Poput kakvog Frana Supila, započeo sam ovaj zapis na putu za Rijeku,
u ranim jutarnjim satima dok je još liptio mrak,
i aktivno pritom razmišljao kako je domaćem eteru potreban i jedan Nenarodni radio (FM).
***
Kao i svaki put kada se nađem na otvorenoj cesti a da nisam za volanom,
nedugo potom utonuo sam u crnu komu i
trgnuo se iz nje negdje u gustomaglenim predjelima, iz kojih je ovda-onda probijala kakva ogoljena krošnja.
Magla i krošnje uvijek me, ali baš uvijek, podsjete na uvodnu scenu trideset godina stare epizode serije "Sherlock Holmes",
"The Musgrave Ritual",
u kojoj kroz maglu jaše konjanik.
To je jedina asocijacija koju imam na tu atmosferiju.
***
Odsjedio sam koliko sam konferencijski morao, a to je bilo cijeli dan, i ---
***
--- na putu nazad, predvečer, u nekoj polumučnini,
u nedostatku Dramamina slušao sam cijelim putem na telefonu
Weezer, pop-rock toliko američki koliko su i teen-komedije s kabrioletima i nepodopštinama,
koliko su i odjavne špice filmova Kevina Smitha.
Ova se ponajviše zalijepila za uši,
čim sam čuo dvoglas, nisam ni sumnjao
Ja sam doista slab na sentimentalne progresije.
Ne igra ulogu niti je li derivativno ili ne.
Mene bi čarobni frulaš iz Hamelina odvukao zauvijek u nepoznato samo ako izmjenjuje E-dur / Cis-mol / A / H.
***
Nisam siguran voli li itko taj sastav u ovoj zemlji.
Nisam siguran niti da se meni previše dopada, ali u ovako nekim situacijama, kad mi je potreban neki slatkogrubi a jednostavni podražaj jer me nešto potmulo gnječi, odgovaraju.
***
U post-operativnoj muci prije 4-5 godina, recimo,
kada sam ležao polupreklan, među mladim tumorašima,
na jeftinom mp3 plejeru koji sam kupio posebno za tu prigodu, vrtio sam
Susanne,
opet i opet iznova,
i mislio pritom na jedna specifična mirisna leđa, kako ih obgrljujem, i maštao kako ću ih obgrljivati, možda,
čim izađem odatle.
I nije uspjelo ništa morbidno i grozno prodrijeti iz okoline, iz realiteta,
u taj zarumenjeni mjehur pun života,
kroz tu opnu koju sam stvorio.
Post je objavljen 21.01.2015. u 21:52 sati.