Danas je jedan od onih dana kada samo bih stao i dreknuo:
I did not sign up for this shit!
S posla zadnjih godina sve češće dolazim nerava napregnutih kao da radim nešto
po ljudski život mnogo rizičnije i na koncu konca
vrednije.
Uzima to danak, malo po malo, na nekim poljima - što katkad tek se naknadno primijeti, po
raznoraznim izljevima.
Dvojim samo - koji bi najbolji način bio raspuštanja te napregnutosti;
opuštanje, veća fizička aktivnost ili istovjetan ali naskroz pozitivno, osobno predznačen stres.
Dijete?
Bi li dijete pomoglo?
Najgore je što taj posao ima priličan broj elemenata koji mi se sviđaju ili za to imaju potencijala. Teško je donositi ikakve dramatične odluke u takvim okolnostima!
Ili je posrijedi psihološka varka?
Varijacija štokholmskog sindroma?
Treba mi vanjska evaluacija!
***
Zašto gradske biblioteke razdužuju knjige na samo 3 tjedna?
Tko dan-danas ima mogućnosti pročitati 2-3 knjige u tri tjedna,
uza sav taj Internet?
Kakvo je to nepoznavanje tržišta?
Post je objavljen 27.01.2015. u 17:07 sati.