Viatrix

Na cesti D66 (Pula – Matulji), oko pet kilometara od Pule, nalazi se naselje Loborika. Naselje Loborika administrativno pripada Općini Marčana i s 844 (2011.) stanovnika je drugo, po stanovništvu, najveće naselje općine, iza naselja Marčana. Naselje se prvi put spominje u pisanim izvorima 1150. godine pod imenom Ravaricum, kada je pripadalo pulskom području. Između 15. i 16. stoljeća naselje je velikim dijelom napušteno zbog ratova i epidemija, dok je između 16. i 17. stoljeća planski doseljeno novo stanovništvo, uglavnom iz Dalmacije, te je tada oblikovano današnje naselje.



Cilj šetnje, koju smo započeli u središtu naselja Loborika (pored Osnovne škole Marčana - Područne škole Loborika), nam je bio pronaći ostatke nekadašnje rimske ceste koja je bila odvojak Flavijske ceste. Ta cesta je vodila iz tadašnjeg rimskog naselja Gallicianum (Galižana) prema naselju Nesactium (Nezakciji) i luci Budava, tako da je ta cesta bila neka vrsta zaobilaznice rimskog grada Colonia Pietas Iulia Pola (Pula).



Pored škole u Loborici se nalazi župna crkva sv. Flora. Crkva je jednobrodna građevina s novom sakristijom, a u zidove su ugrađeni antički i srednjovjekovni spoliji koji su pronađeni u okolici Loborike. Na drvenom oltaru se nalazi pala Prijestolje milosti sa svetim Florom i svetim Franjom Asiškim, koju je izradio slikar Antonio Moreschi (?, druga polovica 16. st. – Labin 14. kolovoza 1633.), i srebrni procesijski križ. Na kamenom pročelju su rozeta i preslica s dva otvora u kojima se nalazi po jedno zvono, od kojih jedno datira iz 1478. godine.



Krenuli smo ulicom prema zapadu i ubrzo prošli pored kamene cisterne.



Nastavili smo dalje i nakon 150 metara stigli do raskršća na kojem se nalazi putokaz za Galižanu. Skrenuli smo desno na makadamsku cestu, u pravcu putokaza, jer prema nekim izvorima ta cesta prati trasu nekadašnje antičke prometnice.



Slijedili smo cestu oko dva kilometra sve do Istarskog ipsilona (autocesta A9) i pažljivo pratili neke eventualne dokaze da je tuda nekada prolazila rimska cesta, ali nismo ništa našli.



Cesta prolazi pored lovačkog doma,...



...a oko dvjesto metara od autoceste smo je nakratko napustili jer smo s desne strane primijetili napušteni, vjerojatno, vojni objekt.



Pored autoceste se nalazi raskršće makadamskih cesta, a jugoistočno od raskršća je ruševni objekt.



Na raskršću smo nastavili ravno, proši podvožnjakom ispod Istarskog ipsilona te skrenuli lijevo na poljsku cestu.



Poljsku cestu smo pratili oko jedan kilometar, paralelno s autocestom. Potom smo skrenuli lijevo na most koji premošćuje Istarski ipsilon i stigli do još jednog raskršća makadamskih cesta.



Na raskršću smo nastavili ravno i ubrzo primijetili ostatke starije ceste. Ostaci su vidljivi na više mjesta kao posloženo kamenje koje je vjerojatno bio rubnik rimske ceste.



Meni je nekako logičnije da je rimska cesta na ovoj trasi jer je prolazila uz južni dio nekadašnjeg naselja Loborika koje je napušteno između 15. i 16. stoljeća. Teško vidljivi ostaci naselja nalaze se na jugoistočnim padinama brda Sveti Silvestar (125 mnv). Brdo je dobilo ime po jednobrodnoj crkvi sv. Silvestra iz 9. ili 10. stoljeća, koja je u 11. stoljeću nadograđena u trobrodnu ranoromaničku baziliku. Ostaci crkve su danas jedva vidljivi u gustoj vegetaciji. Otkriven je i sarkofag iz 11. stoljeća koji se danas nalazi u Arheološkom muzeju u Puli, a u njemu su se nalazila tijela Johannesa i Gariberta za koje se pretpostavlja da su izgradili crkvu sv. Silvestra.



Na par mjesta, uz makadamsku cestu, primijetili smo pojedina osamljena stabla hrasta plutnjaka (Quercus suber). Ta stabla su ostaci nekadašnjeg nasada kojeg je podigla austrougarska mornarica u 19. stoljeću radi proizvodnje izolacijskog materijala i izrade pojaseva za spašavanje.



Nakon što smo, od Istarskog ipsilona, propješačili makadamskom cestom oko jedan kilometar, stigli smo do mjesnog groblja Loborika.



Pored groblja se nalaze dva (više)stoljetna stabla pitomog kestena (Castanea sativa). Zanimljivo je da se pored groblja nalazi jedna od većih šuma pitomog kestena u Istri te je jedina na području južnog dijela poluotoka.



Od groblja smo nastavili asfaltiranom cestom i ubrzo stigli u središtu naselja Loborika.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 5,30 km.

Pedesetak metara sjeverno od zapadnih gradskih vrata u Gračišću, na cesti D64 (Rogovići pored Pazina – Vozilići), nalazi se početak Staze svetog Šimuna, staza broj 701. Tu je postavljena informativna ploča koja opisuje i prikazuje kružnu stazu.



Krenuli smo stazom koja prvim dijelom prati makadamsku cestu te se lagano spušta.



Nakon desetak minuta s lijeve strane ceste, nekoliko metara iznad, opazili smo ostatke crkve sv. Šimuna iz 14. stoljeća. Po toj crkvi je staza dobila ime.



S mjesta gdje se nalazi crkva sv. Šimuna pruža se lijep pogled na župnu crkvu Sv. Vida, Modesta i Krescencije u Gračišću i…



…. na planinu Učku.



Dalje smo nastavili stazom koja je na tom dijelu izbrazdana bujicama vode, a na nekim mjestima je dosta strma.



Staza postaje sve blaža kako se približava zaseoku Zlepčari…



…u kojem su se nekada nalazili mlinovi. Danas se tu nalaze tri mlina koja su u ruševnom stanju.



Izašli smo iz zaseoka Zlepčari preko kamenog mosta koji premošćuje potok koji se početkom 19. stoljeća u austrijskim dokumentima naziva Zabod.



Dalje se Staza svetog Šimuna nastavlja po dobro utabanoj makadamskoj cesti.



Oko pedeset metara prije ulaska u zaseok Runki primijetili smo oznaku za stazu 701 te skrenuli desno, u pravcu oznake, na poljsku cestu. Poljsku cestu smo napustili nakon tridesetak metara tako što smo skrenuli desno, opet u pravcu oznake za stazu 701, na šumski put koji ide uz potok.



Ubrzo smo opet došli poljske ceste s kojom smo prešli preko Švićkog potoka.



Nastavili smo dalje desnom obalom potoka i nakon manje od sto metara stigli do najniže točke Staze svetog Šimuna (84 mnv) gdje se nalazi stari kameni most koji premošćuje Švićki potok. Kameni most je izgrađen za vrijeme Napoleonove vladavine u Istri (1805. – 1813.) kao glavna poveznica okolnih zaseoka s obližnjim naseljem Pićan. Most je nekoliko puta obnavljan, zadnji put 1953. godine.



Ispod mosta se nalazi slap Sopot koji pada u jezerce s 24,5 metara visine. Nažalost slap nije bio u punom sjaju.



Nastavili smo dalje prateći oznake za stazu 701 i nakon četiristotinjak metara stigli do raskršća s asfaltiranom cestom u zaseoku Floričići.



Na raskršću smo skrenuli lijevo i ušli u područje naselja Škopljak (54 stanovnika – 2011. g.). Područje naselja Škopljak administrativno pripada Općini Gračišće a čine ga skupina raštrkanih zaseoka: Bažoni, Brežani, Lovrići, Matkovići, Poldrugovci, Runki, Škrbani i Žuhčići.



Ubrzo smo stigli do slijedećeg raskršća na kojem smo skrenuli desno, uzbrdo, uvijek prateći oznaku za stazu 701.



Nakon tristotinjak metara smo ušli u zaseok Škrbani ili Šrkrbanski Brijeg kako piše na prometnom znaku.



Nastavili smo dalje pratiti asfaltiranu cestu koja vodi uzbrdo. Prošli smo pored kapelice i nakon sedamstotinjak metara ušli u zaseok Lovrići.



Kada smo došli do raskršća, koje je udaljeno oko četiristo metara od zaseoka Lovrići, skrenuli smo desno na cestu koja vodi do mjesnog groblja Škopljak.



U središtu malog ovalnog groblja se nalazi crkva sv. Stjepana iz 18. stoljeća. Na pročelju crkve se nalazi petnaestometarski zvonik.



Vratili smo nazad do raskršća i nastavili glavnom cestom još nekih dvjestotinjak metara do oznake staze 701.



Skrenuli smo lijevo na šumsku cestu, tj. nastavili Stazom svetog Šimuna.



Cesta nakon stotinjak metara stiže ispod crkve sv. Marije Magdalene.



Nakon kraćeg odmora popeli smo se uskim puteljkom do crkve.



Crkva sv. Marije Magdalene je izgrađena u 15. stoljeću od lokalnog pješčenjaka. U crkvi se nalazi mramorni oltar.



Dalje smo nastavili strmim uskim puteljkom sjeverozapadno od crkve. Puteljak vodi do asfaltirane ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



Asfaltiranu cestu smo pratili slijedećih dva kilometra do raskršća na kojem se nalazi oznaka staze 701.



Skrenuli smo lijevo na makadamsku cestu koja prvih nekoliko metara vodi paralelno s asfaltiranom cestom na kojoj se nalazi kapelica, a nastavlja se po istočnoj padini brda Perunčevac (496 mnv).



Ime brda Perunčevac potječe od slavenskog boga Peruna, koji je u slavenskoj mitologiji bio bog groma i munje (gromovnik) te vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova. Pretpostavlja se da se na vrhu brda nalazio Perunov žrtvenik, a na štovanje Peruna u Gračišću podsjećaju "Perunove dveri", portal na jednoj zgradi s perunicama ili perunovim kolima.



Makadamskom cestom smo nakon osamstotinjak metara stigli do kapelice sv. Obitelji i raskršća s cestom D64. Na raskršću smo skrenuli lijevo i nakon dvjestotinjak metara stigli do početne, najviše, točke Staze svetog Šimuna (450 mnv).



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 9,34 km.

Gračišće je naselje (466 stanovnika – 2011. g.) i sjedište istoimene općine (1.419 stanovnika – 2011. g.). Naselje se nalazi na cesti D64 (Rogovići pored Pazina – Vozilići). Na području naselja Gračišće Histri su imali gradinsko naselje. Kasnije, u antici na tom mjestu je vjerojatno podignuto utvrđeno naselje pod imenom Callinianum. U pisanim dokumentima se prvi put spominje 1199. godine kao Galegnana za vrijeme župana Držiha, Dražiha, Dražić ili Drašica. U pisanim dokumentima nema potvrde da je tada naselje bilo utvrđeno, ali se pretpostavlja da se tu nalazila utvrda starijeg datuma. Naselje su organizirali kao gradska općina ili komuna slobodni seljaci-plemići pod zaštitom istarskih markgrofova. Zatim naselje postaje feudalni posjed akvilejskih patrijarha, a 1374. godine ulazi u sastav Pazinske grofovije. U urbaru (zbirke propisa kojima su se od ranoga srednjeg vijeka uređivali odnosi između vlastelina i kmetova) iz 1498. godine spominje se kao Galiann, a u sljedećem iz 1578. godine dobiva naziv gradića (Städtl). U to je vrijeme Gračišće bilo jedno od najvažnijih naselja Pazinske grofovije, po broju stanovnika veće, a po gospodarskoj moći snažnije i od Pazina. Pripadalo je Pićanskoj biskupiji sve do njezinog ukidanja 1788. godine.



Šetnju smo započeli između Osnovne škole Vladimira Nazora Pazin - Područne škole Gračišće i novog vrtića otvorenog u svibnju 2021. godine.



Cestom smo krenuli prema zapadu i ubrzo stigli do crkve Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti i obližnje kalvarije.



Crkva Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti izgrađena je 1737. godine, a obnovljena je 1856. i 1986. godine. Na pročelju je preslica s jednim oknom i zvonom, a u crkvi se nalazi kameni oltar koji ima dva kamena stupa usred kojih je pala Gospe Žalosne i škropionica koja je u zidu crkve.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno na cestu koja prolazi između područne škole i mjesnog groblja Gračišće.



Prije nego što smo došli do ceste D64 prošli smo između spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i kipa svetog Ivana Nepomuka (češki svetac zaštitnik protiv poplava, graditelja mostova, ispovjednika, siromašnih i kraljica).



Prešli smo cestu D64 i uputili se prema zapadnim gradskim vratima koja su nekada bila glavni ulaz u zidinama utvrđeni grad. Na tom mjestu se nalazila četvrtasta kula, a u grad se ulazilo preko pokretnog mosta.



U prolazu zapadnih gradskih vrata bila je loža iz 1549. godine, pokraj koje su bili fontik (naziv za spremište za brašno i/ili žitarice) i prostor za stražu. Danas se na tom mjestu nalaze kancelarije Općine Gračišće. Kroz zapadna gradska vrata smo ušli u nekadašnje utvrđeno naselje Gračišće i skrenuli lijevo, prema sjeveru.



Nakon dvadesetak metara smo napustili glavnu ulicu tako što smo skrenuli lijevo i nakon nekoliko metara stigli do crkve sv. Pankracija iz 14. ili 15. stoljeća.



Vratili smo se na glavnu ulicu i nastavili prema istoku.



Oko sto metara nam je trebalo da stignemo do župne crkve Sv. Vida, Modesta i Krescencije (zajednički stradalih u Rimu za Dioklecijanovih progona 304. ili 305. godine).



Župna crkva Sv. Vida, Modesta i Krescencije izgrađena je 1769. godine na "terasi" (454 mnv) iznad strme litice gdje su se nalazili starija crkva i nekadašnje groblje. Današnji tlocrt crkva je dobila 1876. godine kada je proširena. Crkva je trobrodna sa svetištem, sakristijom, baroknim pročeljem i ima sedam mramornih oltara. Na glavnom je oltaru pala svetog Vida.



Nedaleko od crkve se nalazi tridesetmetarski zvonik sa satom podignut u 18. stoljeću.



U krugu oko župne crkve se nalazi više nadgrobnih spomenika koji su vjerojatno iz vremena nekadašnjeg groblja koje se nalazilo na tom mjestu.



Oko crkve su vidljivi ostaci nekadašnjih gradskih zidina, a ako se "baci" pogled prema jugoistoku vidljivo je susjedno naselje Pićan.



Krenuli smo prema zapadu istom ulicom s kojom smo došli do župne crkve, ali smo nakon pedesetak metara skrenuli lijevo.



Ubrzo smo stigli do jednobrodne crkve sv. Antuna Padovanskog (ili crkve sv. Fabijana i Sebastijana).



Crkva sv. Antuna Padovanskog je biskupska kapela koju je izgradio majstor Almerigo 1381. godine, a obnovljena 1486. godine po nalogu pićanskog biskupa Paskazija koji je bio rodom iz Gračišća. Zadnji put je obnovljena 2009. godine. Pored crkve se nekada nalazio biskupski dvor koji je bio povremena rezidencija pićanskog biskupa. Crkva ima višekutnu apsidu, gotički rebrasti svod i gotičke prozore. U crkvi se nalazi barokni oltar, a na njemu je pala svetog Antuna Padovanskog te Raspelo iz 13. stoljeća koje je postavljeno nakon zadnje obnove.



Zanimljivo je da crkva sv. Antuna Padovanskog, zajedno sa sačuvanim tornjem nekadašnjeg biskupskog dvora i prolaza u kojem se nalazi ulaz u crkvu, izgledaju kao jedinstvena građevina.



Prošli smo kroz prolaz i izašli na središnji trg (Placa) na kojem se nalazi crkva Blažene Djevice Marije (ili crkva Blažene Djevice Marije na Placu) i palača Salamon.



Crkvu Blažene Djevice Marije je izgradio majstor Dento 1425. godine prema narudžbi mjesnog seljaka-plemića Petra Beračića, što svjedoči kamena ploča pored ulaza. Na pročelju se nalazi preslica s jednim zvonom i kasnije dograđen trijem (lopica) s drvenim kasetiranim stropom. 1430. godine, po cijeloj dužini zida iza oltara, naslikane su freske koje prikazuju Poklonstvo kraljeva. Iste godine su naslikane i ostale freske koje prikazuju svece i skica Navještenja. Na freskama su vidljivi glagoljaški grafiti iz 15. stoljeća.



Postoji narodna predaja koja govori da su nerotkinje na Velu Gospu zabijale čavle u fuge crkve između kamenih blokova uvjerene da će nakon toga zanijeti milošću Božjom.



Palača Salamon, koja nosi ime po nekadašnjim vlasnicima, izgrađena je oko 1570. godine u venecijanskom gotičkorenesansnom stilu, iako Gračišće nije nikada bilo pod Mlečanima. Obnovljena je 1853 godine i to je dvokatna građevina od pravilno klesanih kvadratnih blokova s gotički okićenim prozorima na prvom katu i renesansnim zaobljenim na drugom.



S trga smo krenuli ulicom prema jugoistoku i nakon stotinjak metara stigli do trobrodne gotičke crkve sv. Eufemije i sv. Blaža.



Crkva sv. Eufemije i sv. Blaža je građevina pravokutnog tlocrta s tri upisane apside i dvostrukom preslicom (bez zvona) nad ulazom. Izgrađena je 1383. godine i više je puta obnavljana, najviše 1864. i 1985. godine. U crkvi se nalazi romaničko drveno raspelo iz 13. stoljeća i obnovljen oltar Bogorodice Zaštitnice iz crkve Blažene Djevice Marije (na Placu). Na glavnom kamenom oltaru se nalaze kipovi svetog Blaža, svete Eufemije i svete Lucije.



Od crkve smo krenuli ulicom "Pod Fumiju" prema jugozapadu.



Ulica "Pod Fumiju" je bila ulica obrtnika s kućama iz 15. stoljeća. Primijetili smo uklesane godine iznad ulaznih vrata, kao što su 1449. i 1451. pored koje je uklesan čekić (simbol kovača). Ulica je, bez većih promjena, sačuvala izvorni izgled do današnjeg dana.



Na slijedećem raskršću smo nastavili ravno i došli do polukružne renesansne obrambene kule iz početka 16. stoljeća.



Pored okrugle kule su se nalazila južna gradska vrata koja su bila manja i uglavnom služila poljoprivrednom stanovništvu za prilaz poljima južno od grada.



Od kule smo makadamskom cestom krenuli prema zapadu i ubrzo stigli do ceste D64, na kojoj smo skrenuli desno.



Dalje smo nastavili cestom D64 još oko 150 metara, sve do raskršća. Na raskršću smo skrenuli lijevo i nakon pedesetak metara stigli do početne točke šetnje naseljem s osebujnom arhitekturom i bogatim kulturnim naslijeđem.



Karta naselja Gračišće s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,70 km.

Na cesti D77 (Vodnjan – Rogovići pored Pazina) oko četiri kilometara sjeverno od Vodnjana nalazi se zaseok Sveti Kirin koji je u sastavu naselja Cukrići, Općina Svetvinčenat. Zaseok nosi ime po nekadašnjem utvrđenom naselju koje je bio središte okolnog područja. U zaseoku, uz samu cestu D77, nalazi se crkva sv. Kvirina.



Crkva je posvećena Kvirinu Sisačkom (? - Sabarij (današnji Sambotel u Mađarskoj), 4. lipnja 309.), svetcu Rimokatoličke Crkve, biskupu u Sisciji (današnji Sisak), mučeniku i zaštitniku Siska, Krka, Krčke i Sisačke biskupije.



Crkva sv. Kvirina je izgrađena u 16. stoljeću na mjestu trobrodne bizantske bazilike iz 6. stoljeća. Još su vidljivi temelji bazilike koja je imala tri polukružne apside.



Današnja crkva sv. Kvirina ima preslicu s jednim zvonom te trijem (lopicu) sa stupovima i lukovima. U crkvi se nalazi kameni oltar s drvenim retablom.



Postoji legenda koja govori da se pored crkve sv. Kvirina odvijala krvava bitka. Jedan konjanik, koji se borio na strani poraženih, za poraz je optužio sveca sv. Kvirina. Konjanik je pokušao ući konjem u crkvu, ali se konj spotaknuo na pragu i konjanik je pao s konja i na mjestu poginuo. Dan danas se na pragu crkve još vidi otisak potkove.



Iza crkve se nalazi lijepo uređeno odmorište sa stolom i klupama te tablom s geografskom kartom područja koje gleda na ostatke apside bizantske bazilike.



Karta zaseoka Sveti Kirin s lokacijom crkve sv. Kvirina.

Naselje Sveti Petar u Šumi se sastoji od 27 zaseoka (Banovci, Bejzaki, Dajčići, Dolčani, Dolinci, Dragovanci, Glavica, Gljušćići, Grčeti, Grgani, Hlombari. Jopi, Jukini, Juršići, Kranjci, Kristani, Kučevari, Macukini, Pamići, Pickini, Plac, Slavčići, Teža, Tomažini, Turčinovići, Videti i Vošljak). Sveti Petar u Šumi je sjedište i ujedno jedino naselje istoimene općine. Općina Sveti Petar u Šumi je 2011. godine imala 1.065 stanovnika. Naselje je dobilo ime po samostanu koji su benediktinci osnovali u 12. stoljeću. Porečki biskup je imao feud nad područjem današnjeg Svetog Petra u Šumi od 12. stoljeća. U to vrijeme se tu nalazio kaštel. Akvilejski patrijarsi i pazinski knezovi su se sporili oko tog područja do 14. stoljeća. Nakon toga je područje dodijeljeno samostanu sve do kraja 18. stoljeća.



Posjetili smo zaseok Plac koji je ujedno i sjedište naselja. U zaseoku se nalazi zgrada Općine Sveti Petar u Šumi, Osnovna škola Vladimira Nazora Pazin - Područna škola Sveti Petar u Šumi i Pavlinski samostan Sveti Petar u Šumi.



Samostan u Svetom Petru u Šumi se prvi put spominje u pisanom obliku kao samostan sv. Petra između 1174. i 1176. godine, za kojeg piše da je u funkciji već četrdesetak godina. Tako da je vjerojatno godina osnutka oko 1134. Sredinom 15. stoljeća benediktinci zbog neutvrđenih razloga napuštaju samostan (vjerojatno su razlozi epidemije). 1459. ili 1460. godine samostan su preuzeli pavlini (Red svetog Pavla prvog pustinjaka) koji su pristigli iz najstarijeg istarskog pavlinskog samostana sv. Marije na Čepićkom jezeru iz kraja 14. stoljeća. Pavlinski samostan je u funkciji do 1782. godine kada se reformama cara Josipa II. ukida pavlinski red u Istri, a 1786. u cijeloj Hrvatskoj. Od 1782. godine crkva je postala župna, a samostan prešao u privatne ruke. 1993. godine pavlini su se vratili u samostan.



U sklopu samostana se nalazi kasnobarokna crkva sv. Petra i Pavla Apostola koja je dovršena i posvećena 1755. godine. Pročelje crkve je usko i visoko (9 x 17,5 m), a još više ga izdužuje 33,5 metara visok zvonik koji se nalazi uz pročelje crkve. Na pročelju se nalazi portal, prozor i pet niša s kipovima.



Crkva je jednobrodna pravokutna građevina s po dvije kapele na duljim stranama nad kojima se nalaze empore za redovnike. Natkrivena je bačvastokrižnim svodom. Crkva posjeduje dobro očuvan kasnobarokni inventar. Svi oltari su rezbareni u drvetu i djelo su Pavla Riedla (1725. - nakon 1776.), pavlinca (od 1753.), drvorezbara i kipara. Njegovo su djelo još i propovjedaonica, kućište orgulja (koje je izradio 1770. godine orguljar Ioannes Georgius Eisl iz Ljubljane) te kipovi na pročelju crkve. Na glavnom oltaru, iz 1755. se nalaze likovi apostola, a bočni su oltari posvećeni “Ružarici” (1759), “Sv. Križu” (1763), “Nevinoj dječici” (1766), i "Sv. Pavlu pustinjaku" (1777). U sredini svakog oltara se nalazi velika pala uokvirena drvenim, mramoriziranim stupovima i pilastrima, a na atici je manja slika. Raritet su barokne kožne, pozlaćene zidne tapete (venecijanski rad) cvjetnih motiva, kojima su obložene bočne kapele od podnožja do vijenca.



Na glavnom oltaru izložena je slika Majke Božje Čenstohovske (Gospa Częstochowska) koju je izradio nepoznati pavlinski slikar po uzoru na sliku koja se nalazi u najvećem poljskom marijanskom svetištu Jasna Gora. Za sliku se govori da je čudotvorna. Prema izjavama i službenim zabilješkama brojnih svjedoka supetarska je slika na Badnjak 1721. godine proplakala, a u godinama koje su uslijedile u biskupskom arhivu i u samostanskim spisima su dokumentirana brojna čudotvorna ozdravljenja, zbog čega je Sveti Petar u Šumi postao meta hodočasnika.



S druge strane ceste je uređen park pored kojeg se nalazi zgrada gdje je 19. svibnja 1889. godine utemeljena hrvatska čitaonica.



Pedesetak metara istočno od samostana se nalazi kružni tok gdje se sijeku ceste Ž5075 (Tinjan – Žminj) i Ž5076 (Lušetići kod Pazina, D77 – Kanfanar). Kružni tok u Svetom Petru u Šumi je jedinstven jer okružuje kalvariju iz 1880. godine.



Karta naselja Sveti Petar u Šumi s posjećenim lokacijama.