Jucer sam ponovno bio na ‘stazu’ u srednjoj skoli u Zevenaaru. Na prvom satu povijesti je profesorica (u Zabolandu su doduse profesori kao titula samo na fakultetu, u srednjoj skoli su ucitelji, a u osnovnoj nesto izmedju tete i ucitelja ;) je djeci dijelila kontrolne. Aha da, razred je bio, kod njih, 4 HAVO, kod nas drugi razred srednje, 15-godisnjaci dakle.
Decko koji je sjedio do mene dobio je 6,8 i bio je zadovoljan. Pitam curu ispred mene:
“Kak je kod tebe proslo?“
„Lose“ – odgovara ona rezignirano „Nista novo za mene.“
„Interesira li te povijest?“ zainteresiram se.
„Ne, uopce.“ Odgovara, odmahujuci kontrolnim kao lepezom.
„A, nesto drugo? Neki drugi predmet?“
„Ne nista me ne interesira. Mrzim skolu.“
Cura do nje upada u razgovor: „Crtanje ti se barem svidja, zar ne?“
„Ma za to moras toliko puno uciniti. Ni to mi se ne svidja.“ odgovara prva.
Poslije sata ispricam ovaj razgovor profesorici, na sto ona kaze nekako hladno i isto rezigrirano: „Da, puno je takve djece nazalost.“
Ja ostajem u cudu. Ne znam jedino da li zbog odogovora one 15-godisnjakinje ili profesorice. U stvari znam. Zbog sustava. Sustava koji nas sve guta, usprkos dobrim namjerama pojedinaca. Zar je moguce da nitko nema vremena pitati 15-godisnjaka sto ga interesira u zivotu? Zar je moguce da je najbitnije ocjene, prosjek, ispiti... A zivot?
Post je objavljen 13.12.2013. u 15:15 sati.