Zivot u Zabolandu
26.12.2013., četvrtak
Bozicna prica
|
Ovo je istinita prica koju je objavio zabolandski novinar Gijsbert van Es prosle subote u novina NRC Handelsblad u rubrici “Prezivjeli”. Pricu sam parafrazirano preveo na hrvatski. Prosli tjedan sam u centru grada pored jedne stanice na sirokom dijelu plocnika prilazio jednoj starijoj gosopodji u sivoplavoj jakni, naocalama i ispletnom kapom. Promatrao sam je i ona je mene pogledala. Kada sam joj se gotovo skroz priblizio napravila je korak prema meni i osmjehnula se. Pomislih: “Ova gospodja me zeli pitati za smjer. “ I uistinu, htjela me nesto me pitati: “Mozete li mi dati novac za kavu?” Promotrio sam njezinu jaknu. Cinila se sasvim u redu. Bez ikakve fleke, pa sam ja nju upitao: “Zar si ne mozete sami platiti kavu?” „Ne“ , odgovrio ona: „zivim trenutno kod Vojske spasa (Leger des Heils, Salvation Army). Ujutro u pola osam moramo napolje, navecer u pola sest smijemo opet unutra.“ Nakon sto smo razmijenili par rijeci, odlucio sam, umjesto da joj dam novac, pozvati je na kavu i ona je prihvatila. Sjeli smo u jedan kafic u blizini. Ona je jucer bila tamo i konabar ju je prepoznao i pozdravio je velikim osmjehom, a i ona njega, te mu je rekla: „Vi ste jucer bili tako ljubazni prema meni. Za vas sam napravila bozicnu cestitku. Evo, izvolite.“ Ovo je njezina prica. Gospodja ima 75 godina. Prije nekoliko tjedana je bila izbacena iz stana u kojem je zivjela zbog dugova s placanjem stanarine. Nema nikoga tko bi ju mogao prihvatiti. Ni obitelji, ni prijatelja. Imala je jednu kcer, ali kcer joj je umrla prije cetiri godine. Kcer je rodila kada je imala skoro 18 godina. Otac tog djetata je imao 17 godina. On sam je bio rodjen u Indoneziji (tadasnjoj zabolandskoj koloniji). Njegova majka je bila silovna od strane nekog japanskog vojnika. Istraumatiziran svojom povijescu i zivotom, kada je saznao da je nekog ucino trudnim pocnio je samoubojstvo. Tu i tamo sam je pitao za godine, za mjesta, da provjerim njezinu pricu, medjutim sve se podudaralo u logicnom slijedu. Ispricala mi je da su njezini roditelji odgojili njenu kcer. Ona je gotovo 25 godina radila za Unicef: pomazuci u podrucjima pogodjenim gladju, bolestima, ratovima. Radila je u raznim zemljama. Njezino misljenje o pomoci u zemljama u razvoju je prilicno kriticno. Sama je dala odgovor na slijedece pitanje koje je postavila: „Znas sto bi bio najveci spas za mnoge ljude? Da se nikada nisu ni rodili.“ Vlastitim ocima je vidjela kako se sida sirila Afrikom. „Dodje kod nekog lokalnog covjeka prijatelj u posjet na par dana. Domacin mu iz gostoprimstva ponudi da tu noc spava sa njegovom zenom. Kaj su oni znali, tako je to islo stoljecima. Samo sto su sada na taj nacin prenosili sidu.“ Radila je u Gambiji. Tamo su zenama djelili pilule protiv trudnoce u dozi za tri mjeseca. Zena koja bi to dobila bi svojoj prijateljici rekla da je dobila lijek protiv trudnoce i odmah joj dala pola doze. Za tri mjeseca su obje bile ponovno trudne. Prije trideset godina napustila je rad za Unicef i vratila se definitivno u Zaboland. Kako je od tada zaradjivala? Kao kucna pomocnica, spremacica.. uglavnom jednostavnim poslovima. Upitao sam je li se njezin zivot promijenio odkada joj je umrla kcer. Gospodja kaze: „Ona me je zvala svaki tjedan. Nakon njezine smrti moj telefon gotovo da nije zvonio.“ Tada mi se zahvalila na kavi, rekla da mora van, jer ne moze dan prezivjeti na jednoj salici kave, te mi pozeljela sretan Bozic. |
23.12.2013., ponedjeljak
lijep rijec rane lijeci
|
Cak su se Rita i Frank isto cudili takvom visokom iznosu za bolnicu. No kak se ono veli vrag mi nije dao mira i isao sam provjeriti. Prvo sam zvao svoje zdravstveno osiguaranje. U Zabolandu su sva zdravstvena osiguranja privatne firme koje na trzistu nude svoje usluge. Moje je pouzdana, ali sigurno ne najjeftinije. Tamo mi nisu mogli reci zasto je tocno izdan racun. Preporucili su mi da nazovem bolnicu. Nazvao sam bolnicu i cak dosta brzo dobio trazeni odijel i zensku koja je odlucila pogledati o cemu se radi. “Aha, dakle ovako gospodine ” - pocela je - ”to je jedna duga prica, a mogu vam je objasniti ako zelite.” Ja sam imao beskonacnost na raspolaganju. Zena mi se stvarno potrudila objasniti i ispalo je da se prica svodi na slijedece: od 2012. je promjenjen zakon i dogovorom zdravstvenih osiguranja i bolnica je dogovoreno da se svaki posjet hitnoj placa srednjom (prosjecnom) tarifom. Sto znaci da sam slomio nogu i razrezao glavu, da bih opet platio isti iznos. Uz to je nadodala da potpuno razumije moje cudjenja te da primaju mnogo zalbi bas zbog takvih racuna, te da ce se najvjerojatnije zakon promijeniti. „Nazalost to za vas nece nista promijeniti.“ - zavrsila je ona. Zahvalio sam joj se na opsirnom objasnjenju. E sad kak to objasniti, ali kada imas osjecaj da ti se netko stvarno potrudi nesto objasniti i pokaze razumijevanje za tvoju stranu onda se cak i stvari poput neocekivanih financijskih udaraca uzrokovanih nelogicnim sistemima puno lakse podnose. Iako se nista nije promijenilo kao da se nesto promijenilo u mom dozivljaju svijeta. |
18.12.2013., srijeda
Tristotrideset i tri eura i sedamdeset i sest centi
|
Prije nekoliko tjedana sam dobio pismo od mog zdravstvenog osiguranja, ali ga nisam otvarao. Nisam bio bolestan, tako da sam mislio da se radi o nekoj obavijesti, npr. o produzenju police osig. ili nekoj reklami za skuplju opciju. No kada sam ga jucer otvorio... iznenadjenje! Racun od: ...vidi naslov. Kako? Zasto? Molim? Nije mi jasno. Citam pismo: „Vas doktor ili terapeut je kod nas deklarirao troskove. U prilogu mozet vidjeti o kojim troskovima se radi, te koliko vam je pokriveno, a koliko ste nam jos duzni platiti.“ U prilogu pise: troskovi Bolnica Rijnstate, datum 5/3/2013 (znaci prije devet mjeseci!!), ukupan iznos: 341,82, pokriveno: 8,06, vas dug: 333,76. Krasno! Kao prvo kad sam ja to bio u bolnici. Uopce se ne sjecam. I zasto tu ne pise zbog cega sam bio, nego samo bolnica Rijnstate? Dobro da ne pise Velika zgrada. Tolike novce, a nemam pravo znati ni zasto placam. Lijep sustav zdravstvenog osiguranja. Da nemam zdravstveno jos bi i shvatio, ali... Svaki mjesec placam dio od place, postotak, kao i svi. Zatim svaki mjesec placam oko sto eura, ovim prijateljima iz osiguravajuceg drustva, sto je obavezno, s time da imam najbazalniji paket, no povrh svega dolazi jos i zakonski obavezan vlastiti rizik do 350 eura. Sto znaci da iznose do 350 eura sam placas. Posto nisam ove godine bio bolestan, i nisam imao troskova ovaj racun mi pada pod vlastiti rizik. (koji izraz – zakonski obavezan vlastiti rizik). Na kraju najbolje od svega, ipak sam se sjetio zasto sam bio u bolnici tog dana u ozujku. Tu vecer sam na trening utakmici dobio lopticu u glavu, posred cela i imao posjekotinu. (vidi blog Raskoljeni 9/3/2013) Joris me odvezao u bolnicu, jer smo mislili da moram na sivanje, nakon tri i pol sata cekanja na hitnoj me primila sestra. Ocistila ranu, stavila malo lijepila i za pet minuta sam bio vani. I kaj to kosta tristotrideset i tri eura i sedamdeset i sest centi? Salite se. Ja sam si happy ending u tom slucaju, malo dugacije zamisljao. |
15.12.2013., nedjelja
Lukas i skola zivota
|
Sjecate li se mojeg prijatelja Lukasa? Lukasa poznajem jos od prvih dana u Zabolondu, kada je bio moj suigrac. Golman, jedno pet godina mladji od mene. Veseo i pozitivan decko, vrlo praktican. Vrlo prijazan prema mojim hrvatskim prijateljima. A jednom je kombijem iz Zabolanda u Zagreb dovezao i donaciju za Hrvatski hokejski savez. U medjuvremnu su nam se sportski putevi razisli, ali jos uvijek smo ostali u dobrom kontaktu. Tako mi je cesto pomagao kod mojih preseljenja. Osim hokeja Lukas obozava jedrenje. Studirao je hortikulturu i uredjenje okolisa, no nekoliko ispita prije kraja je odlucio napustiti studij i posvetiti se kompletno hokeju na travi, tak da sada radi kao profesionalni trener. Ovog ljeta Lukas je kupio kucu u Arnhemu. U sjeveroistocnom dijelu grada, u ‘navijackom kvartu’ gdje sam i ja zadnje zivio. Kuca u nizu, ne bas velika, prizemlje, jedan kat i mali tavan, sa lijepim vrtom iza, ali opet kuca. No Lukas ne samo da je kupio kucu, on je odlucio i kucu temeljito preurediti – sam. A kada kazem temeljito, onda mislim temeljito, svi zidovi, podovi, cijevi, cijelu kuhinju, elektrika, vrata, prozori… Krajem kolovoza je poceo s radovima. Prvo rusenje svega i vadjenje svega i svacega, zbuka do cigle, vrata, podovi, instalacije, busenje zidova... Svaki dan, osim nedjelje, tada je morao sam igrati utakmicu. Pa onda postavljanje svega. Srusio je i nosivi zid. Postavio potporne metalne stange, pa ga onda opet sazidao. Ponavljam Lukas je to sve radio sam. Sam, dobro ne bas sam vec uz pomoc prijatelja i poznanika. Ja sam bio kod njega svaki cetvrtak preko dana, a poslijepodne bio i on i ja isli na posao svaki u svoj klub. Tu i tamo je bio jos netko tko bi pomagao. Posla je bilo kao u prici. Ne znam ni sam koliko puna smo pospremali alat, preseljavali cijelu stelazu sa alatom, koliko puta smo farbali drvenariju, pilili daske, posisavali podove. Lukas je nabavio je ogroman gradjevinski usisavac koji je moga i sutu usisavat, te mu je bio kao najbolji prijatelj. Uz to je imao i profesionalnu cirkularnu pilu, koju posudio od prijatelja. Vjerojatno najbolja cirkularka na trzistu i ona mu je bila zlata vrijedna. Pitao sam Lukasa jednom ima li nacrt i plan radova kako ce sve izgeldati kad zavrsi i znade li redoslijed planiranih poslova. On je odgovori da nacrt i plan ima – u glavi. Mom cudjenju nije bilo kraja, ali me nije ni iznenadilo. Jedan dan smo premjestali stok od sobnih vrata na drugo mjesto. Nesto nam je zapinjalo, ali je islo. U jednom trenutku Lukas me pogleda i upita: „Izgleda kao da znam sto radim?“ Ja mu pun divljenja odgovorim: „Da.“ A on kaze: „E pa nemam pojma, ovo mi je prvi put.“ I tako mic po mic. Neki put malo brze, neki put sporije. Naravno nikad nije islo sve kao po loju, i znao je Lukas par puta protresti glavom i pitati se na primjer na glas: „Kako to da niti jedan kut u ovoj f... kuci nije pravi!!“ Postavljanje parketa i laminata, zavrsno farbanje zidova, postavljanje radijatora... i blizio se dan useljenja. Jedan dan sam gore u spavacu sobu trebao odnijeti neke dugacke drvene letvice. Pitam ga za sto mu je to, a on veli da mu je to za krevet koji ce si napraviti. Jos i to. Iako kuca nije bila dovrsena u planiranom roku, onom u Lukasovoj glavi, bila je spremna dovoljno da se nakon tri i pol mjesec svakodnevnog rada mogao preseliti i tamo spavati. Naucio sam puno novih rijeci tih dana. Koliko god je moj zabolandski dobar, alat je nesto sto bas ne koristim svaki dan, a kamoli da upotrebljavam rijeci za skalpel, papagajke, vaservagu ...itd. Istini za volju ima jedan stvar koju je dao radnicima, a to je zbukanje zidova u dnevnoj sobi. Ostalo sve sam s nacrtom iz glave. Lukas sigurno nije ispao 'just another brick in the wall'. Srecom. Mozda jos ima nade za nas. Kapa do poda majstore. |
13.12.2013., petak
Just another brick in the wall
|
Jucer sam ponovno bio na ‘stazu’ u srednjoj skoli u Zevenaaru. Na prvom satu povijesti je profesorica (u Zabolandu su doduse profesori kao titula samo na fakultetu, u srednjoj skoli su ucitelji, a u osnovnoj nesto izmedju tete i ucitelja ;) je djeci dijelila kontrolne. Aha da, razred je bio, kod njih, 4 HAVO, kod nas drugi razred srednje, 15-godisnjaci dakle. Decko koji je sjedio do mene dobio je 6,8 i bio je zadovoljan. Pitam curu ispred mene: “Kak je kod tebe proslo?“ „Lose“ – odgovara ona rezignirano „Nista novo za mene.“ „Interesira li te povijest?“ zainteresiram se. „Ne, uopce.“ Odgovara, odmahujuci kontrolnim kao lepezom. „A, nesto drugo? Neki drugi predmet?“ „Ne nista me ne interesira. Mrzim skolu.“ Cura do nje upada u razgovor: „Crtanje ti se barem svidja, zar ne?“ „Ma za to moras toliko puno uciniti. Ni to mi se ne svidja.“ odgovara prva. Poslije sata ispricam ovaj razgovor profesorici, na sto ona kaze nekako hladno i isto rezigrirano: „Da, puno je takve djece nazalost.“ Ja ostajem u cudu. Ne znam jedino da li zbog odogovora one 15-godisnjakinje ili profesorice. U stvari znam. Zbog sustava. Sustava koji nas sve guta, usprkos dobrim namjerama pojedinaca. Zar je moguce da nitko nema vremena pitati 15-godisnjaka sto ga interesira u zivotu? Zar je moguce da je najbitnije ocjene, prosjek, ispiti... A zivot? |
11.12.2013., srijeda
Osdorp iliti sivilo na zabolandski
|
Osdorp je kvart u Amsterdamu. U zapadnom dijelu, kvart, zapravo neko predgradje. Jucer sam prvi puta bio tamo. I ostao u cudu. Svih ovih godina nisam imao pojma da tako nesto u Zabolandu postoji. Mozda sam cuo za to, ali to vidjeti to je nesto sasvim drugo. Sisao sam s vlaka na stanici Lelylaan, do jucer nisam ni znao da ta stanica postoji, i sjeo na tramvaj. Gledam oko sebe nesto mi izgleda poznato, ali ne iz Zabolanda, nego kao iz predgradja Bratislave ili Kijeva.Tri stanice dalje nalazim se u srcu Osdorpa. Zgrade, blokovi zgrada i svilo, sivilo posvuda. Nigdje kuca, samo dugi nepregledni blokovi zgrada. Atmosfera, takva teska atmosfera u zraku. Tuga zapravo, koju ni prekrasan dan nije mogao odagnati. Ljudi oko tebe...sazvakanih lica. Tu i tamo kiseli osmjeh. Tezina zivota se osjeti na svakom koraku. Osdorp je alohtonski kvart, cak toliko alohtonski da te gledaju cudno ako kao bijelac udjes u neke ducane. Jeftini stanovi, naravno za alohtonce. Svijetla tocka je jezero u sredini, nesto izmedju Bundeka i Jaruna, ali daleko slabije uredjeno. S druge strane jezera su u pozadini dimnjaci tvornica. Kaj se sigurnosti tice, kazu da i nije tak opasno. Preko dana. U gradovima na istoku postoje isto alohtonski kvartovi, ali oni su kao Pantovcak za Osdorp. Kak bi Zabolandjani rekli: „Tamo ne zelis da te mrtvog pronadju.“ Za kraj na odlasku iz tog kvarta sivila i tuge, koji kao da je iz nekog drugog vremena i nekog drugog mjesta na zeljeznickoj stanici prolazim pored grafita: „Ben jij gelukkig?“ Jesi li sretan? |
07.12.2013., subota
Minuta u petnaest sekundi
|
U cetvrtak je umro Nelson Mandela. U petak sam svaku ekipu prije treninga pitao znaju li tko je bio Nelson Mandela i zasto je bio vazan. U petak je u Brazilu bilo izvlacenje skupina za svjetsko prvenstvo u nogometu. Vracajuci se s treninga kasno navecer u auto slusam radio. Louis van Gaal, zabolandski izbornik komentira izvlacenje i skupinu za Oranje. Cijela predstava je ocito pocela minutom sutnje za Mandelu. Na kraju izvjestitetlj zavrsava pitanjem: “I za kraj, jesi li ikada dozivo minutu sutnje od petnaest sekundi?” Van Gaal odgovara jasno osudjujucim tonom: ”Ne. To je bilo stvarno sramotno.” Kaj je najgore razumijem njega i izvjetitelja. U Zabolandu je naime minuta sutnje uvijek sezdeset sekundi. To sam vec par puta sam iskusio na hokejskim utakmicama. Bilo da se radi o nekom clanu kraljevske obitelji ili o covjeku zasluznom za razvoj nekog lokalnog kluba. Uvijek netko stopa sezdeset sekundi. Bas me zanima postojili jos koja nacija koju je iritiralo sto je minuta sutnje za Mandelu trajala samo 15 sekundi. Brazilcima je to ocito bila najnormalnija stvar na svijetu. (i da u Zabolandu je normalno da se izvjestitelji i sportasi, stovise i treneri u medijima medjusobno govore ti). |
05.12.2013., četvrtak
Kada smece vapi za pomoc
|
Odnedavno se na kantama za smece u Velpu, u okolici jezerca s patkicama, nalaze vapaji za pomoc. Dvije ruke koje izviriju iz kante drze natpis “Pomozi mi!” Poput prosjaka ili bogalja. Ispod na kanti stoji tekst sa kratkim objasnjenjem. Zbog mjera stednje opcina Rheden, u kojoj se nalazi Velp, ce ukloniti odredjeni broj kanti za smece i tako ustedjeti na odrzavanju. Takva sudbina prijeti i ovim kantama u blizini jezerca. Medjutim ovom akcijom za pomoc se pozivaju gradjani, poglavito oni koji zive u blizini, da usvoje pojedine kante za smece i sami se brinu o njima, kako bi one mogle ostati i tako i dalje pridonositi zastiti okolisa. |
04.12.2013., srijeda
Zivot bez ljubavi
|
Prije tjedan dana u jednom stanu u Rotterdamu pronadjena je mrtva zena. Ustanovljeno je da je zena umrla prirodnom smrcu u 73.-oj godini zivota prije deset godina. Deset godina nitko nije primjetio da je umrla. Cijeli Zaboland je ostao sokiran. Kako je to moguce? Radnici plinovoda su zamijenjivali cijevi u ulici i bilo je najavljeno ce radnici trebati uci i u stanove. Nakon opetovanih upozorenja vlasnica stana na prvom katu nije odgovorala i oni su konacno pozvali policiju. Vrata se nisu dala otvoriti od hrpe neotvorene poste. Kada su konacno upali staricu su pronasli mumificiranu na krevetu. Svih ti godina primala je penziju, a stanarinu i racune je placala trajnim nalogim i nitko nije nista primjetio. U medjuvremenu se javila i njezina kcer, koja je ocito morala isprati osjecaj krivnje prema ostatku zemlje sto vise od deset godina nije posjetila svoju majku. Ispricala je tuznu pricu o tome kako je bila nezeljeno dijete, maloljetne majke, rodjeno za vrijeme rata za indonezijsku nezavisnost, dijete koje oca nikada nije upoznalo, a majka ju je od djetinstva odbijala. Vise od deset godina nisu razgovarale, jer majka nije zeljela nikakav odnos s njome. Jedan op prvih susjeda je Jermaine iz Jamajke, vlasnik afrofrizerskog salona u zgradi do, kojeg je otvorio prije sest mjeseci. Jermaine je tuzan i ne moze shvatiti kako se tako nesto moglo dogoditi. “Ako u Jamajci jedan dan ne vidis susjedu, onda ides pogledati. Deset godina, covjece! Deset godina nitko se nije ni osvrnuo zbog nje. Pa to nije normalno. Kakva je ovo zemlja?!” “Nema ljubavi” zakljucuje Jermaine. “Zivot bez ljubavi, to je ovdje moguce. To je Zaboland..." |
01.12.2013., nedjelja
nesto reci
|
Martin Niemöller, Duitsland Toen ze de communisten kwamen halen heb ik niets gezegd ik was geen communist Toen ze de vakbondsleden kwamen halen heb ik niets gezegd ik was geen vakbondslid Toen ze de joden kwamen halen heb ik niets gezegd ik was geen jood Toen ze de katholieken kwamen halen heb ik niets gezegd ik was geen katholiek Toen kwamen ze mij halen en er was niemand meer om iets te zeggen uit: De dag dat je brief kwam (1988). Vertaling Petra Catz. Kada su dosli po komuniste Nisam nista rekao Ja nisam bio komunist Kada su dosli po sindikaliste Nisam nista rekao Ja nisam bio sindikalist Kada su dosli po Zidove Nisam nista rekao Ja nisam bio Zidov Kada su dosli po katolike Nisam nista rekao Ja nisam bio katolik Kada su dosli po mene Vise nije bilo nikoga za nesto reci |