Umotan u dnevnu viroznu ćebad na kauču poslijepodne,
odsanjao sam fenomenalan poslijepodnevni san -
nepoznatu inscenaciju nečega što je isuviše ličilo na A. Christie,
o četvero mladih, dvije djevojke i dva mladića, u otmjenim večernjim toaletama,
u nekom mondenom švicarskom hotelu na obali jezera, kasnih 30-tih ili ranih 1940-tih,
vrlo špijunski i art-deco hladno.
U narativu bio sam posve uronjen, ali sve nekako metatekstualno, metafikcionalno, upućeno čitateljski,
vrlo oprezan -
Kroz scenu sam koračao naslućujući u svakom sitnom događaju, iznenadnoj recimo klonulosti ili otuđenosti nekoga od likova,
opasnost za sebe i svoj život,
ubirući sitne tragove,
pokušavajući izbjeći neizbježno,
igrajući svoju više puta odigranu ulogu čitatelja koji poznaje pravila igre i prepoznaje uzorak,
ali je ovaj put - izravno krvlju i mesom uronjen u taj nervozni mise-en-abime,
i zna da može biti smaknut svaki tren.
Probudio sam se u znoju, uzbuđen, sa željom da sve to zapišem i opišem u priču ali sam
od toga odustao.
Sve je to glupo, zapravo, i passe,
i ne uzbuđuje više nikoga osim bivše i
slučajne studente komparatistike u poslijepodnevnim viroznim drijemežima ispod mekih naelektriziranih pokrivača.
***
Pogledao sam na nekome od kanala navečer "Rollerball" iz 1975-e, film koji sam zadnji put gledao u djetinjstvu kad SF filmove nisu definirali CGI efekti,
i film je svakako vrlo 70's, ali i vrlo cool.
Filmovi iz sedamdesetih često su vrlo, vrlo cool.
Ne znam zbog čega je to.
Post je objavljen 06.01.2015. u 23:02 sati.