Zivot u Zabolandu
15.12.2013., nedjelja
Lukas i skola zivota
|
Sjecate li se mojeg prijatelja Lukasa? Lukasa poznajem jos od prvih dana u Zabolondu, kada je bio moj suigrac. Golman, jedno pet godina mladji od mene. Veseo i pozitivan decko, vrlo praktican. Vrlo prijazan prema mojim hrvatskim prijateljima. A jednom je kombijem iz Zabolanda u Zagreb dovezao i donaciju za Hrvatski hokejski savez. U medjuvremnu su nam se sportski putevi razisli, ali jos uvijek smo ostali u dobrom kontaktu. Tako mi je cesto pomagao kod mojih preseljenja. Osim hokeja Lukas obozava jedrenje. Studirao je hortikulturu i uredjenje okolisa, no nekoliko ispita prije kraja je odlucio napustiti studij i posvetiti se kompletno hokeju na travi, tak da sada radi kao profesionalni trener. Ovog ljeta Lukas je kupio kucu u Arnhemu. U sjeveroistocnom dijelu grada, u ‘navijackom kvartu’ gdje sam i ja zadnje zivio. Kuca u nizu, ne bas velika, prizemlje, jedan kat i mali tavan, sa lijepim vrtom iza, ali opet kuca. No Lukas ne samo da je kupio kucu, on je odlucio i kucu temeljito preurediti – sam. A kada kazem temeljito, onda mislim temeljito, svi zidovi, podovi, cijevi, cijelu kuhinju, elektrika, vrata, prozori… Krajem kolovoza je poceo s radovima. Prvo rusenje svega i vadjenje svega i svacega, zbuka do cigle, vrata, podovi, instalacije, busenje zidova... Svaki dan, osim nedjelje, tada je morao sam igrati utakmicu. Pa onda postavljanje svega. Srusio je i nosivi zid. Postavio potporne metalne stange, pa ga onda opet sazidao. Ponavljam Lukas je to sve radio sam. Sam, dobro ne bas sam vec uz pomoc prijatelja i poznanika. Ja sam bio kod njega svaki cetvrtak preko dana, a poslijepodne bio i on i ja isli na posao svaki u svoj klub. Tu i tamo je bio jos netko tko bi pomagao. Posla je bilo kao u prici. Ne znam ni sam koliko puna smo pospremali alat, preseljavali cijelu stelazu sa alatom, koliko puta smo farbali drvenariju, pilili daske, posisavali podove. Lukas je nabavio je ogroman gradjevinski usisavac koji je moga i sutu usisavat, te mu je bio kao najbolji prijatelj. Uz to je imao i profesionalnu cirkularnu pilu, koju posudio od prijatelja. Vjerojatno najbolja cirkularka na trzistu i ona mu je bila zlata vrijedna. Pitao sam Lukasa jednom ima li nacrt i plan radova kako ce sve izgeldati kad zavrsi i znade li redoslijed planiranih poslova. On je odgovori da nacrt i plan ima – u glavi. Mom cudjenju nije bilo kraja, ali me nije ni iznenadilo. Jedan dan smo premjestali stok od sobnih vrata na drugo mjesto. Nesto nam je zapinjalo, ali je islo. U jednom trenutku Lukas me pogleda i upita: „Izgleda kao da znam sto radim?“ Ja mu pun divljenja odgovorim: „Da.“ A on kaze: „E pa nemam pojma, ovo mi je prvi put.“ I tako mic po mic. Neki put malo brze, neki put sporije. Naravno nikad nije islo sve kao po loju, i znao je Lukas par puta protresti glavom i pitati se na primjer na glas: „Kako to da niti jedan kut u ovoj f... kuci nije pravi!!“ Postavljanje parketa i laminata, zavrsno farbanje zidova, postavljanje radijatora... i blizio se dan useljenja. Jedan dan sam gore u spavacu sobu trebao odnijeti neke dugacke drvene letvice. Pitam ga za sto mu je to, a on veli da mu je to za krevet koji ce si napraviti. Jos i to. Iako kuca nije bila dovrsena u planiranom roku, onom u Lukasovoj glavi, bila je spremna dovoljno da se nakon tri i pol mjesec svakodnevnog rada mogao preseliti i tamo spavati. Naucio sam puno novih rijeci tih dana. Koliko god je moj zabolandski dobar, alat je nesto sto bas ne koristim svaki dan, a kamoli da upotrebljavam rijeci za skalpel, papagajke, vaservagu ...itd. Istini za volju ima jedan stvar koju je dao radnicima, a to je zbukanje zidova u dnevnoj sobi. Ostalo sve sam s nacrtom iz glave. Lukas sigurno nije ispao 'just another brick in the wall'. Srecom. Mozda jos ima nade za nas. Kapa do poda majstore. |