Zivot u Zabolandu

28.02.2014., petak

lightshow, soba, lampa

Prekjucer se spremam na spavanje i bas hocu ugasiti svjetlo u sobi, kad skuzim, pa svjetlo uopce nije upaljeno, to dolazi izvana. Spavaca soba mi je na strani ceste i lampa javne rasvjete mi je upravo cinila pravi lightshow u sobi. Ali od kud sad to, pa tu spavam vec mjesec dana i ta lampa je uvijek tu bila, ali jos nikada nije tako jako svijetlila. Naravno da ne pomaze to sto imam prozirne zavjese, ali opet od kuda sad ta promjena? Nije mi bilo nista jasno. No ja sam se i sa tim svjetlom zavukao pod poplon I zaspao.

Drugi dan sam se pitao, kaj je to bilo. Da nisu promjenili zarulju i stavili neku jacu? Ali za tako nesto jos nisam nikada cuo. Kak su radovi na cesti, mozda bi mogao te radnike pitati. Trebam li se zaliti gradskoj upravi? No s druge strane kako sam ipak normalno zaspao poceo sam zapravo sumnjati i u svojoj dozivljaj. Mozda mi se samo cinilo da je to bila jace svjetlo. Uglavnom misterij.

Jucer kasno navecer se vracam s autom s posla i gle srece nalazim mjesto tocno ispred svoje zgrade. Parkiram i u taj cas primjetim nesto cundo. Nedostaje stup javne rasvjete. Zapravo ne, pomaknut je. Kao i svi stupovi ispred zgrade. Svi su s vanjske strane plocnika premjesteni na unutarnju tik do zgrade. Aha! Zato meni .. lightshow…soba… lampa…
- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2014., utorak

U kakvom kvartu zivim

Arnhemse Broek je narodni kvart (volkswijk), sto ce reci kvart u kojem zivi obican (vecinom radnicki) narod. No postoje razliciti narodni kvartovi. Prije sam zivio u Geitenkampu, na sjevero-istoku grada, koji je isto narodni kvart ili kako ga je moj brat nazvao navijacki kvart. Kvart uglavnom bijele radnicke klase. Tamo neobrijani muskarci s nausnicom u uhu i u potkosulji ljeti secu svog buldoga, a zene imaju suhu i ispucalu kosu (plavu, crvenu, ili crnu s roza vrhovima), ali im se opet vidi izrast, te suhu i objesenu kozu lica od stotine popusenih cigareta, obucene obicno u neku jeftinu koznu jaknicu, a na vratu ili na podlakticama im se naziru tetovaze leptira ili dupina.

Zadnju godinu dana sam ponovno zivio u Velpu. To je selo nadomak grada u kojem vlada gerijatrija. Pensionadosi na rolatorima te cekaju iz svakog ugla i skoro da se moras cuvati tih bakica kao u onom skecu od Monthy Pythona. Neki od njih zive u skupim starackim domovima, a neki jos uvijek u velikim vilama ili kucerinama tipicnim za takvo predgradje. Tu su jos i obitelji cija se djeca naravno bave hokejem na travi, majke brinu za djecu, a ocevi rade negdje na zapadu Zabolanda kao direktori u bankama, drzavnim ili multinacionalnim kompanijama, ali im ne pada na pamet da tamo zive, nego se radije povlace u oazu na istoku, gdje jos ima i malo prirode.

Preselivsi se iz Velpa u ovaj kvart, prilicno nadomak centra grada, prvo na kaj sam se morao priviknuti je buka s ulice. U Velpu, pogotovlo u dijelu u kojem sam ja zivio nadomak jezerca s patkicama, jednostavno nema buke. Tisina, tu i tamo se navecer znaju patke oglasiti ili ujutro pticice, ali to sve zapravo pojacava idilicni dojam. Ovdje u pola sedam ujutro, a spavaca soba mi gleda na prometicu, pocinju busevi, kamioni, automobili, a najgori su mi motori i skuteri. Nesto strasno. Smatram da bi ih trebalo zakonom zabraniti. Ne pomaze ni to sto izolacija u ovoj zgradi iz pedesetih nije jaca strana (jednostruko staklo i takve fore). Iza nase zgrade su sasvim zgodne obiteljske kuce novogradnje (kuce u nizu) i one izgledaju dosta pristojno s malim dvoristima, te parkicima i igralistima za djecu izmedju njih. Taj dio kvarta je puno mirniji. No za razliku od narodnog radnickog kvarta Geitenkampa ovo je vise kvart naroda i narodnosti, pogotovo turskih. Cak i u lokalnom supermarketu (Aldi – najjeftiniji lanac supermarketa u Europi, a cuo sam da je njegov vlasnik jedan od najbogatijih ljudi u Njemackoj) stoji obavijest na turskom i na arapskom da je obavezno uzeti kolica za kupovinu. Non stop srecem zene s maramama oko sebe. Bake koje dolaze po unucad u skolu ili na igraliste, ogrnute tamnim sirokim kaputom, a onda glave zamotane u neku ipak sarenu maramu. Jedino nikada ne vidim Turke da secu pse. To je ocito rezervirano za 'navijace'. Jutros sam s prozora vidio da je jedna zena pokupila kakicu iza svog ljubimca, sto mi je odmah uljepsalo dan.

Kako prvih tjedana nisam imao internet doma isao sam u kvartovski centar koji je odmah iza ugla. Tamo se nalazi i osnovna skola, koja mozda i najbolje oslikava narodi i narodnosti ovog kvarta. Djeca svih nijansi koja se zajedno igraju kao na nekoj Benetton reklami. Tu ima i djece autohtonih ‘navijaca’ i djece rastafarijanaca i djece potomaka Osmanlija, pa tu i tamo i koje istocnjackog izgleda.

U Aldiju sam se skompao s covjekom iz osiguranja. Impozantna pojava, visok i sirok, u sebi ima sigurno neke indonezanske krvi. Kada sam ga prvi put ugledao u cudjenju sam pitao: “Od kad Aldi ima osiguranje?” On mi je ljubazno objasnio da je to zbog prijetnji osoblju ( zasto bi netko prijetio blagajnici?) i asocijalnog ponasanja, no dodao je da se njihovim prisustvom situacija poboljsava, te da se primjecuje da se stari ljudi ponovo usude dolaziti u kupovinu. Sva sreca pa nisam tako star. Ja sam njemu ispricao o muzejskom stanu u kojem zivim i on se odusevio dodavsi kako i on svog sina uci da treba cijeniti tradiciju..

Jedna stvar me ipak vise smeta od motora ujutro, a to je smece. Tocnije zwerfafval kaj ce u prijevodu reci lebdeci otpad, koji luta ulicama kvarta. Papirici, vrecice, limenke, ambalaza… Jedan dan mi je dozlogrdilo, pa sam sam pocistio tratinu iza zgrade, a vidim da svatko malo to netko napravi. No stvarno mi nije jasno od kuda toliko tog lebdeceg smeca, zar je moguce su (mladi) ljudi tako slabo odgojeni i da sve samo tako bacaju naokolo. Nije da smo zatrpani tim smecem, nego jednostavno upada u oci.

Sve u svemu zanimljivo iskustvo rekao bi moj poljski prijatelj. U kvartovskim novinama koje sam danas dobio pise uglavnom o dobrim vijestima, kvart na svim frontovima polako, ali sigurno napreduje, poboljsava se drustvena kohezija, raste zaposlenost, pada potraznja za socijanom pomoci, raste sigurnost.. sve u svemu jos malo pa smo uhvatili korak s prosjekom grada. Optimizam ne nedostaje, nema sto.
- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2014., ponedjeljak

Nedokuciva strast

Ima nesto u tom Zabolandu, nesto sto nema nigdje drugdje na svijetu. Strast za brzim klizanjem. Dok mi gorimo za Ivicom i (nekad) Janicom, oni vec desetljecima gore za legendama brzog klizanja. Tehnika, klizaljke, odijela, treninzi, psiha, prolazna vremena.. ono sto nama izgleda tek nesto uzbudljivije od prijenosa sahovskog susreta njima je to najbitnija sporedna stvar na svijetu. Barem u zimi i sigurno za vrijeme trajanja ZOI u Sociju. Iako sam ovih godina pohvatao dosta toga i mozda sam medju najupucenijim Hrvatima te mi je to cak zanimljivo pratiti, ipak ne mogu, niti cu ikada moci dijeliti taj osjecaj, tu strast za brzim klizanjem. To je nesto sto je u zabolandskim genima, nesto sto su dobili odgojem kao mali. Pred televizijom s papirom i olovkom biljezeci prolazna vremena svakog kruga (u danasnje vrijeme sigurno ima app za to). Klizajuci po ledu na jezerima i kanalima, dok su zime jos bile ostre. Te slusajuci legende o utrkama iz prethodnih desteljeca, pa cak i stoljeca. Na primjer o utrkama iz 19. stoljeca na kojima su zene nastupale u podsuknjama, a na tisuce muskaraca je dolazilo gledati, dok te utrke nisu zabranili zbog ugrozenosti morala.

Jucer je bila utrka za zene na 1500 metara. Prvo, drugo, trece i cetvrto mjesto za Zaboland. Netko je osvojio trece mjesto, netko izgubio prvo. Radost, tuga, suze, bol i odusevljenje, emocija nije nedostajalo. Ovo su najuspjesnije ZOI ikada za Zaboland. Vec imaju 17 medalja, do sada im je rekord bio 11. Hoce li dostici 20?
- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.02.2014., četvrtak

relativnost krize i relativnost bogatstva

Vec sam pisao o izumiranju zebri. No financijska kriza vodi izumiranju i jos kojecega drugoga u Zabolandu (konacno prilka da napisem tu rijec: kojecega).

Tako od prvog sijecnja zabolandska posta (bivsi PTT – tak se i kod njih nekad zvalo) vise ne dostavlja postu ponedjeljkom. Stednja. Trziste je odavno vec liberalizirano, postari su postali studenti i penzioneri, koji u slobodno vrijeme raznose postu i tako imaju sjajnu priliku za upoznati svoj kvart. Kroz par godina najvljuju da bi se moglo prijeci na samo cetiri ili tri dana u tjednu.

Nestaju i bankomati (ili kak se to tu zove pinautomati). U zadnjih pet godina banke su povukle vise od tisucu bankomata. Posebno su pogodjena sela u provinciji, gdje su takvi automati najmanje isplativi. Tako da neki moraju putovati kilometrima kako bi mogli “pinati” – podici gotovinu. Medjutim sada se pobunio parlament i vecina u parlamentu, ukljucujuci i ministra financija trazi da se bankomati vrate na selo, te da svaka Sireva glava (iliti Zabolandjanin) ima pravo na bankomat u krugu od 5km od svoje kuce. Bude li problema, banke bi mogle biti prisiljene ostvariti tu zamisao.

Bizarno, da ih mogu prisiliti da vrate bankomate, ali ne i da ne muljaju s kamatama, bonusima, hipotekama …itd.

Koje li ironije da tako bogata zemlja poduzima toliko mjera stednje. Kriza je kazu. Meni se cini da se predugo zivjelo u oblacima. Uzmimo samo za primjer igralista za hokej na travi. Nigdje na svijetu ne postoji toliko igralista za hokej na travi, od po nekoliko stotina tisuca eura, kao u Zabolandu.

Ako se pitate cemu Zaboland duguje svoje bogatsvo, sigurno ce vam kroz glavu prozujiti odgovori poput kolonije, trgovina, luke, turizam i sigurno cete dijelom biti u pravu, no glavni odgovor na pitanje se krije duboko u zemlji – plin. Od kada su otkrivena nalazista sredinom proslog stoljeca zabolandsko bogatsvo i blagostanje se uvisestrucilo (jos jedna lijepa rijec). Crpilista u pokrajni Groningen na sjeveru zemlje radila sa punom parom. No zadnjih godina je doslo do problema. Naime zbog crpljenja je doslo do podrhtavanja tla i sve cescih potresa u Groningenu. Stete na kucama su postale sve vece. Radi se o par sela na dalekom sjeveru, koje skoro pa ne predstavljaju nikakav faktor. Osim sto tamo zive ljudi, koji su se poceli buniti. Tko zna kada ce jednom biti potres previse. Od ove godine vlada je obecala smanjenje inteziteta crpljenja u nadi da ce to ublaziiti potrese. No to znaci i manje prihode za drzavnu blagajnu. Kriza je.
- 11:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>