Zivot u Zabolandu
29.01.2014., srijeda
Kako me napustio auto i jos neke 'veselosti'
|
Prvo mi je prosli tjedan crko auto. Vozio je do zadnjeg casa. Ugasio se u voznji i to je bilo zadnje sto cemo od njega cuti. To u tom trenutku jos nisam znao, ali je bilo jasno kada sam dosao na servis gdje ga su ga odslepali. Dosao sam gazdi i rekao: “Peter, ovo je grozno. Hocu li to prezivjeti?” Iskusni mehanicar Peter je bas gasio petnaestu cigaretu tog dana. Pogledao me kroz dim, te kratko i jasno rekao: „Ne.“ Pukao distribucijski remen, sto je najskuplje sto ti se moze desiti, uz mogucu jos dodatnu stetu na motoru. A s obzirom da je moj motor vec radio dosta sumnjivo ( o cemu je posvjedocio i bivsi narkoman s otoka Iz ovog ljeta) ne ispalti se to vise popravljati. Mozda to nije bio najispravniji auto koji sam ikada imao (doduse koji je), ali mi je ipak priskrbio dosta veselih trenutaka. Za vikend sam po prvi put ukljucio ves masinu. Odmah bingo. Pocelo je curiti od nekuda. Poplava. Sat vremena sam se borio s vodenom stihijom. Cini se da je odvodna cijev vodu vraca natrag?! Nakon toga sam zurio na tekmu. Bas u tom trenutku sam primjetio da mi je bojler poceo kapati. Postavio sam hamper ispod i izjurio iz stana. Onda je ekipa koju treniram izgubila finalnu utakmicu. Zar je cudno onda ako kazem da me tu vecer naoko iz nicega pocela boljeti glava na najjace? Cuo sam se s Lukasom u vezi poplave. On veli da bi stvarno problem mogao biti u odvodnoj cijevi. Naime cijev je kao prvo vjerojatno preuska, a kao drugo ona pod pravim kutem odlazi dalje u kupaonu. Lukas kaze da kut od devedest stupnjeva nije dozvoljen za odvodne cijevi. Genijalno. |
Moji susjedi nisu ljudozderi
|
No bilo je i drugih vijesti. Poput vijesti da sam prosli tjedan upoznao prve susjede. Vrata do. Saban (s s kvacicom) i njegova zena Melahat (s maramom oko glave) i njihov devetomjecni sin s dva imena. Veceras sam ih pozvao na caj kod mene. Saban je tamniji od mene, siri u prsima, ali nizi, prilicno cetvrtaste turske glave. On je rodjen u Turskoj, s 23 godine (inace je moje godiste) je dosao u Zaboland i ne govori bas dobro zabolandski. Melahat kaze da je znao bolje zabolandski kada ga je upoznala, no to je zbog toga sto su oko njega samo Turci. Melahat je ovdje rodjena i ona jako dobro govori zabolandski. Cudili su se naravno mom muzejskom stanu i kako sam tu dospio. Saznao sam od njih da je u mom stanu zivio neki starac, koji je uvijek nosio istu odjecu, pa se oko njega sirio specifican miris, tesko je hodao i njegovi otisci prstiju se jos mogu vidjeti na zidovima u stubistu, na kraju je otisao u staracki dom. Saban se trenutno uci za frizera kod buraza u salonu, dok Melahat radi dijelom administrativni posao dijelom u skladistu,ma sta to znacilo. Rita bi rekla da je to dobar znak. Mlada mama koja radi, s maramom i koja nepoznatom pruzi ruku, je dokaz uspjesne emancipacije. Mislim da je imala pravo. Melahat se doima kao pametna mala pricalica, koja zna svrgnuti paznju na sebe, cak i ako Saban i ja pricamo o nogometu, koju nju uopce ne zanima. Imali smo i zanimljiv razgovor o ulogama zene i muskarca u Turskoj, u Hrvatskoj i u Zabolandu. Ja sam im ispricao kako je u Hrvatskoj normalno da i zena i muskarac rade puno radno vrijeme, a ne kao ovdje da zene tri dana u tjednu radu, te da su kod nas zato i kucanski poslovi. Meni se cini naime da u Zabolandu jednakost muskaraca i zena u praksi, ne odgovara teoriji, stovise da smo mi u Hrvatskoj mozda naprediji u tom pogledu.Tko bi rekao da cu toliko godina kasnije s ponosom govoriti o tome kako su kod mene kucanski poslovi bili podjeljeni izmedju mojih roditelja i nas dvoje brace. Iznenadilo je me da je Melahat Sabanu preda mnom predbacila da bi se on malo vise morao potruditi, te da mu se ne racuna vise ono sto je sve radio dok je ona morala cuvati trudnocu nego da bi tako trebao i nastaviti. S druge strane ispricala mi je i kako se iznendila kada joj je poslodavac (autohtoni Zabolandjanin) rekao kada je pocela raditi da muskarci za isti posao u Zabolandu uvijek budu nesto bolje placeni i da je to jednostavno tako. Svi troje smo se slozili da to nije u redu.Saban je ispricao kako se njemu cini da u Zabolandu mozda zene manje rade i manje zaradjuju, ali da su zato zene gazde u kuci. Muskarac se mora pokoravati. Melahat kaze da je to zato kaj su zabolandske zene puno slobodnije u smislu: „Ili ce biti po mojem ili odlazim.“ Pa muskarac nema izbora, dok ce se oni (Turci) prije dogovoriti i pronaci neki srednji put. Gotovo da nisam vjerovao svojim usima. Sve u svemu, ja sam bio odusevljen njihovim posjetom uvidom u jos jedan svijet, koji sam samo naoko poznavao. Jos jednom se pokazalo da su sve predrasude samo cista iluzija. Svih ovih godina me mucilo sto ne poznajem zapravo niti jednog alohtonca (Ivo se ne racuna). Tko mi kriv kad se bavim hokejem na travi, elitnim 'bijelim' sportom. U Cort van der Lindenlaan sam tu i tamo popricao s susjedom Erdohanom, ali to je bilo uglavnom samo povrsno caskanje. Ovakav osobni razgovor, posebno sa zenom s maramom, nisam nikada imao. Eh da, Hrvatska se na turski kaze Hrvatistan, ali to ste sigurno znali. |
28.01.2014., utorak
Seadova prica
|
Sead radi kod Franka. Majstor. Od kada sam ga upoznao zanimala me njegova prica. Kako je on uopce dosao u Zaboland? Ponekad u zivotu ti se ostvari nesto sto pozelis. Mozda zato sto to stvarno zelis. Mozda zato kaj je tako bilo sudjeno, a mozda samo zato kaj imas srece. Sead mi je u petak dovezao ormar koji mi je Frank prosli tjedan obecao. Kada je dosao rekao je: “Ja ne znam sta ce ti to, ali evo ja sam ga dovezao.” Otisli smo dole pogledati i stvarno, bio je to star, prestar, ormar, jos pun prasine i paucine. Drvo je jos bilo dobro, i on bi mozda bilo zanimljiv nekom restauratoru, ali to sigurno nije nesto za mene. Nazvao sam Franka i zahvalio mu se na tome. Bio je malo razocaran, ali Sead je bio u pravu. Tako se Sead malo zadrzao kod mene u stanu i ja sam se usudio pitati ga (znas da osobna pitanja mogu biti osjetljiva kod bivsih zemljaka) gdje on zapravo zivi u Srbiji ili u Zabolandu. Sead se ocito osjecao dovoljno slobodno da mi odgovori da je on u Zabolandu zivio dvadeset godina u ilegali. Kada je dosao zatrazio je azil, ali su mu ga odbili. Tada je krenuo u ilegalu. Dvadeset godina nije bio kod svojih na Sandzaku. Kada je Zaboland prije par godina ukinuo vize za Srbiju, isao po prvi put natrag. Dosavsi pred oca nakon svih tih godina, otac je mislio da je on vozac i pitao gdje mu je sin. „Sta gdje ti je sin, pa ja sam ti sin.“ odgovorio je Sead. Inace Sead ima dvije kceri sa sadasnjom zenom i jos jednog odraslog sina od 24 godine iz prvog braka. Sada zivi na relaciji Srbija – Zaboland. Ovdje radi po mjesec i pol dana, pa ode dolje na desetak dana. Tako da opet dobije zig u pasos. Plati na granici Madjarima kaze i nema problema. Prije jedno dvije godine Zaboland je odlucio uvesti tzv. generalni oprost za sve azilante koji su vec godinama u Zabolandu bez papira. Na Seadovu nesrecu njegov zahtjev opet nije prosao. Naime jos u pocetku njegovog boravka bio je ukljucen u incident u centru za azilante kada se potukao s nekim Albancima. „Svakom se moze dogoditi da se jednom u zivotu s nekim potuce.“ - objasnjava mi Sead i slijeze ramenima, te dodaje – „Meni su sad to izvadili iz dosjea i rekli da zato ne mogu dobiti oprost.“ Tja... Pricao je da je on u Hrvatskoj sluzio vojsku za bivse JNA. Bio je zadnja generacija koje je u Jugoslaviji sluzila 15 mjeseci. Generacija 1985./1986. Cuvao je generala Janka Bobetka. Kaze da kada je izbio rat u bivsoj Jugi zove ga licno general Bobetko i pita: „Za koga ratujes?“ A on mu odgovori: „Za nikoga. Upravo pakiram kofere i odlazim u Njemacku.“ „Pametno.“ odgovorio mu je Bobetko. Ili sam to bio ja. |
27.01.2014., ponedjeljak
Selidba 4 - vesela druzina
|
Nakon par telefonskih poziva i mailova i uz isprike gospodje van der Weide (adje bar nesto) oni isti fizicki radnici su dosli za par dana i lijepo zamolili golubice da odu ili ce biti prisiljeni izvrsiti delozaciju. Zivotinje su gle cuda, dobra shvatile poruku i odleprsale, a radnici su zabrikadirali ulaz u njihovo skroviste. Sad je mogla poceti i selidba mojih stvari. Stvari koje sam srecom imao gdje ostaviti, naime kod Franka Hogestijna u njegovoj ogromnoj kuci, daleko izvan grada, koju gradi vec deset godina i dovrsavat ce je jos deset. Organizarao sam frendove. Bilo je to u svakom slucaju probrano veselo drustvo. Lukas, hokejski golman i trener, zabolandski frend kojeg najduze poznajem, sastavlja brodove, aute i sam uredjuje vlastitu kucu od A do Z, po izgledu podsjeca na Froda, pa ga neki tako zovu. Ivo Martinovic, Hrvat iz Bosanske Posavine, odbojkaski trener zivi vec godinama u Zabolandu, gdje ima obitelj, jedini covjek u siroj okolici s kojim govorim hrvatski, uvijek na pomoci. Dick, bivsi komandos, za vrijeme rata boravio u Bosni, na obuci ucio kako se jede staklo, napustio vojsku i posvetio se coachingu (grupe, pojedinci), vodi joga setnje, zajedno s njim organiziram hokejske klinke (Hockey Magic). Frank, covjek s cigarom, tip koji se obogatio na TummyTubsima (sjedeca kadica za novorodjecad), ima nekoliko firmi, no usprkos lovi zivi raspusteno i kaoticno, vrlo susretljiv i na pomoci, nije dobro kada pije i vozi, zbog zabijanja u rampu vojne baze izgubio vozacku na godinu dana, Ivo smatra da nije pravi Zabolandjanin. A tu je i bio Sead. Sead radi kod Franka, tocnije uredjuje mu i stema u kuci koja se gradi vec deset godina. Sead je musliman sa Sanzaka, na prvi dojam pozitivan lik. (njegovu pricu svakako procitajte u posebnom postu za par dana). Stvarno sam bio sretan s njihovom pomoci, a i zanimljivo je bilo vidjeti kako se svi ti razliciti likovi dobro slazu. Frank je na raspolaganje dao prikolicu i Seadov kombi (tko je od vas ikada selio stvari u kombiju s tablicama Novog Pazara :), Dick je dosao sa svojim kombijem, a Lukas s njegovim rukama sastavljenim Renault cetvorkom kombi verzijom i ja sam jos bio sa svojim autom. Tako da smo sve stvari ( a koliko je toga bilo...) ukrcali i u jednoj turi otpeljali u moj muzejski stan. Sreca je da imam veliki podrum, pa smo pola stvari tamo spremili. Posto je bilo dovoljno zasukanih rukava, za par sati smo bili gotovi, a ja sam slijedecih dana raspakiravao stvari (i cudio im se). Nakon desetak dana defitivno sam preselio i poceo spavati u muzejskom stanu. |
22.01.2014., srijeda
Izumiru zebre u Zabolandu
|
Opcina Lingewaard, u blizini Arnhema, je odlucila ukinuti zebre na pjesackim prijelazima. Razlog je sto sve vise vozaca ne postuje zebru i ne usporava za prijelaz pjesaka. Na taj nacin se u njihovom vidjenju stvara prividna sigurnost, koja znaci nije stvarna i pjesaci su u opasnosti. Zato ih namjeravaju ukloniti. Nacionalni organ za sigurnost u prometu nije odusevljen tom idejom. Oni smatraju da treba nesto uciniti u vezi toga da vozaci smanje brzinu pred zebrom, a ne da se treba ukloniti zebra. Stovise zebra je medjunarodni znak i svatko zna da se na njemu treba dati prednost, a ne uzeti. Medjutim zebre kod skola na prijelazim koje kontroliraju skolske prometne jedinice su vec uklonjene. O ostalim ce opcina jos razgovarati s policijom. Par opcina na zapadu Zabolanda je vec ukinulo zebre. |
19.01.2014., nedjelja
Ples milijuna i igra centimetara
|
Prosli vikend sam bio s klubom u gradu Almelo, gdje smo igrali utakmice dvoranskog prvenstva. Almelo je grad na samom istoku Zabolanda, u provinciji Twente. Tamo ljudi malo cudno govore zabolandski, pa ih ostatak zemlje zbog toga zna ismijavati. Kao sto rekoh isli smo tamo igrati hokej u dvorani. Kada smo dosli u sportski kompleks u kojem su se odrzavale utakmice imali smo kaj vidjeti. Nov novcati kompleks, sve sa ultra modernom tehnologijom, dvorane na vise etaza, moderni dizajn sa prevladavajucom zutom bojom, rafinirana automatska rasvjeta, moderna kantina, pravi labirint kroz svlacionice. Ukratko imao si osjecaj da ce su tu za tjedan dana odrzati Olimpijske igre. Nasim domacinima trenerima kluba Almelo smo pohvalili ljepotu kompleksa, a oni su nam ispricali nesto sto se nije vidjelo s ocitom ironijom u glasu. “I moze lijepo izgledati za tolike novce koji su potroseni. Koliko? Pa predvidjeni budzet je bio 8 milijuna eura, na kraju su ga presli za deset, te je sve skupa kostalo 18 milijuna eura.” Mi kolutamo ocima, a u ocima nam se vrte mala slova ‘e’ s dvije crte na trbuhu.No domacini su imali jos nesto za dodati: “Ali ima jedan ali. A to je da je strop u glavnoj dvorani za 6 centimetra prenizak i zato se ovdje ne mogu igrati medjunarodne odbojkaske utakmice.” Ajajaj. |
Selidba 3 - Opet iznenadjenje
|
Onda je dosao sesti sijecanj. Otisao sam u ured Volkshuisvestinga, tamo me primila zena, za koju mislim da je poslala ono prvo pismo, ali sada je bila puno ljubaznija, ispricavajuci se da ona samo mijenja nekoga i zapravo ne zna puno o ovom projektu. Prije potpisa sam prvo trebao platiti (karticom) stanarinu za sijecanj, a onda smo zajedno prosli ugovor i na kraju potpisali. Malo cudno da prvo platis, a onda potpises, ona je objasnila da je to zbog toga sto im se zna desiti da ljudi potpisu, pa onda nemaju da plate. Na moja specificna pitanja upitila me na gospodju van der Weide s kojom sam imao sastanak poslije potpisa u vezi popisa namjestaja. Tako sam ja cekao gospodju van der Weide, a odjednom mi pridje neki muskarac i kaze mi da je on umjesto nje, jer je gospodja bolesna, te me pozove da udjem. Ja pitam: „A zar necemo ici u stan?“ Na to mi je on objasnio da se nesto desilo u medjuvremenu i da se nadjem s njime u podrumu zgrade Volkshuisvesting. U podrumu sam imao kaj vidjeti. Oni su cijeli stan ispraznili i donijeli ovdje, sav namjestaj i sve povijesne predmete. Sve je bilo naslagano, kao u kamionu za selidbe. Ja sam se uhvatio za glavu. Kako? Zasto? Cemu? Pa ja sam upravo morao vidjeti sto pase u stan, a sto ne...kako mogu sada. Covac naravno nije imao odgovore, ali mu je brzo sinulo da se radi o velikoj gresci, pa mi je predlozio da sutra to sve vrate u stan kak je bilo. Vrativsi se u 'dvorac' isprical sam to Riti i Franku. Opet nisu mogli vjerovati. Rita je bila toliko zgrozena losom uslugom i losim funkcioniranjem te stanbene korporacije da je Franku rekla da bi on trebao nazvati direktora i ispricati mu tome sto se dogadja. Frank je odmah prihvatio slusalicu, ali kako je vec bilo kasno popodne direktor nije bio dostupan. Slijedeceg dana su fizicki radnici Volkshuisvestinga vratili u muzejski stan sve kaj su iz njega odnijeli prije dva tjedna. Sve je vise manje bilo na svom mjestu, no jos je uvijek trebalo s nekime dogovoriti popis predmeta i namjestaja, nije bilo ni gospodje van der Weide, ni onog gospodina od prethodnog dana. Ja sam se obisao stan i naravno da sam se sjetio mojih bonus domacih zivotinja na balkonu. I kaj mislite? Naravno one dvije golubice su me opet gledale onim istim iznenadjenim pogledom kao i prije mjesec dana. Muzej njihovog izmeta takodjer je jos uvijek bio prisutan. |
Selidba 2 - Ponuda u stilu: pisi jedno, pricaj drugo
|
Kroz dva dana sam dobio pismo sa sluzbenom ponudom. U principu sve ok, uz manju gresku u adresi stana. Nije se radilo o 268-3, nego o 268-2. Pisalo je da je san useljiv od 13/1/2014, sto je meni taman odgovaralo nakon kaj se vratim s praznika i jos si neke stvari poslozim. A mislio sam si i bit ce vremena da se golubovi odsele. Nakon sto sam jos jedan dan prosao kroz kvart, radi se o mijesanom kvartu, u kakvim sam i prije zivio u blizini centra Arnhema, odlucio sam prihvatiti ponudu. Medjutim onda me zena (gospodja van der Weide) pitala zasto prihvacam stan tek od 13/1. Ja sam joj rekao da zato kaj je to u pismu pisalo i sto mi iskreno govoreci tako taman odgovara. Mislio sam da je to rijeseno. Medjutim onda me nazvala druga gospodja koja je napisala pismo i rekla da je to bila greska u pismu i da je stan zapravo spreman za iznajmljivanje odmah. Nastavila me uvjeravati da sam prihvacanjem ponude prihvatio stan i da se moram sto prije useliti, jer onda oni imaju problem s troskovima za prazan stan. Bez da bi se ispricala ili zamolila mozemo li o tome porazgovarati, nego vrlo agresivno trazeci da ja odmah pristanem na njen prijedlog. Nisam na nista pristao, ali sam bio sokiran takvim pristupom i pritskom. Ispricao sam to Riti i Franku i oni su neugodno iznenadjeni takvim postupkom te sluzbenice. Bilo je jasno da pravno gledano je to cisto njihov problem i nije u redu da ga meni prebacuju. Na kraju me nazvala gospodja van der Weide normalnim tonom i pristupom, priznavsi da se radi o nesporazumu .Dogovorili smo onda da ugovor o najmu dodjem potpisati sestog sijecnja, po povratku iz domovine. Uz to smo i nakon potpisa dogovorili sastanak u stanu za popis namjestaja i predmeta koje bih preuzeo u posudbu od njih. Sve se cinilo rijesenim. |
Selidba u vremenu i prostoru
|
Nakon godinu dana (ponovnog) zivota kod Rite i Franka u ‘dvorcu’ s potocicem, jezercem i patkicama, oslobodilo se vrijeme (zanimljive li konstrukcije, ali to je stvarno bit), da krenem u nove izazove. Nakon dva mjeseca trazenja prikladnog i financijski povoljnog mjesta za stanovanje, neuspjesno koristeci razne veze hokejskog kluba, konacno sam zahvaljujuci Franku nasao nesto. Muzejski dom. Muzejski domovi su projekt Openlucht muzeja Arnhema i stanbenih korporacija. To su domovi (kuce ili stanovi) koji su vise ili manje sacuvali izvorni karakter razdoblja u kojem su nastali (iz 30-ih, 40-ih, 50-ih ili 60-ih), te sluze da bi se pokazalo kako su stanovnici zivjeli u odredjeno doba. Glavni uvjeti su da je stanonajmac spreman urediti i u ocuvati stan u tom stilu, moj stan je iz 1953., te da stan deset puta godisnje bude otvoren za javnost kao muzej. Pocetkom prosinca sam bio pozvan na intervju, jer se prica da nije bas lako naci prikladne kandidate za te domove. Ocito da su bili zadovoljni s mojim osjecajem za proslost, pa smo isli i pogledati stan. To je dakle stvarno stan iz pedesetih. Starinski pozbukani zidovi, tapete koje su davno izasle iz mode, podnice od tepiha protkanih trskom, umjesto kupaone granitna kopanja (izlizani granit kao u starim svlacionama na Munjari) za umivanje (ili pranje vesa) i srecom tus, isto u granitu, mala kuhinja sa starinskim stednjakom u kojoj nema mjesta za frizider, i pojedini predmeti iz pedestih sapuni, sredsva za ciscenje, tave iz etnografskog muzeja, gramofon, stare (prazne) boce, drvene stolice i stolici, stari stekeri i prekidaci za struju (oni crni koji se zavrte u podrumu kod tvoje bake) sve kako bi se priblizio dozivljaj zivota iz pedestih. Jedan od dodatnih uvjeta je bio i taj da ne smijem imati kucne ljubimce. Medjutim prilikom pregledavanja balkona u koji je ugradjeno spremiste za drvo i ugljen ustanovili smo da je balkon vec nasljen. Dvije golubice su nas gledale ravno u oci kada smo otvorili poklopac spremista, iznenadjene da ih netko posjecuje u njihovom domu. S ljudima iz korporacije sam dogovorio da ce se oni pobrinuti da ptice na prijateljski nacin budu uvjeren kako je za njih bolje da se presele negdje drugdje. To bi trebalo biti sredjeno do datuma useljenja. Dobio sam sedam dana na razmisljanje, a tu su onda zaredali neki neobicni dogadjaji. |