I poslije ćete reći: lude li žene!

- 16:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2006.

Ponedjeljkom oko osam

Evo konačno TV programa koji rješava sve moje nedoumice što braniti gledati mlađim ukućanima: sex ili nasilje? Ovdje ima jednog i drugog. Uglavnom stalno. Primjerak sam roditeljice koja nije uspjela rasčistiti neke stvari u svojoj glavi na vrijeme, a djeca počela već pratiti TV program u izobilju. Pa tako, kad se po ekranu isprepletu gola tijela, meni nelagodno, prebacujem program, sklanjam prizor, a kad se poubijaju njih pet, šest, deset, meci i krv na sve strane, ja mirno gledam i ne osjećam ništa, jer to je samo fikcija, ne? Pa šta nisam grozna? A sad je kasno. Izreklamiraše novu seriju, a ja sam baš htjela vidjeti našeg zgodnog glumca na privremenom radu u Italiji...Posjeli se mi, odjednom svi na okupu, sad svi hoće vidjeti. Uh. Znam da su stavili termin u 20.00 h da bude što veća gledanost, ali ipak je prerano! Užario mi se daljinski od promjena programa. A oni svi viču: ma daaaaaj maaamaaaa! Eto pogreške u odgoju. Imam o čemu misliti! Ako je radnja serije preslika sadašnjeg trenutka, a čini mi se da jest, imamo svi skupa većih problema od ovoga što mene trenutačno muči. A, zgodan je Aleksandar, nije da nije.

- 19:54 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.03.2006.

Što razvod čini ženama

Žalim se ovih dana da mi se previše toga navalilo na glavu, odjednom i sve neke važne stvari. Mozak mi “zakuhao”, sve se pari. Ali dobro je, stižem sve, uglavnom. Životni prostor je malo rusvaj, ali primjetila sam da nekako najbolje funkcioniramo u tom kreativnom neredu. Kad krenem forsirati neku nametnutu urednost, nastaju tenzije i nerazumijevanja. Pa dobro, neka onda bude nered! A ja uvjeravam sebe da je kreativan i idem naprijed s onom – dok smo zdravi-dobro je!(Što godine čine ženama!) Pa sam tako danas čudnim spletom okolnosti ostala sama poslije podne na par sati, što isto spada u male blagoslovljene trenutke. Ostavila sam sve, skuhala kavu i dodala malo amara unutra (mmmmm...fiiino). I onda sam otvorila Novi list. Ma ne da sam se iznervirala, sve mi je prisjelo, nisam ni otišla dalje od druge strane. Žena je dobila otkaz, jer se razvela. Četiri godine je simultano za gluhonijeme osobe prevodila prijenose svete mise na HTV-u, ali nakon što se razvela, otkazana joj je suradnja s obrazloženjem da je javna osoba i da nije prikladno da osoba koja se razvodi bude u prijenosima religijskog programa. U životu se vodim za onom narodnom: ni jedan dinar ne zvoni sam za sebe. Koji zveket je ona pustila da nije prikladna i kome nije prikladna? Ženi u takvoj životnoj situaciji, oduzeti i prihod!? Tko tu daje, i kome, kakvu pouku? Osvrt Branka Mijića odražava i moje raspoloženje i drago mi je da je reagirao. Sada čekam ženske i ine udruge koje bi se trebale oglasiti, jer netko ipak mora zaštititi ovu ženu. Mada, pokušavajući se staviti u njen položaj, što joj vrijedi i da je vrate na isto radno mjesto, kada su joj dušu već povrijedili, a to je nepovratno i treba imati snage živjeti i raditi opet u sredini koja te bez milosti odbacuje u trenu. I tako, dok neke žene sebi mogu priuštiti poslijepodnevnu dokonu kavu s raznim dodacima, bez obzira na nered, neke muku muče s problemima koji su neobjašnjivi razumu. Ja na takve stvari “poludim”. Od nemoći.

- 19:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2006.

Svi smo mi naranče!

"Razmisli o voću... što dobiješ kad iscijediš naranču? Dobiješ sok od naranče. Ne dobiješ sok od grejpfruta, ne dobiješ sok od jabuke, ne dobiješ mlijeko. Dobiješ sok od naranče. Svaki put. I ljudi su takvi. Mogu ti dati samo ono što imaju u sebi. Tako, ako ti netko zadaje samo bol, to je zbog toga jer u sebi nema ništa osim boli." (In her shoes) Tek toliko, ako naletimo na nekoga tko će nas možda povrijediti postupkom, riječima ili stavom, ne može biti drukčije. Jer iz naranče ne cijedimo mlijeko. A ja se uglavnom trudim iz zlobnika iscijediti makar kap dobrote. Sad vidim zašto ne ide. Sretan nam svima novi tjedan!

- 18:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 18.03.2006.

Predrasude

U letu sam pogledala dio Oprah, danas poslije podne. Zaustavila me je njena rečenica: otvorite srce i otklonite svaku predrasudu. Pričala je o siromašnim ljudima Amerike i željela je objasniti da osuditi nekoga nije rješenje. Puni smo predrasuda. Evo i meni je, gledajući, onako usput na ekranu ženu pozamašnih oblina, izletilo: pa ti baš i ne izgledaš kao gladuješ. To je predrasuda. Ženi koja na hladnom betonu sjedi s djetetom u jednoj ruci i ispruženom drugom rukom ne pomažu naše predrasude. Ja se trudim otvoriti svoje srce svaki dan malo više, ne da bih razumjela siromaštvo ili s visoka osuđivala, želim moći suosjećati. Dobro su rekli u emisiji: od totalne bijede dijele nas tek dvije neisplaćene plaće pod pretpostavkom da nemamo nekoga na koga se možemo dodatno osloniti. Zvuči i izgleda nemoguće i pomalo američki, ali razmislimo malo: svima nam se može dogoditi. A osuditi nečije siromaštvo kao nesposobnost i nesnalažljivost, zapravo je odraz bijede duha onoga koji osuđuje. Izgleda da me subotom navečer love teške misli... A sada... Rijeka-Hajduk !!!!!!!!! 'Ajmo Rijeka, 'ajmo Rijeka!!!!!

- 20:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2006.

All the way

Meni za dušu, jer bi mi tako dobro došao taj tvoj osmijeh...

- 20:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

For Lazy daysleeper

Ode on, dosadilo mu. A točno znam kako mu je. Pisao bi o mnogim stvrima, komentirao i družio se. A opet, osjećaj obaveze i odgovornosti prema poslu i važnijim stvarima, ne dozvoljava mu da premeće po blogovima satima. Jer ode vrijeme u trenu, kad se čovjek zaigra i zaboravi. A falit ćeš mi. Znao si me onako totalno iskreno nasmijati samim tim što si pogodio – u sridu, što se veli, i to ne samo tu kod mene već i na drugim raznim mjestima gdje sam znala naići na tebe. Tekstovi na tvom blogu bili su tako originalni, životni... Čini mi se da smo generacijski tu negdje, makar po muzici koju izvlačimo iz prašine sjećanja na neke dane… Trebala bih sada u tvoju čast izabrati nešto originalno, ali u mislima čujem Bellamy brotherse i taj njihov lazy ritam. Ne sudi zmajki prestrogo za neke njene poteze i nađi ono za čim žudiš u životu. Veliki zagrljaj i poljubac i puuuuno sretnih dana!!!!! I.... vrati se!

- 10:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 15.03.2006.

Korijeni i krila

Evo, prespavala sam. I to dvaput. Sad će ispasti da puno spavam. Što ne odgovara baš istini. Kronično mi nedostaje sna i odmora umornome tijelu, ali to nije tema. Opet sam se sva razljutila i uskomešala. Kako malo meni treba, i nije bitno tko stoji iza svega i koji su krajnji ciljevi, kad se od djece stvori tema i ne kaže se NI JEDNA DOBRA RIJEČ o djeci u cijelom kontekstu priče, ja obavezno poludim. Kratki, na brzinu sklepani prilozi koji se moraju uklopiti u dozvoljenu minutažu, Dnevnika ili bilo koje druge emisije. Moji roditelji su u mirovini i njima je stalno u pozadini TV on, i kad god je nešto interesantno, tata/nono javlja: gdje si-upali-gledaj-slušaj! Pa sam tako uhvatila Maju prije nekih 20-ak dana i jučer Život uživo, gdje je gostovala Gordana Buljan Flander i razgovarala s voditeljicama na temu Bloga. Ja neizmjerno poštujem tu ženu, jer ona radi s djecom koja su nama svima toliko nepojmljivo povrijeđena, da taj rad smatram herojskim i neopisivo riječima i nagradama - vrijednim (pardon, ako je patetika nekog zasmetala, ali neka tu i patetike!). Ipak, na temu tekstova srednjoškolaca na Blogu očito nitko u ovoj državi-društvu, kako hoćete, nije za ozbiljno poradio. Sve izrečeno toliko se nepotrebno uopćava i sve bez konkretne argumentacije. Što znače fraze – uglavnom – velika većina djece- u globalu itd…, ako se spominje samo ono što ne valja. Tada, prosječnom gledatelju koji će poslije podne pogledati Život u živo, ili u 19.30 Dnevnik, znači da je mlada osoba koja piše na Blogu, u pravilu negativno nastojena prema svojim profesorima i školskim kolegama. On nadalje može pojmiti da je Blog nešto izrazito loše, nešto što nam nedajBože, kvari djecu ili im daje previše slobode, ono previše što djeca u tim godinama ne bi smjeli imati. Ni u jednoj rečenici priloga prosječni gledatelj nije čuo da se na Blogu vode hvalevrijedne akcije za pomoć djeci invalidima čije su majke preumorne u borbi s državnim institucijama, a možda bi ga to interesiralo. Ni u jednoj rečenici priloga nije čuo koji je broj onih blogova koji su prepuni autorskih priča i poezije mladih srednjoškolaca. A možda bi to želio znati. Ni u jednoj rečenici nije čuo da blogove pišu i profesori. Ma vidi malo, pa to je interesantno, možda bi i to želio znati. Ni u jednoj rečenici nije čuo da blogove pišu i naši, domaći ljudi koji žive u raznim djelovima kugle zemaljske i objavljuju prekrasne fotografije. A možda bi ih rado pogledao. Ni u jednoj rečenici nije čuo da Blog imaju i poznati književnici, pjesnici, novinari….. Mogla bi tako još dugo, jer ima jako puno pozitivnih argumenata, ali nitko ih nije spomenuo. Ne možemo se za prilog pripremiti tako da na brzinu preletimo po Blogu da vidimo što ima i na osnovu toga napravimo prilog. Voditeljica Života u živo, (ne znam ime, isprika!), jučer onako usput zapita gospođu Gordanu: sjećate se onog riječkog slučaja, sjećate se? Pa naravno da se ne sjeća, njene su bitke za dobrobit djece povezane sa daleko gorim oblicima nasilja, a problem riječkog gimnazijalca utrnuo je brzo, poput zvijezde padalice. Silni komentari kovitlaju se ovih dana na temu, ali nitko da se upita, da pokuša istražiti kako je tom dječaku danas. Što je on iz toga dodao u zlatnu knjigu vlastitog životnog iskustva, a što profesor-i! Jer to je bitno, ne? Prema onom dečku iz Dnevnika preksinoć, koji je izjavio da osobe koje pišu na blogu nemaju svoj život, ja sam eto, izgubljena u vremenu i prostoru i bolje bi mi bilo da se što prije nađem. Oduvijek sam bila pričalica osjetljiva na razne nepravde, ali priznat ću vam, posustajem polako. I’m only watching the game, controling it… kaže stih iz jedne stare pjesme. I to je ono što bi trebali raditi i roditelji i profesori. Gorka je istina današnjeg trenutka da su nam djeca iznapadana sa svih strana, daleko više nego što smo mi to bili prije 20-30 godina. I bez obzira na našu dobru volju ili nedostatak iste, moramo uložiti trud i pratiti trendove koji se nameću razvojem raznih tehnologija i biti tu - uz njih i dati im dvije trajne i važne stvari: korjene i krila! Istinska me muka hvata od onih koji sve uopćavaju pa je onda “velika većina” djece “ovakva i onakva”, loša, neodgojena, prepuštena ulici… To su za mene osobe koje ne vole djecu. I oni su ti koji bi trebali biti tema, o njima bi trebalo raspravljati i pronaći načina da se promijeni njihov način razmišljanja, pa će i djeci biti bolje na ovom svijetu. Evo, sad čitam na naslovnici da će Ministarstvo znanosti osmisliti nekakva pravila ponašanja na Blogu. O nedostataku nečeg sličnog sam isticala još u vrijeme "problema" u Rijeci… Nadam se samo da će pisci toga pravilnika imati dovoljno svijesti i savjesti da im u priravi stavaka bude primaran razvoj mlade duše pred kojom se nalazi, do sada, najviše neizvjesna budućnost. Kao roditelj, uvjeravam sebe da profesorima to i jest primarno i najvažnije, jer njihov je poziv jedan od svetih poziva. Znam da će se mnogi ovdje grohotom smijati, poučeni vlastitim iskustvima, jer i sama ponekad na roditeljskim i ostalim sličnim sastancima shvatim svu ispraznost borbi s raznim visokim vjetrenjačama. Netko mi možda i neće vjerovati, ponekad je roditelj viša vjetrenjača od profesora. Odoh u širinu. Poanta: ne smijemo sebi dozvoliti luksuz uopćavanja i globaliziranja ako pričamo o tome što je dobro ili što ne valja, kada su djeca u pitanju. Ako nešto i smatramo lošim, istaknimo to kao pojedinačni slučaj, pomognimo, a onda dalje gradimo na tome iskustvo kojeg još nemamo. Ljubav prema djetetu za mene se podrazumijeva, ali ne treba zaboraviti da uz svu ljubav oni trebaju i naše poštovanje i pohvalu. U srednjoj školi možda to trebaju i najviše, jer prema tome grade samopouzdanje i vlastitu vrijednost pod ovim nebom što ga zajednički dijelimo. Možda i ne treba otvoriti blog da se bude uz dijete u virtualnom svijetu. Što ja uostalom mogu tu pametnoga napisati kada je već sve rečeno i napisano. Mogu ih samo zaštititi od raznih napada. A sada ih smatram napadnutima, grubo strpanima u vreću nečeg uopćenog i neobjektivno proglašenog lošim.

- 12:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

Sunčice, a nagrade?

- 22:12 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 11.03.2006.

Pošto duhovnost?

Predivno vrijeme danas. Izvuklo me, poslije Hitne službe, van. Uputila se ja sama u Opatiju na Ezoteriku da vidim što tamo zapravo ima. Već oko osam, možda i devet godina, gledam te plakatiće po gradu dva puta godišnje za subotu i nedjelju u hotelu Imperijal u Opatiji. I uvijek si kažem, poći ću vidjeti, ali nikad nisam otišla . Pa pošto sam onda baš danas išla tamo? Tridesetidvojkom s Krnjeva, sama. U Opatiju. Drugačije sam to zamišljala, ipak malo ljepše, interesantnije. Uglavnom se prodaju knjige, kristali, razni ukrasi, eterična ulja… Razočaralo me je što se zapravo prodaju i razgovori. Ima tamo i raznih majstora ovoga i onoga i može se sjesti i popričati s njima, ali i to košta. Možda su ipak mogli "pokloniti" par riječi kojima daju naslutiti svoje sposobnosti kojima bi nas možda privukli da ih nazovemo i zatražimo usluge. Naravno, pogađate, sjela sam za stol jednoj astrologinji.A već kad sam došla, ne? Lijepo je čuti kad ti netko na glas kaže ono što već znaš. Veli ona meni, ajme koju muku vi u životu imate… kakav ste vi borac, pa vama nitko ništa ne da, za sve se morate truditi, boriti. Ali, na kraju ipak sprovedete u djelo svaku namjeru. Ništa vam neće pasti s neba, naradit ćete se k’o mazga za sve. Pa dobro, mislim ja u sebi, uštedila mi je novce, neću više igrati Bingo! Zadovoljila sam si znatiželju, vidjela sam i tu Ezoteriku. Niš posebno! A Opatija… Pusta, premračna, ni približno slika one Opatije od prije 20-ak godina kada je moja generacija suvereno vladala određenim prostorima te ljepotice. Lovačke priče iz davnine! Evo jedan poznat stih od Džubrana kojeg sam pokupila u prolazu, tamo u Imperijalu: Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer, ona imaju vlastite misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak niti u svojim snovima. Još se trudim otjerati osjećaj nemoći u svojoj duši dok to čitam opet i opet...

- 23:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2006.

Low energy

Ništa posebno, zbunili su me svi ovi problemi oko bloga, nestajali su silni postovi… Neki su čupali kosu… A ja sam se pritajila. Ionako sam imala posla preko glave i jurila s jednog mjesta na drugo, pokušavala loviti pogubljene konce i staviti prave stvari na pravo mjesto. Koliko mi je to uspjelo, tek je za vidjeti. Energija mi pada ispod svih onih crvenih low nivoa. I večeras na vijestima naš me premijer opet iznova ushiti novom vješću: antikorupcijskim programom. Tako bih ga voljela, onako, u nekom svakodnevnom razgovoru upitati: pa zar zaista misli da smo mi, građani ove države toliko glupi i izgubljeni da možemo vjerovati u to. Kuda idemo, osim što smo svjesni da se tromim teškim, koracima gibamo prema EU. Na koji način kreatori tog programa misle da će se oni koji redovito primaju svoje “pinke”, odreći tog stalnog i sigurnog priljeva.. Neću ja dalje o tome, moram prvo pročitati što tamo piše, ne volim bljezgariti bez osnove. Sutra je subota, možda me se opet prime kontemplacije o zvanju i poslanju. Dooobro je! p.s. Vidi, pobrisalo je i meni sve do 20.02. Ma ne pada mi na pamet vraćati. I onako je to sve borba s duhovima, sve to što tu piše. Nema nekog uporišta. Osim u mojim mislima.

- 23:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #