Bijesni Žavijera Osloboditelja
petak, 30.01.2015.
30. I. 2015.
Danas, šta god sam spremio, ispalo je odlično -
u pećnici iscvrčene fete palamide i krumpir i paketić prokulica s češnjakom uparenih u foliji,
i blitva iz lonca, čak i salata ispala je sjajno odjevena!
I jednostavni seljački kolač, u koji sam ugnječio sve polutrule jabuke koje posjedujem, i bacio šaku cveba i zdrobljenih oraha,
čak je i on ispao sjajno!
***
Ovim vikednom završava najgluplji mjesec ove godine - pun bolesti, kašlja, tahikardije i napadaja panike,
pun glupila, koje je curilo iz svakog njegovog radnog datuma.
***
Ovaj tjedan posebno je težak, kao
gunj natopljen savskim blatom.
U njemu, gubio sam na mahove konce i tlo pod nogama.
Osjećam se slabijim nego ikad.
To je valjda dokaz da jačam.
Valjda.
***
Da se zabavim, namirisao sam si maloprije karotide
"Ralonom" koji mi je netko iz šale poklonio za blagdan.
Ralon poslije brijanja!
Sad sav mirišem nekako otužno,
kao penzioner u odijelu koji je krenuo u poštu.
***
Svaki dan pomislim kako ulična lampa,
koja mi stoji pred balkonskim nosom,
izgleda kao francuski šljem iz I. svjetskog rata.
Prikladno je čak i ulubljena, kao da su po njoj pljuštala raznesenja.
Od tuče, čega li?
četvrtak, 29.01.2015.
29. I. 2015.
Jedan od onih pošasnih dana:
otjerale me danas palpatacije i mučnina, tek tako, otjerale kući,
kao pseto.
Kasnije, razvio sam bol u želucu.
***
Svako toliko, napadnu me skakavci, tek toliko da podsjete, da nisam posve pod vlastitom kontrolom.
***
Vrlo sam frustriran ovim siječnjem.
srijeda, 28.01.2015.
28. I. 2015.
Nakon mnogo godina želje i čekanja, nakon dugih mjeseci štednje i prikupljanja žireva,
sinoć sam konačno
konačno dobio u ruke svoje novo računalo a ono računa,
računa bolje od bilo kojeg, pa i carskog abakusa!
Obična crna kutija, ni po čemu posebna,
no
njezina tišina govori više od riječi
Računač šuti,
nijem kao stoik,
dok po njem ganjam i po dvije filmske projekcije odjednom,
ubrzavajući i s divljenjem promatrajući kako se ništa katastrofalno ne događa!
Odsada znači, moći ću gledati i po više filmova odjednom,
po četiri-pet epizoda odjednom,
na ubrzano, radi ekonomizacije vremena, radi omniscijencije,
poput kakvog umno poremećenog,
nižeg boga!
***
Sad ću moći dizati i najteža softverska rješenja, i najblještavije igre, od onih koje su
vjernije od stvarnosti!
One koje su toliko vjerne, da smrtnici čije živote kosim ne bih li zadovoljio zadanu mi misiju,
imaju svoje sitne vrline i mane, plaćaju račune za grijanje,
vole ili pomalo zlostavljaju svoje obitelji,
a njihovi sinovi pubescenti koliko jutros dobili su prve bubuljice na licu i zbog toga su strašno nesretni!
***
U to ime, sinoć sam odigrao malo
pasijansa.
utorak, 27.01.2015.
27. I. 2015.
Danas je jedan od onih dana kada samo bih stao i dreknuo:
I did not sign up for this shit!
S posla zadnjih godina sve češće dolazim nerava napregnutih kao da radim nešto
po ljudski život mnogo rizičnije i na koncu konca
vrednije.
Uzima to danak, malo po malo, na nekim poljima - što katkad tek se naknadno primijeti, po
raznoraznim izljevima.
Dvojim samo - koji bi najbolji način bio raspuštanja te napregnutosti;
opuštanje, veća fizička aktivnost ili istovjetan ali naskroz pozitivno, osobno predznačen stres.
Dijete?
Bi li dijete pomoglo?
Najgore je što taj posao ima priličan broj elemenata koji mi se sviđaju ili za to imaju potencijala. Teško je donositi ikakve dramatične odluke u takvim okolnostima!
Ili je posrijedi psihološka varka?
Varijacija štokholmskog sindroma?
Treba mi vanjska evaluacija!
***
Zašto gradske biblioteke razdužuju knjige na samo 3 tjedna?
Tko dan-danas ima mogućnosti pročitati 2-3 knjige u tri tjedna,
uza sav taj Internet?
Kakvo je to nepoznavanje tržišta?
ponedjeljak, 26.01.2015.
26. I. 2015.
Ponedjeljak, jutro
Nije dobro kad ponedjeljak započne nedefinirljivim osjećajem ljutnje.
Dvije misli nakon kratke duhanske pauze:
1) Ponedjeljkom više nego drugim danima naginjem odijevanju poslovne uniforme iz razloga odalečenosti i distance, koja je ponedjeljkom - zbog vikenda - jača nego drugim danima.
2) Nije moguće ljutito pušiti parilicu, jednako kao što nije moguće ljutito izgovoriti riječ bubbles.
Poslijepodne
Primjećujem da sam u području žderanja narativnog sadržaja snob
za ono najnovije i ono staro - neprihvatljivo mi je samo ono između.
Počnem li pratiti seriju staru 10 godina,
šanse su da ću odustati - nešto je tu oveće što me žulja;
prestaro da bi bilo kulturološki relevantno, premlado da bi imalo historijski ili kulturni značaj.
Stvari iz najnedavnije prošlosti
djeluju neaktualnije nego nešto iz doba džeza:
- 1930-tih su svijetom hodali faraoni, mitovi i legende; skoro sve iz 1930-tih (ideološki radikalizam i genocid included) steklo je svevremensku vrijednost i panreferentnost;
- 2000-tih sam svijetom hodao ja, u indijskoj košulji i s glupom antiestablišmentskom frizurom: 2000-te nemaju historijsku validaciju.
***
Humor strahotno stari, brže od svega osim mode i mobitela,
primijetio sam neki dan kad sam nakon dugo godina gledao isječke "Radovana III", predstave koja me u pradavna doba strašno nasmijavala (upirao sam se kao dijete razumjeti odrasli humor, smijati se zajedno s njima) i čiju sam snimku na VHS kaseti izlizao do susnježice, ali
koja je dan-danas teško više shvatljiva i smiješna nekome mlađem od 30.
Čak i od negdašnje uzdanice humorističnog programa, Sočne Psovke - oh, kako smo se smijali tom vječnom jebavanju Boga! - danas nekako, štajaznam,
čovjek se od nelagode okrene.
Sve to danas djeluje neprirodno,
isforsirano.
***
A propos humora koji je izgubio relevantnost,
sjetih se maloprije kako sam davnih dana, ubijajući vrijeme,
na računalima u NSB-u slučajno pronašao viceve o Bobiju i Rudiju.
Od sve sile vrijedne građe koju je nepoznati bibliotečni djelatnik odlučio digitalizirati i - što je još smješnije - podići u internu mrežu,
on je ponudio to kulturno blago - kompletnu kolekciju viceva o Bobiju i Rudiju.
nedjelja, 25.01.2015.
25. I. 2015.
Vikend koji mi leži pod nogama pokušava mi pokvariti okus u ustima otkako je započeo, sve
nekim sitnicama koje izazivaju bijes ili u najboljem slučaju oblačić crnog dima iznad glave.
Samokontrola je - kako se čini - još jedna u nizu značajki zrelosti,
o kojoj mi nitko nikada ništa nije rekao.
***
Zirnem katkad na društvenu grupu posvećenu starom Zagrebu radi krasnih fotografija ali -
kako me nevjerojatno živciraju ljudi koji slinave da je 'prije bilo bolje'!
Po društvenim grupama slične tematike, izgleda, takvi čine većinu.
Takvi i inače čine većinu.
Ljudi čvrsto vjeruju da se iz maglovitih dječjih uspomena i/ili starih fotografija dadu izvlačiti krajnje objektivni opći zaključci*.
*Nekad, kad je svijet bio sofisticiran i nosio šešir
subota, 24.01.2015.
24. I. 2015.
Post-rekreativno trnem.
Isprana i propana koža bridi, teščaju kapci, uživam u suboti - sve navodi na lješkarenje.
***
Smatram da bi uprave bazena trebala ustrajati u kupovini bijelih žarulja za stropne reflektore -
svim mjerama štednje ili trenutnim manjcima na tržištu uprkos - žute sijalice nisu rješenje.
Nešto se neugodno, naime, događa kad čovjek pliva i odjednom iz plavetnila zađe u neki žućkasti oblak - nešto vrlo sugestijski nelagodno!
No, možda je to samo moje, nepopularno mišljenje.
***
Primjećujem da sam katkad naporan kada nešto novo otkrijem ili začnem prakticirati.
U posljednjih par mjeseci svako malo hvatam priliku da spomenem vrline plivanja kao načina rekreacije i održanja mentalnog zdravlja,
a posljednjih dva tjedna činim isto s temom motanja rezana duhana namjesto pušenja industrijskih cigareta.
Možda jer govorim žustro i uz gestikulaciju, a možda jer imam fine prijatelje, tek - nitko mi još nije prigovorio da sam dosadan.
Svejedno, katkad sumnjam da jesam, i da zvučim poput prodavača Kosmodiska, a to sam
naslijedio po majčinoj liniji.
Teško se tome othrvati!
Zanima što bi tek bilo da nagovaranje ne zadržavam na ovoj efemernoj razini?
***
Sinoć sam bludio po Wikipediji, lateralno i vertikalno, i nastavio odmah jutros, čim sam otvorio svrbave, upaljene oči.
Počeo sam sinoć oko 20 sati sa Zoranom Radmilovićem nakon slučajne neke fotografije s motivacijskom šalom, pa
preko Dušana Kovačevića i "Balkanskog špijuna",
(uz stranputicu: SPUK, Sjećaš li se, Dolly Bell? i sarajevsko naselje Crni Vrh)
nastavio ravnomjernim korakom do
raskola Tito-Staljin, teorije socijalizma u jednoj zemlji, NKVD-a i njihovih trojki,
proveo sam izvjesno vrijeme na Josipu Brozu i detaljima njegove biografije,
produžio do Kominterne,
Milana Gorkića,
Antuna Mavraka, Karla Štajnera, Bele Kuna, Mađarske sovjetske republike (Lenjinovi momci!),
Industrial Workers of the World,
do duljeg zadržavanja na partizanima i NOV-u (Josef Schulz, Rudi Čajevec, Franjo Kluz, Ruski zaštitni korpus, ljotićevci, bitka kod Poljane, Bleiburg, fojbe, konvencionalno ratovanje, divizija, armija).
Tada sam morao stati i otići u krevet.
Jutros, poput prljavog ovisnika, nastavio sam
s partizanskim filmom i srpskom kulturom, uključujući
šljivovicu,
prije nego što sam konačno ugasio sesiju i izašao iz kuće.
Sve to skupa, krajnje je nastrano.
Đavo se skriva u enciklopedijskim žuđanjima!
petak, 23.01.2015.
23. I. 2015.
Danas sam bio, prvi put u životu,
na sastanku kućnog savjeta - stavljam dakle i tu odraslu kvačicu.
***
Umor iza vjeđa, ali svejedno - svejedno! - pobjegao sam ranije od obaveza, pa na plivanje,
pa pripravak jednog brzinskog čokoladnog kolača, pa sastanak suvlasnika zgrade, pa zapekavanje ručka, pa motanje, vamo-tamo, pa brbljanje i naganjanje,
kava na hladnome balkonu - posve mi je interesantno unutar moja četiri zida. Ne osjećam potrebu da ih vikendnim večerima napuštam.
Umor iza vjeđa.
Volio bih da večeras traje sto sati.
***
Ovaj je zapis neinspirativan, praznoglav.
Nek ostaje zabilježeno da me je tjedan iznurio i izbacio iz mene sve ideje.
četvrtak, 22.01.2015.
22. I. 2015.
Današnji dan, sav je proključao i nagomilan; sve neke stvari, planovi, i strategije, i multitasking,
i sve neka djeca - od natruhe do porođaja - danas sam
vidio ultrazvuk nečeg malenog što će u ovoj godini postati moja nećakinja ili nećak (ali tipujem nećakinja) i
noge su mi se odsjekle a posve blesavi cerek opasao lice i ostao tamo dobar dio poslijepodneva,
i od svega ostalog nekako su
noge klecale i djelovala je izvjesna pozitivno prefiksirana slaboća ---
jedva sam dočekao da dođem doma.
Danas je dan koji nužno zahtijeva čilanje -
***
- na putu od dućana u kojemu sam kupio paket jaja,
(a kod kojega sam prethodno provjerio da ne drži neku napuknutu ljusku),
prisjetio sam se kako sam nekoć davno, u djetinjstvu, naučen i
na jednu mehaničku radnju za kojom više skoro da i nema koristi -
na stiskanje plastične kese mlijeka, da slučajno ne curi.
Trpam i to dakle u kutiju zastarjelih, nepotrebnih znanja i vještina kojima raspolažem
skupa s
okretanjem brojčanika na telefonu,
prevrtavanja audiokasete HB olovkom i
lijepljenja komadića selotejpa na određeni dio originalne videokasete, kako bi se premostila zaštita protiv presnimavanja.
srijeda, 21.01.2015.
21. I. 2015.
Poput kakvog Frana Supila, započeo sam ovaj zapis na putu za Rijeku,
u ranim jutarnjim satima dok je još liptio mrak,
i aktivno pritom razmišljao kako je domaćem eteru potreban i jedan Nenarodni radio (FM).
***
Kao i svaki put kada se nađem na otvorenoj cesti a da nisam za volanom,
nedugo potom utonuo sam u crnu komu i
trgnuo se iz nje negdje u gustomaglenim predjelima, iz kojih je ovda-onda probijala kakva ogoljena krošnja.
Magla i krošnje uvijek me, ali baš uvijek, podsjete na uvodnu scenu trideset godina stare epizode serije "Sherlock Holmes",
"The Musgrave Ritual",
u kojoj kroz maglu jaše konjanik.
To je jedina asocijacija koju imam na tu atmosferiju.
***
Odsjedio sam koliko sam konferencijski morao, a to je bilo cijeli dan, i ---
***
--- na putu nazad, predvečer, u nekoj polumučnini,
u nedostatku Dramamina slušao sam cijelim putem na telefonu
Weezer, pop-rock toliko američki koliko su i teen-komedije s kabrioletima i nepodopštinama,
koliko su i odjavne špice filmova Kevina Smitha.
Ova se ponajviše zalijepila za uši,
čim sam čuo dvoglas, nisam ni sumnjao
Ja sam doista slab na sentimentalne progresije.
Ne igra ulogu niti je li derivativno ili ne.
Mene bi čarobni frulaš iz Hamelina odvukao zauvijek u nepoznato samo ako izmjenjuje E-dur / Cis-mol / A / H.
***
Nisam siguran voli li itko taj sastav u ovoj zemlji.
Nisam siguran niti da se meni previše dopada, ali u ovako nekim situacijama, kad mi je potreban neki slatkogrubi a jednostavni podražaj jer me nešto potmulo gnječi, odgovaraju.
***
U post-operativnoj muci prije 4-5 godina, recimo,
kada sam ležao polupreklan, među mladim tumorašima,
na jeftinom mp3 plejeru koji sam kupio posebno za tu prigodu, vrtio sam
Susanne,
opet i opet iznova,
i mislio pritom na jedna specifična mirisna leđa, kako ih obgrljujem, i maštao kako ću ih obgrljivati, možda,
čim izađem odatle.
I nije uspjelo ništa morbidno i grozno prodrijeti iz okoline, iz realiteta,
u taj zarumenjeni mjehur pun života,
kroz tu opnu koju sam stvorio.
utorak, 20.01.2015.
20. I. 2015.
Ne podnosim kada mi - uronjenom u dosadni promet - ostane još samo par minute do posla a radio voditelj najavi:
... ali prvo ...
Santanu i 'Smooth'"
Santanu na radiju doživljavam kao i
iznenadno raspljeskavanje ptičjeg govna po vjetrobranu - namah mi pobijele prsti na upravljaču.
***
Radio slušam u vožnji jer
ne znam više što bih s glazbom i izgubio sam svaki pojam što volim a što me iritira pa onda
puštam radije nekom generičkom da me generički nervira ili
katkad blago zainteresira.
Neke stvari, međutim,
neke stvari zaslužuju da zauvijek nestanu.
ponedjeljak, 19.01.2015.
19. I. 2015.
Prema recentnijim pseudoznanstvenim spoznajama, danas je najdepresivniji dan u godini.
Meni je bio samo - 'meh'.
***
Ponukan nekim sinopsisima, opet sam - po tko zna koji put - završio roneći po wikipedjiskim stranicama o britanskoj aristokraciji.
Dokle će više to trajati?
To je odavna već prešlo rub patologije.
***
Saznao sam između ostalog da je Hugh Grant krajem osamdesetih prilično loše odabran da glumi Byrona - ne, on to ne može - u
španjolskom filmu na engleskom "Remando al viento", koji je - ovako naizgled - sižeom gotovo preslika "Gothica",
filma koji mi jedne davne tmaste, gluhe noći
uzročio groznicu,
i direktno odapeo mnogo toga u karakteru u godinama koje su uslijedile,
ponajviše možda opsjednutost poezijom, makabričnim i
poziranjem tronutosti.
nedjelja, 18.01.2015.
18. I. 2015.
Iz rubrike "Prvi put u 2015-oj":
Jutros sam skuhao kavu kod kuće i pio je u pidžami na balkonu.
Smotanu cigaretu, kada je izvadim iz TABASKIJERE, tuckam filterom par puta o kutiju da se duhan slegne,
kao šarmer iz crno-bijelog filma.
***
Ručak, divljenje novom roditeljskom automobilu
plivanje među mnogo djece, šišanje i podšišavanje,
kupka, rad na tekstu -
NEDJELJA!
***
Nedjelje najvolim kod kuće - ne zavidim mladim ljudima koji se nedjeljom poslijepodne nalaze, odjeveni uredno, za izlazak, počešljani,
i hodaju i negdje idu, recimo u Avenue Mall ili grad.
Nedjelje nisam volio doma jedino u onoj nespretnoj fazi od tinejdžerstva do odseljenja,
tad sam, kad god je bilo moguće, iz roditeljskog doma bježao u grad, u birtiju, na Sljeme, kod prijatelja, u novinsku redakciju, bilo gdje gdje se
ne pegla i ne ronda vešmašina i ne priprema za ponedjeljak ujutro.
Sada, kada sve oko mene je moj svijet
kod kuće je sve upravo kako treba biti.
***
Zamjećujem da ne znam ništa o povijesti i povijesnoj problematici (identitetu) Dubrovnika.
Ili Splita, što se toga tiče.
Ili bilo čega osim Zagreba.
Što se s njima događalo?
Olako osuđujemo, a vrlo smo regional-idiotni.
Skloni tome da svijet ne postoji onkraj tarabe.
***
Sutra je novi radni tjedan,
ali nemam o tome neko mišljenje.
subota, 17.01.2015.
17. I. 2015.
Prvo plivanje u 2015-oj (oh, kakva radost!), i odmah - prvim zamahom - lagano istegnuće u ramenu.
Izem ti sreću.
***
Bazenska voda bila je smaragdna, a poslijepodnevno je sunce iluminiralo mozak kroz stakla. Izašao sam u sedamnaesti siječanj poluvlažne kose na cestu, u proljeće.
***
Primjećujem uz blago zaprepaštenje da je 30 stupnjeva toplije nego prije desetak dana, i zamišljam kakav bi to bio osjećaj da trideset stupnjeva padne usred ljeta, s recimo 32 na 2 - iz kupaćih u duge mudante!
Ovako, jedva da išta se mijenja - hodao sam po cesti u istoj jakni od PVC perja.
Akoprem otkopčanoj.
***
Bistrio sam danas svjetsku i domaću politiku na kavi i razmišljao kako
godinama postajem umjereno konzervativniji.
Ili možda samo empatičniji?
Skloniji razumijevanju?
Ne čini mi se da je to loše, premda katkad izaziva kognitivne disonance.
Čovjek lakše se osjeća kad je isključiviji.
Većinu vremena, ipak, za malo šta me briga.
Ja sam samo zoon.
***
Ova se melodija nalijepila danas na mene.
Oduvijek sam padao na wistful pop.
petak, 16.01.2015.
16. I. 2015.
Otpočeo je prvi zdravi vikend u dvijepetnaestoj i dvadesetšesti već pomalo dulji dan - stvari idu na bolje!
***
Ovaj sam tjedan ustajao u sunčana jutra i odlazio kući u krasnim zalazima nad rijekom i obrisima nebodera - tako je mnogo lakše.
***
Došlo je vrijeme da polako mijenjam i prilagođavam naviku.
Popodne sam kupovao pribore za zdravije pušenje - jedan tradicionalniji, a opet suvremen prijelazni, za motanje cigareta čišćeg duhana
te
jedan posve futuristički, elektronski pribor,
napravu između frule i svjetlosne sablje, s fiolom punom tekućine koje se pari -
i vučem sad i sukljam debeo iz nje dim nekog bogatog okusa,
poput kakve
cyberpunk izvedbe one dražesne gusjenice
Do četrdesete, zle navike možda i nestane
(na određeni način).
Bliži se kraj jedne ere.
četvrtak, 15.01.2015.
15. I. 2015.
Kad se popodnevni drijemež produlji, nehotično upadne u crnu, ljepljivu komatoznost,
i probudim se puno prekasno, i cijelo mi tijelo bruji,
tad obično osim zbunjenosti
i umirem od želje za slatkim,
od koje su se tijekom blagdana suzile hlače.
***
Sjedim pred zaslonom i u večernjoj tami zbunjeno jedem kakao kocke.
Više cijenim kakao kocke nego brownie.
***
Ne razumijem ljude koji uz kolače piju sok.
Iako su većina, apsolutno su mi neshvatljivi.
***
Kakav je ovo danas iskošen dan?
Ne znam posve što u njemu da radim ili da se pitam.
srijeda, 14.01.2015.
14. I. 2015.
kovitlanje ptica:
Danas ujutro
Danas ujutro, dvije sekunde kasnije
***
Cjelodnevna radionica i sastanak,
drugi dan za redom.
Vrti mi se već u glavi.
Da stvar bude gora, danas je čak bilo i zanimljivo.
Katkad ne znam šta radim i šta da radim sa sobom. Izmjenjuju se u nutrini osjećaji svrhe i besvrhovitosti, besmisla.
Umjereno pozitivno intonirano mutnilo.
Ponešto pogubljenosti.
Treba mi hobi ili dijete.
***
Već par dana tišti neka mučnina drob,
a pluća su - izgleda - tokom dva zadnja tjedna odlučila umanjiti svoj kapacitet. Osjećam da dišem kao hrčak.
Možda sam bronhitičniji nego ranije, možda čak početno astmatičan?
utorak, 13.01.2015.
13. I. 2015.
Otkako sam prvi put čuo za Mensur, višestoljetnu tradiciju studentskih mačevalačkih dvoboja u njemačkim zemljama,
intrigira na to pomisao,
i vrvi uobrazilja,
zamišlja da je barem takvo nešto prošla.
Svrha tih dvoboja, koji se - ublaženije - odvijaju i danas, nije ni pobjeda ni ispravljanje povrede časti,
nit' se tijekom njih osobito trudi izbjeći ranjavanje -
Od Mensura nastajale su brazgotine i trajni ožiljci (Schmisse) koji su se ponosno muški nosili kao nešto posve dostojno i smisleno.
***
Nešto u tome strašno privlači - nešto vezano uz testiranje ličnosti, karaktera i hrabrosti, otpornosti,
inicijacijski potez;
nekome možda glupav i okrutan, ali ja ne vidim da je gluplji ili okrutniji nego mnogo toga što okružuje,
što ljudi izvode da se zadovolje raznorazne norme.
U svakom slučaju, čini mi se smisleniji to oblik obrednog ranjavanja od
raznoraznog ugrađivanja šipki, nitni i kolutova u lice.
Uostalom, ako išta - cijela je stvar barem propisana, uređena, s jasno naznačenim pravilima igre -
fer.
A i jedan od načina da se razdvoji čovjek od gnjide, možda?
Gnjida nikada ne pristaje na fer ako joj ne ide u prilog.
***
Na pojam Mensur prvi sam put naletio u sjajnoj knjizi Povijest gluparenja izvjesnog Paula Taborija, starog nekog lisca koji je proživio najuzbudljiviji dio XX. stoljeća, a koju sam
dobio za trinaesti ili četrnaesti rođendan.
Fascinantan je to prikaz raznih bizarnih navada i pomodarija kroz povijest:
u dosadno suhoparno akademično predinternetsko doba, za mlađahnog studenta čovjeka i povijesti - zlata vrijedan.
Jednom sam je nekome posudio i taj netko - zaboravio sam i nikad više nisam uspio saznati tko - mi knjigu nikad nije vratio.
Dugo sam žalio za njom, više nego za ijednom drugom izgubljenom stvari, dok prije koju godinu nisam našao primjerak preko oglasnika i odmah ga otrčao kupiti.
***
Danas je bio nevjerojatno besmislen dan, koji - eto - bio sam prisiljen otrpiti a da nisam siguran zašto osim zbog para.
Danas, mnogo rađe bih nekog mlatio rapirom, makar i sam pritom fasovao.
ponedjeljak, 12.01.2015.
12. I. 2015.
Jutros sam,
vozeći zaleđenog pogleda,
na radioaparatu u razmaku 10 minuta čuo najljepšu
i najgluplju pjesmu dana
Njihove energije prožele su se i
prefiksirale mi dan.
***
Sjedim na radnom mjestu nakon dvotjednog ležanja u bolesti, razmišljajući kako ovaj radni dan neće faktički završiti prije ponoći zbog raznoraznih poslovnih obaveza i pomalo sam
udaljen
indiferentan.
Ne marim.
Tupav sam u svom džemperu.
***
Vani blješti sunac.
Izlaskom na terasu on mi osunčava obraz.
***
potkraj ponedjeljka, deset do ponoći
Prošao sam pješke kroz centar grada prvi put nakon deset dana i ostao
prilično frapiran kako napušteno, ispražnjeno, neokićeno i provincijski izgleda -
sve su kobasice nestale, svo vino, sav veseli ciganluk blagdana, a
s njima i ljudi - u osam navečer ceste su i trgovi bili gotovo prazni.
Čemu takvo preuranjeno skidanje radosti? Makar i kiča?
I to u ovaj, najdepresivniji od mjeseci?
...
Večerao sam prvi put u restoranu "Vinodol", i zaključio da mi je deset puta bolja košta koju dobivam
kod kuće.
nedjelja, 11.01.2015.
11. I. 2015.
dva i po u noći
sav istresen zbog neke nezajažljivosti u ustima i tijelu
(ispijam satima već razne čajeve, jedem gluposti pa ostavljam, silim se pušiti pa bacam nedopušeno dolje na ulicu, fuj!)
slučajno nabasah na neki simpatični video zapis ničega,
doslovce ničeg osim popodnevnog Zagreba,
ljetnog popodneva prije dvadeset godina
iz videokamere nekog entuzijasta koji je pristigao vlakom,
valjda na folklornu smotru -
jedini kulturni događaj tih davnih zagrebačkih ljeta.
Grad izgleda prazno, osunčano i dosadno, kakvim ga i pamtim.
Tkalčićeva je šuplja kao šupalj zub,
Skalinska nema nijednu terasu,
po trgovima Gornjeg grada prolaze policajci, sviraju tamburaši i ne šeta niti jedan strani turist.
Nonice golih nogu u ljetnim haljinama sjede na klupi i ćakulaju, kao u kakvom malom mistu, neometane.
Budući da sam u to doba upisivao slične ovakve zapise ali u papir,
zaustavio sam snimku da pročeprkam po kutijama, bilježnicama, postoji li dokaz
što sam radio i gdje sam bio tog dana,
24. srpnja 1994.
Zapis s tim nadnevkom nisam našao, ali postoji od dan kasnije, i iz njega rekonstruiram da sam to popodne,
koje je videoentuzijast proveo snimajući svoj snimak,
ja vjerojatno išao naći se s tadašnjom djevojkom,
možda putovao autobusom do Studentskog grada gdje je to ljeto radila neki blesavi ljetni posao za sitne novce
a gdje sam je ja popodnevima čekao da završi.
Iz zapisa rekonstruiram da je veza
tog popodneva 24. srpnja 1994. već lagano pucketala - rečenice odaju izvjesno nezadovoljstvo, nesubstancijalnost, neka emotivna neostvarenja
i odmah potom pritajeno veselje što uskoro s roditeljima odlazim na more,
prvi put nakon 4 godine.
Iako se nastavila i nakon ljetovanja
veza ipak nije dočekala jesen.
***
Imam ambivalentan osjećaj prema tom datumu.
I volio, i ne bih se volio vratiti tamo,
a ako i da,
na sat-dva, ne više.
glavu, i čudi se što se u stanju tako brzo ohladiti,
nakon takve strasti, nakon takve tragično ključne romanse
Sve je čudno bilo u tim devedesetima, svo to odrastanje uz zvuke
Ljiljane Bunjevac Filipović.
Najčudnija je pak bila moja frizura to ljeto -
nekakav božemeprosti bubikopf.
subota, 10.01.2015.
10. I. 2015.
Grad danas bio je prljav i virozan, i imao je južinu.
Grad danas izgledao je kao da ima smrdljivu, masnu, prhutavu kosu.
***
Vozio sam danas na ručak na drugi kraj, a potom
široko zaobilazio natrag kući, preko grada, da
doživim nešto živosti nakon višednevnog kućnog zatvora ali -
Grad danas bio je odbojan kao dno kontejnera.
U ponedjeljak provodit ću neke strane kolege, voditi na večeru, i sad već češem glavu - kroz koji najmanje ružan dio grada da ih provedem?
***
Unatoč groznoj temperaturi od 12-13 i nebu boje prehlade,
snijeg se grčevito drži u par preostalih zaleđenih nakupina.
Jedva sam dočekao da se vratim u popodnevni drijemež udvoje na kauču - o njemu postao sam čini se ovisan.
***
Nakon drijemeža jedem hladne jabuke.
petak, 09.01.2015.
9. I. 2015.
***
Dani su ulijepljeni jedan za drugi poput žvakaćih guma ispod školskog stola.
Večeras sam, za razliku od samotnosti prethodnih nekoliko večeri, bio pohođen i posjećen,
a nakon ugodne prijateljske večeri,
zaključujem sve with an oddly specific (and erotic!) outtro -
gledam videoklipove
različitih mladih i zgodnih djevojaka koje sviraju vlastite obrade dvominutne solaže iz pjesme "Comfortably Numb".
četvrtak, 08.01.2015.
8. I. 2015.
Dani osjećam kako padaju poput listova kalendara iz stare filmske montaže - sati prolaze u vožnji sunčanim polupustim ulicama do ambulante, sjedenju u čekaonici u kaputu,
promatranju kako se kašljucavci gužvaju ispred doktorskih vrata i svađaju čiji je prije red,
vožnji sunčanim polupustim ulicama,
kratkom priuštenju nevjerojatnog zadovoljstva boravka u miru knjižnice
lelujanju između polica, prebiranju po hrptovima, brižnom odabiru slučajno zanimljivih svezaka
dolasku kući, ispijanju vrućeg crvenog čaja
radu na nekom tekstu na računalu,
ušuškavanju u zimsko osunčani kauč, ispod mikrofibroznih pokrivača,
sa knjigom u ruci
svijet uokolo gori, kao i obično,
smiču se pariški karikaturisti,
metkom u glavu dokrajčuju se ležeći policajci,
ljudi žučno raspravljaju o prostorima slobode,
skupljaju se po trgovima, sa svijećama na bdijenjima
a ja
ugnježđen sam u svoj prostor slobode
taman kako treba
nježno pogledavam sveske posuđene proze,
listam na kauču zbirku kolumni pretenciozno duhovitog studenta književnosti i smijem se u neobrijani brk
dok drugom rukom ispod pokrivača suptilno milujem ženinu nogu,
kakav izolacionizam! kakvo sebičnjačtvo!
kakav mir
srijeda, 07.01.2015.
7. I. 2015.
Odvezao sam se oko podneva kupiti još maramica i agruma, i
ono sitno što sam hodao kroz ovaj dan
- početak onog najduljeg, tmurnog razdoblja u Zagrebu -
i intenzivno uranjao u asocijacije onog jednog
neobičnog, slatkotrulog razdoblja u životu koje se naziva
apsolventskim, u kojem
evo više ne sjećam se je li postojalo išta drugo
osim
ovakvih zimskih dana s krpama zaprljanog snijega, kuckanje radijatora,
i samo čitanja u krevetu.
Ničeg osim čitanja u krevetu
utorak, 06.01.2015.
6. I. 2015.
Umotan u dnevnu viroznu ćebad na kauču poslijepodne,
odsanjao sam fenomenalan poslijepodnevni san -
nepoznatu inscenaciju nečega što je isuviše ličilo na A. Christie,
o četvero mladih, dvije djevojke i dva mladića, u otmjenim večernjim toaletama,
u nekom mondenom švicarskom hotelu na obali jezera, kasnih 30-tih ili ranih 1940-tih,
vrlo špijunski i art-deco hladno.
U narativu bio sam posve uronjen, ali sve nekako metatekstualno, metafikcionalno, upućeno čitateljski,
vrlo oprezan -
Kroz scenu sam koračao naslućujući u svakom sitnom događaju, iznenadnoj recimo klonulosti ili otuđenosti nekoga od likova,
opasnost za sebe i svoj život,
ubirući sitne tragove,
pokušavajući izbjeći neizbježno,
igrajući svoju više puta odigranu ulogu čitatelja koji poznaje pravila igre i prepoznaje uzorak,
ali je ovaj put - izravno krvlju i mesom uronjen u taj nervozni mise-en-abime,
i zna da može biti smaknut svaki tren.
Probudio sam se u znoju, uzbuđen, sa željom da sve to zapišem i opišem u priču ali sam
od toga odustao.
Sve je to glupo, zapravo, i passe,
i ne uzbuđuje više nikoga osim bivše i
slučajne studente komparatistike u poslijepodnevnim viroznim drijemežima ispod mekih naelektriziranih pokrivača.
***
Pogledao sam na nekome od kanala navečer "Rollerball" iz 1975-e, film koji sam zadnji put gledao u djetinjstvu kad SF filmove nisu definirali CGI efekti,
i film je svakako vrlo 70's, ali i vrlo cool.
Filmovi iz sedamdesetih često su vrlo, vrlo cool.
Ne znam zbog čega je to.
ponedjeljak, 05.01.2015.
5. I. 2014.
Volim antibiotik.
Vjerujem u antibiotik.
Ne zloupotrebljavam ga - uvidom u doktorsko računalo, potvrdio sam da zam zadnji trošio prije 2 godine u ovo doba.
Nadam se da će uvijek - do kraja mog života - upaliti kada treba, da neću imati iskustva s nekim mutirajućim, otpornim bolestima.
Antibiotik je najljepši izum XX. stoljeća.
Kada bih putovao kroz vrijeme, svoj bih tajni telećak napunio prije svega njime.
***
Vozio sam se do ambulante kroz sunčan dan i više temperature. Snijeg koji je ostao hrpama i dalje ustraje, općem topljenju usprkos. U apoteci je neka baba na rubu živaca i života, plačnim glasom, zapomažući objašnjavala magistri svoju tužnu zdravstvenu situaciju i povijest bolesti.
Kompleksnu, paradoksalnu, iritantnu. Baka je naposlijetku tražila nešto za spavanje.
Nije nimalo lako biti u medicinskoj branši - mizantropima ponajmanje.
Čekaonice uvijek su pune bolesnika koji pljucaju, kašlju, kišu i unose se doktoru u lice -
ne razumijem kako liječnici i med-sestre nisu non-stop od svega bolesni.
Oduvijek me to mučilo.
***
Kupio sam naranči, sira i vrhnja, par peciva i izmuzao nešto mlijeka iz onog automata koji me dulje već intrigira. Mlijeko je dobro, nadam se da je i zdravo.
***
Žudim za pripovijestima.
Žudim za plivanjem - za njime žudim ponajviše.
***
Od isprekidanih noći, punih kašljanja i krkljanja i buđenja, oči se sklapaju cijelo popodne.
nedjelja, 04.01.2015.
4. I. 2015.
Sinusi su otvrdli i vibrantno se sudaraju kad koračam kao
dvije fliper-kugle.
O sekretiranju ne želim ni pisati - dnevno punim cijelu kantu papirnim maramicama.
Kašljevi još uvijek ne prestaju; katkad - kad zaspem na kauču u popodnevnom sumraku uz bolesnu ženu i doktoricu Quinn na ekranu - probude me škakljanjem i hučanjem kroz tijelo,
glasni kao da dozivaju brodove u magli.
Budući izuzetno rijetko kašljem, čak i u bolesti, sumnjičim već na - upalu pluća.
Sutra stoga planiram pod stetoskop na dijagnozu i kakvu poštenu doznaku.
Boleština je pojela 2/3 godišnjeg odmora i svu atmosferiju koja ide uz zimske praznike, a čini se da će zahtijevati i otvaranje nekoliko dana bolovanja.
***
Danas je bio sunčan i nešto topliji dan - temperature posljednjih tjedan dana bacaju se gore dolje po stupnjevima
koje bi - da smo u ljetnijim mjesecima - osjetili kao razliku između kupaćih mudanti i džempera s jaknom no ovdje,
u razdoblju sluzavih zaleđenih grba po po kojima čovjek posrće kad otključava auto,
sve se to trpa pod "zima" i na sve se to ogrće nekakav šuškavi plastični gunj.
Na balkonu tako neprimjetno propadaju namirnice - zaleđene pileće juhe u teglama od krastavaca
otkravljuju se i kisele,
zaleđeni gulaši, slinasto se tope pod zubavim suncem,
a svemu usprkos,
te proklete zaleđene nakupine na cesti - ustraju. Ustrajat će, ako treba, do prvog proljetnijeg pljuska.
***
Nastupa najdepresivnije, a istovremeno i najdulje i najzaposlenije doba godine.
Živjeli.
subota, 03.01.2015.
3. I. 2015.
Prvi izlazak iz kuće od prošle nedjelje;
u plastificirane bunde umotan boravak u gradu - na bogovićkoj špici sjedio sam ispod solarijskih lampi, u društvu cijele uže i nešto šire obitelji - bila je to najmnogočlanija
obiteljska kava u gradu ikad! i jednostavno je nisam želio propustiti.
Zdravko još nije Dren, ali slutim da se približava i taj trenutak - kašalj je danas rjeđi, grlobolja lakša, nos nešto slobodniji, premda i
dalje pušem svako malo u papir kao u trubicu, i
premda se i dalje od okusa probija jedino
sarma,
i to samo donekle.
***
Tjedan bez okusa!
***
Za svaku dijetu, preporučio bih neke inhibitore mirisa, a time i okusa - jeziku i želucu posve je svejedno je li to što se nalazi na žlici neka
delikatesa ili splačina,
a posljedično - gotovo da nema ni krejvinga (žuđanja?).
***
Bez obzira na sve virozne iritantnosti,
ovaj je tjedan, zadnjih je 10 dana,
nekako posebno.
Obiteljski i
prisno i intimno i
dobrodušno i svemogućno.
Sviđa mi se to.
petak, 02.01.2015.
2. I. 2015.
Na Internetu sam recimo spoznao o tripofobiji, i konačno klasificirao
ako ne već strah ili gađenje, a ono odbojnost - od umjerene do jake.
Umjereno mi je odbojno recimo ovo:
a nešto još odbojnija ova gadost
Koja i zašto?
Svašta gastronomsko razumijem ali ovo ne mogu.
Gadnije od toga vizualne primjere poremećaja,
neke ljudske,
kožne
niti ne namjeravam prilagati ovdje, jer bih u tom slučaju morao zauvijek napustiti ove stranice.
Već i sad, svjestan sam, ovaj ću današnji zapis ubrzano preskakati .
***
Noćas sam u jednome momentu tako snažno kašljao
da sam se pobojao da će me ukućanke ugušiti jastukom.
Nešto kasnije,
sam sam sebe htio ugušiti jastukom.
Kašljanje je najiritantnija ljudska izlučevina.
***
Kad ću prvi put zabunom upisati 2014.?
Hoće li to biti na ovome mjestu ili na poslu, u jednome od važnih službenih dopisa?
Slatko iščekivanje!
četvrtak, 01.01.2015.
1. I. 2015.
Prvi siječnja dvijeipetnaeste.
Danas sam - debelo potkrijepljen pilulama - otišao na obiteljski ručak gdje sam dobio zelenu kiruršku masku, koju nosim od tad.
Sviđa mi se kako mi pristaje.
Planiram nabaviti više takvih, i ubuduće kod svake manje hunjavice,
ići s njome na posao -
čini se da taman odgovara mome karakteru - s njome ja doista jesam attention seeker koji istovremeno poručuje
da ga se pusti na miru.
Na ručku su i bili dvoje mladih daljih rođaka koji su doputovali na par dana preko zaleđene daljine,
a koji su mi dragi i zabavni.
Razgovarao sam s njima preko maske.
Činit ću to možda i navečer, kad me pohode.
***
Danas sam donekle bolje, ali još sa zebnjom promatram kazaljke kalendara,
i računam koliko svega propuštam,
***
Apsolutno nemam novogodišnji osjećaj. Apsolutno ništa na to ne navodi,
osim nakrivoga bora u mojoj sobi,
najljepšeg bora kojeg sam ikad imao,
