Zivot u Zabolandu
26.12.2013., četvrtak
Bozicna prica
|
Ovo je istinita prica koju je objavio zabolandski novinar Gijsbert van Es prosle subote u novina NRC Handelsblad u rubrici “Prezivjeli”. Pricu sam parafrazirano preveo na hrvatski. Prosli tjedan sam u centru grada pored jedne stanice na sirokom dijelu plocnika prilazio jednoj starijoj gosopodji u sivoplavoj jakni, naocalama i ispletnom kapom. Promatrao sam je i ona je mene pogledala. Kada sam joj se gotovo skroz priblizio napravila je korak prema meni i osmjehnula se. Pomislih: “Ova gospodja me zeli pitati za smjer. “ I uistinu, htjela me nesto me pitati: “Mozete li mi dati novac za kavu?” Promotrio sam njezinu jaknu. Cinila se sasvim u redu. Bez ikakve fleke, pa sam ja nju upitao: “Zar si ne mozete sami platiti kavu?” „Ne“ , odgovrio ona: „zivim trenutno kod Vojske spasa (Leger des Heils, Salvation Army). Ujutro u pola osam moramo napolje, navecer u pola sest smijemo opet unutra.“ Nakon sto smo razmijenili par rijeci, odlucio sam, umjesto da joj dam novac, pozvati je na kavu i ona je prihvatila. Sjeli smo u jedan kafic u blizini. Ona je jucer bila tamo i konabar ju je prepoznao i pozdravio je velikim osmjehom, a i ona njega, te mu je rekla: „Vi ste jucer bili tako ljubazni prema meni. Za vas sam napravila bozicnu cestitku. Evo, izvolite.“ Ovo je njezina prica. Gospodja ima 75 godina. Prije nekoliko tjedana je bila izbacena iz stana u kojem je zivjela zbog dugova s placanjem stanarine. Nema nikoga tko bi ju mogao prihvatiti. Ni obitelji, ni prijatelja. Imala je jednu kcer, ali kcer joj je umrla prije cetiri godine. Kcer je rodila kada je imala skoro 18 godina. Otac tog djetata je imao 17 godina. On sam je bio rodjen u Indoneziji (tadasnjoj zabolandskoj koloniji). Njegova majka je bila silovna od strane nekog japanskog vojnika. Istraumatiziran svojom povijescu i zivotom, kada je saznao da je nekog ucino trudnim pocnio je samoubojstvo. Tu i tamo sam je pitao za godine, za mjesta, da provjerim njezinu pricu, medjutim sve se podudaralo u logicnom slijedu. Ispricala mi je da su njezini roditelji odgojili njenu kcer. Ona je gotovo 25 godina radila za Unicef: pomazuci u podrucjima pogodjenim gladju, bolestima, ratovima. Radila je u raznim zemljama. Njezino misljenje o pomoci u zemljama u razvoju je prilicno kriticno. Sama je dala odgovor na slijedece pitanje koje je postavila: „Znas sto bi bio najveci spas za mnoge ljude? Da se nikada nisu ni rodili.“ Vlastitim ocima je vidjela kako se sida sirila Afrikom. „Dodje kod nekog lokalnog covjeka prijatelj u posjet na par dana. Domacin mu iz gostoprimstva ponudi da tu noc spava sa njegovom zenom. Kaj su oni znali, tako je to islo stoljecima. Samo sto su sada na taj nacin prenosili sidu.“ Radila je u Gambiji. Tamo su zenama djelili pilule protiv trudnoce u dozi za tri mjeseca. Zena koja bi to dobila bi svojoj prijateljici rekla da je dobila lijek protiv trudnoce i odmah joj dala pola doze. Za tri mjeseca su obje bile ponovno trudne. Prije trideset godina napustila je rad za Unicef i vratila se definitivno u Zaboland. Kako je od tada zaradjivala? Kao kucna pomocnica, spremacica.. uglavnom jednostavnim poslovima. Upitao sam je li se njezin zivot promijenio odkada joj je umrla kcer. Gospodja kaze: „Ona me je zvala svaki tjedan. Nakon njezine smrti moj telefon gotovo da nije zvonio.“ Tada mi se zahvalila na kavi, rekla da mora van, jer ne moze dan prezivjeti na jednoj salici kave, te mi pozeljela sretan Bozic. |