Pregled posta

Korijeni i krila

Evo, prespavala sam. I to dvaput. Sad će ispasti da puno spavam. Što ne odgovara baš istini. Kronično mi nedostaje sna i odmora umornome tijelu, ali to nije tema.
Opet sam se sva razljutila i uskomešala. Kako malo meni treba, i nije bitno tko stoji iza svega i koji su krajnji ciljevi, kad se od djece stvori tema i ne kaže se NI JEDNA DOBRA RIJEČ o djeci u cijelom kontekstu priče, ja obavezno poludim.
Kratki, na brzinu sklepani prilozi koji se moraju uklopiti u dozvoljenu minutažu, Dnevnika ili bilo koje druge emisije. Moji roditelji su u mirovini i njima je stalno u pozadini TV on, i kad god je nešto interesantno, tata/nono javlja: gdje si-upali-gledaj-slušaj! Pa sam tako uhvatila Maju prije nekih 20-ak dana i jučer Život uživo, gdje je gostovala Gordana Buljan Flander i razgovarala s voditeljicama na temu Bloga. Ja neizmjerno poštujem tu ženu, jer ona radi s djecom koja su nama svima toliko nepojmljivo povrijeđena, da taj rad smatram herojskim i neopisivo riječima i nagradama - vrijednim (pardon, ako je patetika nekog zasmetala, ali neka tu i patetike!).
Ipak, na temu tekstova srednjoškolaca na Blogu očito nitko u ovoj državi-društvu, kako hoćete, nije za ozbiljno poradio. Sve izrečeno toliko se nepotrebno uopćava i sve bez konkretne argumentacije. Što znače fraze – uglavnom – velika većina djece- u globalu itd…, ako se spominje samo ono što ne valja. Tada, prosječnom gledatelju koji će poslije podne pogledati Život u živo, ili u 19.30 Dnevnik, znači da je mlada osoba koja piše na Blogu, u pravilu negativno nastojena prema svojim profesorima i školskim kolegama. On nadalje može pojmiti da je Blog nešto izrazito loše, nešto što nam nedajBože, kvari djecu ili im daje previše slobode, ono previše što djeca u tim godinama ne bi smjeli imati.
Ni u jednoj rečenici priloga prosječni gledatelj nije čuo da se na Blogu vode hvalevrijedne akcije za pomoć djeci invalidima čije su majke preumorne u borbi s državnim institucijama, a možda bi ga to interesiralo.
Ni u jednoj rečenici priloga nije čuo koji je broj onih blogova koji su prepuni autorskih priča i poezije mladih srednjoškolaca. A možda bi to želio znati.
Ni u jednoj rečenici nije čuo da blogove pišu i profesori. Ma vidi malo, pa to je interesantno, možda bi i to želio znati.
Ni u jednoj rečenici nije čuo da blogove pišu i naši, domaći ljudi koji žive u raznim djelovima kugle zemaljske i objavljuju prekrasne fotografije. A možda bi ih rado pogledao.
Ni u jednoj rečenici nije čuo da Blog imaju i poznati književnici, pjesnici, novinari…..
Mogla bi tako još dugo, jer ima jako puno pozitivnih argumenata, ali nitko ih nije spomenuo. Ne možemo se za prilog pripremiti tako da na brzinu preletimo po Blogu da vidimo što ima i na osnovu toga napravimo prilog. Voditeljica Života u živo, (ne znam ime, isprika!), jučer onako usput zapita gospođu Gordanu: sjećate se onog riječkog slučaja, sjećate se?
Pa naravno da se ne sjeća, njene su bitke za dobrobit djece povezane sa daleko gorim oblicima nasilja, a problem riječkog gimnazijalca utrnuo je brzo, poput zvijezde padalice. Silni komentari kovitlaju se ovih dana na temu, ali nitko da se upita, da pokuša istražiti kako je tom dječaku danas. Što je on iz toga dodao u zlatnu knjigu vlastitog životnog iskustva, a što profesor-i! Jer to je bitno, ne?
Prema onom dečku iz Dnevnika preksinoć, koji je izjavio da osobe koje pišu na blogu nemaju svoj život, ja sam eto, izgubljena u vremenu i prostoru i bolje bi mi bilo da se što prije nađem. Oduvijek sam bila pričalica osjetljiva na razne nepravde, ali priznat ću vam, posustajem polako. I’m only watching the game, controling it… kaže stih iz jedne stare pjesme.
I to je ono što bi trebali raditi i roditelji i profesori. Gorka je istina današnjeg trenutka da su nam djeca iznapadana sa svih strana, daleko više nego što smo mi to bili prije 20-30 godina.
I bez obzira na našu dobru volju ili nedostatak iste, moramo uložiti trud i pratiti trendove koji se nameću razvojem raznih tehnologija i biti tu - uz njih i dati im dvije trajne i važne stvari: korjene i krila!
Istinska me muka hvata od onih koji sve uopćavaju pa je onda “velika većina” djece “ovakva i onakva”, loša, neodgojena, prepuštena ulici… To su za mene osobe koje ne vole djecu. I oni su ti koji bi trebali biti tema, o njima bi trebalo raspravljati i pronaći načina da se promijeni njihov način razmišljanja, pa će i djeci biti bolje na ovom svijetu.
Evo, sad čitam na naslovnici da će Ministarstvo znanosti osmisliti nekakva pravila ponašanja na Blogu. O nedostataku nečeg sličnog sam isticala još u vrijeme "problema" u Rijeci… Nadam se samo da će pisci toga pravilnika imati dovoljno svijesti i savjesti da im u priravi stavaka bude primaran razvoj mlade duše pred kojom se nalazi, do sada, najviše neizvjesna budućnost.
Kao roditelj, uvjeravam sebe da profesorima to i jest primarno i najvažnije, jer njihov je poziv jedan od svetih poziva. Znam da će se mnogi ovdje grohotom smijati, poučeni vlastitim iskustvima, jer i sama ponekad na roditeljskim i ostalim sličnim sastancima shvatim svu ispraznost borbi s raznim visokim vjetrenjačama. Netko mi možda i neće vjerovati, ponekad je roditelj viša vjetrenjača od profesora. Odoh u širinu.

Poanta: ne smijemo sebi dozvoliti luksuz uopćavanja i globaliziranja ako pričamo o tome što je dobro ili što ne valja, kada su djeca u pitanju. Ako nešto i smatramo lošim, istaknimo to kao pojedinačni slučaj, pomognimo, a onda dalje gradimo na tome iskustvo kojeg još nemamo.
Ljubav prema djetetu za mene se podrazumijeva, ali ne treba zaboraviti da uz svu ljubav oni trebaju i naše poštovanje i pohvalu. U srednjoj školi možda to trebaju i najviše, jer prema tome grade samopouzdanje i vlastitu vrijednost pod ovim nebom što ga zajednički dijelimo.
Možda i ne treba otvoriti blog da se bude uz dijete u virtualnom svijetu. Što ja uostalom mogu tu pametnoga napisati kada je već sve rečeno i napisano. Mogu ih samo zaštititi od raznih napada.
A sada ih smatram napadnutima, grubo strpanima u vreću nečeg uopćenog i neobjektivno proglašenog lošim.


Post je objavljen 15.03.2006. u 12:58 sati.