Usputne bilješke

Znate onu pjesmu: U Virovitici / ne postoje pritisci / i mirno žive svi / kao hipici / u Virovitici. Tako otprilike djeluje taj pomalo uspavani gradić na rubu Podravine. Dobro, nije baš potpuna siesta kao u pjesmi. Događa se nešto, ljudi rade, kreću se, promet se odvija, ali sve skupa nekako je ravničarski mirno. Baš tamo zaputih se početkom mjeseca u lokalnu bolnicu. Razlog: snimanje glave. Nakon što su mi neurokirurzi na Rebru prije petnaest godina malo švrćkali po glavi i praktički mi produžili život svake dvije do tri godine moram na MR, pa na kontrolu. Logično pitanje: Zašto, kao i svi koji žive blizu Zagreba, ne obavim tu pretragu u nekoj od zagrebačkih bolnica? Odgovori: 1. U zagrebačkim bolnicama čeka se barem dvostruko duže. 2. Promet u samom gradu radnim je danom postao nepodnošljivo kolonijalan. 3. Jednom sam već obavio to snimanje u virovitičkoj bolnici i iskustvo je dobro. 4. Da mi stražnjica vidi puta, odnosno nije daleko i vožnja do tamo čist' je ugodna.

Krećem oko osam. Računam da su mi dva sata lagane vožnje sasvim dovoljna da se prije deset nacrtam na prijemu radiologije. Odlučujem ignorirati auto-put, pa do Kutine uz muziku s radija prolazim kroz sela. U samoj Kutini obilazim centar i skrećem lijevo prema Garešnici, pa dalje do Grubišnog Polja. Ta dionica pravi je užitak za vožnju. Promet je slab, a dobra, široka cesta prolazi kroz polja obrubljena proplancima i šumarcima. Kao na američkom srednjem zapadu. Nakon Grubišnog Polja jednako dobar put spušta se kroz šumu da bi završio u ravnici u samoj Virovitici.

Na radiologiji me mlada, ljubazna sestra upućuje u detalje pregleda kojem se podvrgavam možda već deseti put. Upozorava me da će potrajati i do sat vremena tijekom kojih treba mirno ležati i ne pomicati glavu. Oni koji su iskusili MR znaju da je to uski tunel koji reproducura neobičnu kombinacija lupkanja, zujanja i pištanja. Neki ljudi u tom stisnutom okruženju osjećaju nelagodu. Skloni su strahu ili čak panici. Jedan poznannik pričao mi je da, kako bi skrenuo misli sa neugodne buke, moli krunucu. Međutim, meni ta smiješna kakofonija ne smeta. Čak štoviše nakon nekog verema od nje mi se počne spavati. Međutim taman kad se naviknem na jedan monotoni zvuk od kojeg mi se prispi on prestane, pa počne drugi koji me razbudi. Ali ovaj put sve skupa toliko je dugo trajalo da sam unatoč tim promjenama zaspao. To je primjetila i komentirala ljubazna sestra kad me na kraju izvukla iz tunela. Rekoh joj, šaleći se, da bi bolje odkunjao da nije stalno mijenjala kombinaciju lupanja, zujanja i pištanja. Ona mi opet u šali odgovara kako će gledati da drugi put bude monotono kako bi se mogao dobro naspavati.

Nakon bolnice odlučujem malo pješice prošvrljati po samom gradu, odnosno njegovom centru. Obilazim skladno uređen i dobro održavan park u čijem središtu na povišenom dominira dvorac sada u svojstvu gradskog muzeja. Okidam nekoliko fotografija mobitelom (da se nađe za blog) i sjedam na kavu na samom rubu parka uz prometnu cestu. Kratko škicnem za susjedni stol gdje se dvije gospođe osim kavom goste i palačinkama, pa se i sam odlučujem za tu kombinaciju. Očekujem mali desert za uz kavu. Međutim, konobar na stol ispred mene stavlja cijeli obrok, dvije velike zasitne palačinke krcate Nutellom i prelivene čokoladnim i karamel preljevom. Doza šećera dovoljna za tri dana. Ipak nakon početnog ustezanja uspijevam savladati šećernu bombu koja mi daje toliko energije da bi kući mogao pješice.

Nakon kave i obilnog deserta odlučujem da natrag neću istim putem. Opciju preko Đurđevca također eliminiram jer sam ju isprobao prije tri godine. Gmaps mi pokazuje da postoji i treća plava crta za koju se na kraju odlučujem. Kasnije se pokazalo da sam je možda trebao zumirati i vidjeti da nije tako jednostavno kako na prvu izgleda, ali nisam to učinio. Sjedam u dobrano zagrijani auto, palim klimu i vozim natrag do Grubišnog Polja. Tamo skrećem desno i po relativno solidnoj lokalnoj cesti dolazim do Velikog Grđevca u kojem me navigacija šalta lijevo-desno, pa opet na lokalnu cestu kroz mjesta Donja i Slavinska Kovačica gdje cesta biva sve uža i lošija, a promet se od rijetkog pretvara u nema prometa, odnosno samo ja na cesti. Na ulazu u mjesto Orlovac teta navigacija mi govori da skrenem lijevo ma makadamski put. Tu već postajem oprezan i odlučujem uživo provjeriti o čemu se radi. Pristajem ispred jedne kuće na čijim se vratima pojavljuje oprezni vlasnik. Nakon što mu prezentiram svoje dvojbe on me mi potvrđuje da moram po makadamu. Nerado skrećem na isti i kroz oblak prašine dolazim u Novu, pa u Staru Plošćicu gdje opet moram lijevo sve po makadamu koji se na kraju pretvara u šumski put. U kabini osjećam lagani miris prašine koja lako može zaštopati filter zraka ili klimu koja naveliko radi. Da bude zanimljivije ponestaje internet signala, pa teta navigacija više ne zna moju lokaciju. Dolazim u iskušenje vratiti se nazad skroz do Grubišnog Polja, ali to bi značilo poraz i vjetar u prsa mojim budućim ruralnim istraživanjima lijepe naše domaje. Po intuiciji skrećem na jednom neobilježenom križanju usred šume čiji se kraj ipak na nazre prije mjesta Srijedska gdje se ponovno ukazuje i pomalo zaboravljena asfaltna podloga. Nakon što auto bijel od prašine parkiram u Ivanskoj kako bi provjerio da je najteže iza mene ekipa iz lokalnog kafića potvrdi mi da mogu dalje i dobrano se nasmije kad im kažem da dolazim iz Grubišnog Polja. Kad se napokon dokopam magistrale u Štefanju tek onda odahnem. Na povratku u Ivanić odmah idem oprati auto koji izgleda kao da je prošao kroz pustinjsku oluju. Pritom se sjetim one stare poslovice: Preko preče, okolo bliže. Ipak nije mi žao zbog improvizacije. Poslužila je, ako za ništa drugo, onda kao materijal za priču.


FOTO

Drugu polovicu našeg izleta u rodni kraj odlučujem započeti korisno. Naime, kuću koju spominjem u prvom dijelu ovog putopisa otac mi je odlučio darovati. S tom odlukom slažu se i drugi mogući nasljednici, članovi obitelji. Odnosno odriču se svog dijela u moju korist kako bi to pravnici rekli. Ideja mi je iskoristiti ovaj posjet kako bi se raspitao za proceduru formalnog prijepisa. Dok mlađi snovac još spava, stariji i ja u ponedjeljak ujutro već oko sedam smo pred općinskim sudom u Travniku. Mladi policajac na ulazu upozorava nas da smo uranili jer službenici sa strankama rade od osam. To nam daje priliku za kavu i rani desert u slastičarnici Egipat preko puta. U osam sam unutra prvi na vratima gruntovnice. Tamo bivam zabrinut i razočaran kad mi službenica kaže da u zemljišnim knjigama nema nekretnina koje se vode na mojeg oca. Ali odmah potom upućuje me u katastar za koji pretpostavlja da ima starije podatke koji me zanimaju. L. mi čini društvo dok pješačimo do zgrade općine u kojoj je smješten katastar gdje ipak imamo više sreće. Tamo ljubazna službenica u arhivi nalazi čak tri posjedovna lista u kojima se otac vodi kao vlasnik ili suvlasnik. Izdaje nam sva tri i upućuje u formalnosti prijepisa i upisa vlasništva. Koristim priliku i pitam je za trasu buduće brze ceste o kojoj sam načuo da bi navodno trebala proći blizu naše parcele i same kuće. Sliježe ramenima i šalje me na drugi sprat u službu za urbanizam. Na putu do tamo zaustavlja me potrir i strogim glasom odreže da ne mogu gore u kratkim hlačama. Bez razmišljanja mu odgovaram: Dobro, onda se vidimo opet sutra!

Vraćamo se na Kraljevice i budimo J. On odmah pita gdje ćemo na ručak. Nakon kraćeg vijećanja izbor pada na pizzeriu Cedar u Travniku. Kratko odmaramo i već oko podneva smo u skladno uređenom ambijentu u kojem dominira drvo. Naručujemo i gostimo se obilnim, hrskavim kolutima dobrano ispunjene površine. Potom hodamo do Šarene džamije blizu koje pronalazimo slastičarnicu u kojoj poslužuju baklave i crnu kavu koju zovu Bosanska. Naručujemo i iz malih bakrenih džezvi točimo žitku tekučinu u fildžane, minijaturne šalice bez ručkice. Dok se gostimo sočnom slasticom i domaćom kavom promatramo mnoštvo prolaznika i turista. Osluškujemo žamor ljudskih glasova i buku radnog dana travničke čaršije. Ne mogu se oteti dojmu da je taj dio grada dobrano prožet orijentalnim naslijeđem. Pokušavam zamisliti, vezire, age, begove, konzule, zanatlije, trgovce, raju, sirotinju, prosjake i sve one koji su u prošlosti oblikovali ovaj grad i ovu zemlju bogate i žilave istorije na čijim temeljima dobrano počiva i ovovremena svakodnevica.

Predvečerje koristimo za kratki izlet do Busovače. Tamo nas dočekuje mladi bračni par Lj. i B. Pokazuju nam nedavno kupljenu novu kuću u koju trebaju preseliti. Pričamo s njima uz pivo dok njihov petogodišnji D. neumorno trči za loptom i juri na romobilu po novom dvorištu što je možda najbolji dokaz da je selidba iz stana u kuću s okućnicom pun pogodak. Na povratku smo opet u Travniku treći put taj dan. Koristimo toplu večer ljeta na izdisaju za šetnju po glavnoj ulici koja je u večernjim satima zatvorena za promet i puna šetača. Promenada po kojoj gazimo nekako spontano, prirodno slije se do Konaka, velike, skladno uređene ćevabdžinice u gornjoj čaršiji pa taj splet okolnosti tumačimo kao znak da trebamo upriličiti jednu kasnu mesnu večeru. Naručujemo i gostimo se kao da nismo tri dana jeli. Kroz slasne zalogaje donosimo generalni zaključak kako su travnički ćevapi jednostavno najbolji u Bosni. (u relativno kratkom vremenu probali smo sarajevske i banjalučke) To nije samo naš subjektivni stav, već naprosto činjenica koju će teško osporiti svi koji ih kušaju.

Četvrti, posljednji dan naše mini-turneje u rodnom kraju opet pokušavam započeti korisno. Već oko sedam sam u Travniku. Preko puta općine pijem prvu kavu i promatram kako se grad budi. Dok užurbani prolaznici hitaju svojim poslom na istoku ranojutarnje sunce probija se kroz razbacane oblačke i kišobrane što vise iznad promenade. U osam sam na porti zgrade općine u dugim, ispeglanim hlačama. Onom istom portiru govorim da trebam u zavod za urbanizam. Kaže mi da mogu samo ako dolazim ispred mjesne zajednice za što mi treba pisana potvrda. U iskušenju sam da mu odbrusim: Šta ćeš mi sutra reći? Da nisam oprao zube! Ipak smireno mu objašnjavam kako sam tu privatnim poslom jer postoji mogućnost da trasa buduće brze ceste prođe kroz moju dnevnu sobu. Na tu moju efektnu opasku ipak se smiluje i pusti me u birokratski labirint uz napomenu da tražim gospođu A. na drugom spratu. Gospođa A. sušta je suprotnost krutom portiru na ulazu. Ljubazna i srdačna, samo što me nije kafom ponudila. Dolazim u iskušenje da joj poklonim rahat lokum koji sam prethodno po narudžbi kupio za prijateljicu iz Ivanića, ali od te ideje ipak odustajem. Nakon što joj predočim vlastite dvojbe i upitnike oko famozne ceste gospođa A. nakon kraćeg klikanja mišem okreće prema meni veliki monitor i pokazuje mi nacrt projekta. Zumira na dio koji me zanima. Prema tom projektu cesta neće zahvatiti našu parcelu, ali će proći uz nju. Tri susjedne kuće koje su naseljene predviđene su za izvlaštenje i rušenje. Nakon što prihvatim realnost razvoja situacije na koji teško mogu utjecati pitam je onako više privatno ima li smisla obnavljati kuću uz koju će u budućnosti brujati kamioni. Na to ona, kao da se u ime Vlade federacije BiH ispričava, samo slijegne ramenima i blago se osmjehne.

Finale naše "gastro-pustolovine" odigralo se na terasi kod kod tetke D. Za taj doživljaj i ugođaj možemo slobodno reći da je bio šećer na kraju nakon kojeg treba otpustiti remen za jednu rupicu. Kao u onoj pjesmi od Balaševića nahranila nas je i napojila naša vrijedna tetka kao da smo cijeli dan orali i kopali. Za početak bila je tu juneća juha s domaćim rezancima. Nakon zagrijavanja prešli smo na punjene paprike uz koje izvrsno ide mirisni domaći kruh. Meni osobno najbolje je legao šareni burek s mesom i krumpirom kojem se teško može naći premca. Našlo se mjesta i za zalogaj vruće krumpiruše i kolač sa šljivama i kokosom. Ova fina i obilna hrana, uz poslovičnu tetkinu srdačnost i gostoprimstvo, dobri su razlozi da, kad prilike dopuste, opet navratimo i rado je se sjetimo.

Na kraju mogu rezimirati kako je izlet u domaju itekako ispunio očekivanja. Dobrano smo jeli i pili, bivali gošćeni i čašćeni. Ali ono važnije napunili smo emotivne baterije, nakrcali ladice svijesti novim uspomenama i, vjerujem da neće zvučati patetično, otvorili srca. Bosna je kao neka hirovita ljepotica. Ako joj se bez kalkulacija predaš bit ćeš u prlici doživjeti sevdah kakav samo na tom komadiću svijeta postoji.

1. Dio

U društvu dvojice svojih sinovaca na samom prijelazu kolovoza u rujan tempirao sam višednevni posjet rodnom kraju. To podrazumijeva grad Travnik i nama važne punktove u njegovoj okolici. Bio je to jedan onako muški gastro-road trip s naglaskom na druženje s rodbinom i prijateljima koje uvijek rado vidimo. Bili smo dobro ugošćeni i čašćeni i pravo da vam kažem bilo nam je lijepo. Prilika je to za jednu opširniju blogo-reportažu, pa krenimo, kronološki:

U subotu na zadnji dan kolovoza krećemo autom iz Ivanića oko sedam ujutro. U dobroj atmosferi uz muziku s radija brzo stižemo do Novske odnosno graničnog prijelaza Jasenovac i bez čekanja ulazimo u BiH. Kratko se vozimo kroz sela uz Savu da bi se kod Gradiške uključili na auto-put kojim brzo stižemo do Banja Luke koja nam je prva stanica. Razlog: čuveni banjalučki ćevapi koje dugo planiramo kušati na licu mjesta. Uz pomoć klimave ofline navigacije pronalazimo ćevabdžinicu "Kod Muje" gdje naručujemo i kušamo razvikani lokalni specijalitet koji je po mom subjektivnom mišljenju dobar, ali ne kao travnička inačica, ali o tome nešto kasnije. Nastavljamo dalje preko Kotor Varoši, pa uz strme srpentine do planinskog gradića Kneževo nakon kojeg planinska cesta dugo vrluda do našeg krajnjeg odredišta mjesta Kraljevice nekoliko kilometara od Travnika. Nakon prvotne akomodacije i aklimatizacije vozimo se do susjednog Paklareva gdje nas dočekuje uvijek srdačna i dobro raspoložena tetka D. Na njezinoj terasi ispijamo crnu kavu i kušamo izvrsne domaće kolače sa šljivama i pitu od jabuka. Komentiramo familijarne aktualnosti i raspitujemo se za rođake i poznanike koje zbog udaljenosti rijetko viđamo. Okvirno s tetkom dogovaramo u narednim danima ručak kod nje jer je općepoznato da je izvrsna kuharica, a mi "izjelice" koje nije trebalo puno nagovarati. Potom selimo samo ulicu dalje u zaselak Veljančići u kojem živi ujna I., sestrična M. i ujko S. dobričina i radoholičar. Iako im dolazimo nenajavljeni vesele nam se raširenih ruku i širokog osmjeha. Nakon zakuske uz nareske i pivo i ugodnog razgovora u veseloj atmosferi moj mlađi sinovac J. izrazi želju da posjetimo Injiće napušteni zaselak iz kojeg su potekli mnogi što nose to prezime uključujući i nas trojicu "(avan)turista". Za petnaest minuta ujko već pali svoj legendarni Mercedes, kamiončić koji još vozi i prolazi tamo gdje mnogi idu samo pješice. Njegov unuk M. i moji dečki smještaju se u tovarni sanduk. Dok stoje rukama se čvrsto drže za rub kabine jer put do Injića sve je samo ne ravan. Ja u kabini poskakujem skupa sa ujkom koji vješto upravlja nepoderivim njemačkim automatikom koji suvereno svladava grubi makadam pun kamenja. Na samom ulazu u zaselak parkiramo žutog "Švabu" i nastavljamo pješice. Obzirom da već više od trideset godina na tom mjestu nitko ne živi priroda sve više uzima maha i guta ono što su prvi doseljenici davno kultivirali, a generacije dugo koristile i oplemenjivale. Kuće, štale, put, staze, avlije, njive, bašće, voćnjaci zarasle su u drač i gusto raslinje. Dok koračam kroz visoku travu pokazujem svojim dečkima mjesto na kojem je stajao čardak u koji su me donijeli iz rodilišta i sobu u kojoj sam proveo prve godine života, odnosno ono što je od nje ostalo. Pritom me očekivano obuzimaju sjetne i nostalgične emocije kao svaki put kad tamo kročim. Slikamo se kraj donekle očuvanog kamenog zida, ostataka takozvanog kučarka, malog objekta uz kuću u kojem je pokojni did S. nekad sušio i čuvao meso. Pokušavamo se probiti do zidova magaze o kojoj sam nedavno pisao ovdje na blogu, ali gusta šikara nam staje na put, pa uzmičemo kako ne bi možebitno razbudili neku zmiju. Izvan samog zaselka obilazimo Prisode proplanak s kojeg se dobro vide razmjeri bujne vegetacije iz koje se tek ponegdje naziru ostatci zidova nekadašnjih domova susjeda i rođaka sad rasutih po svijetu. Pronalazimo raskopane mravinjake, razbacane kisele divlje jabuke takozvane divakinje i crni osušeni izmet. Ujko nam skreće pažnju da su to tragovi nekog mede koji vjerojatno povremeno doluta u potrazi za hranom. Na povratku stajemo na groblju kako bi se prisjetili baka i djedova i svih naših koji tu počivaju. Po dolasku ujna I. dočekuje nas sa friško pečenim  palačinkama, nutelom, medom i nekolko vsta domaćeg pekmeza po izboru. Dok mumlamo punih usta kujemo planove za naredni dan i nove gastro i ine doživljaje. Punih želudaca prije spavanja na Kraljevicama svaki za sebe zbrajamo dojmove sadržajnog dana koji se u tišini iza obronaka Vlašića diskretno gasio.

Drugi dan u nedjelju budim se rano i potežem do obližnjeg Turbeta u pekaru po pite i kavu za van. Dok na balkonu mljackam još toplu zaljanicu i zalijevam je kavom pogled mi vrluda po obroncima Vlašića koji dominiraju krajolikom. Puštam dečke da duže spavaju i vozim do župne crkve u Ovčarevu kako bi nazočio ranoj misi. Čim kročim u veliku kamenu građevinu miris njezine unutrašnjosti katapultira me četrdesetak godina u prošlost u vrijeme kad sam na tom mjestu bivao ministrant. Tijelom mi pritom prostruji intenzivan osjećaj ugode od kojeg se gotovo naježim. Smještam se u drugu klupu kraj ujke koji je kao pravi ranoranilac već zauzeo svoje mjesto. Klimnem mu u znak pozdrava i pogledom zaokružim golemi, sakralni mozaik na zidu iza oltara koji me svaki put iznova fascinira veličinom i sadržajem. Fratar S. kratko i jezgrovito izgovara molitve i pjesme na koje nazočni uglas odgovaraju. Taj ugodni žamor ljudskih glasova navlas je isti kao onomad osamdesetih godina kad sam bio osnovac, samo sam izgleda ja drukčiji ili mi se to samo čini. Tokom propovjedi svećenik tumači prijetvornost farizeja i skreće pažnju na otvorenost uma i srca ma gdje bili i što god radili da bi na kraju poantirao sa: Idite u miru i otvorena srca. Moje u tom trenutku nije moglo biti ispunjenije. Nakon mise pred crkvom srećem rođaka O. Pozdravljamo se i međusobno pitamo za zdravlje i novosti. Govorim mu kako sam na mini-turneji po rodnom kraju. On govori da to uopće nije loše i šaljivo primjećuje da, između ostalog, skupljam materijal za pisanje bloga što nije daleko od istine. Po povratku na Kraljevice budim dečke govoreći: Ajmo na noge lagane! Tako je mene svojevremeno budio moj stari i to mi uopće nije bilo simpatično. Vjerojatno iritira i moje klince, ali ne mogu sebi pomoći. Svaki roditelj u većoj ili manjoj mjeri ponavlja "grijehe svojih otaca" i to je, uz sve druge karakterne vrline i mane, nešto što nas čini ljudima.
Oni potom još sneni i bunovni bauljaju do kupaonice, pa do kuhunje gdje kroz zalogaje bureka pitaju: Gdje ćemo danas? Podsjećam ih kako smo večer prije definirali da je na redu posjet rodnoj kući, a potom Vlašić.

Stajemo u Ovčarevu kako bi obišli obiteljsku kuću koja već pune trideset i dvije godine stoji prazna i napuštena. Unatoč dugodišnjoj osami i čamotinji dobro se drži. Nigdje ne prokišnjava, ne urušava se i ne propada na očigled. Unutra je zbog rijetkog ili nikakvog provjetravanja vlažno i zagušljivo. Okolno raslinje potjeralo je i razmahalo se u visinu i širinu. Kržljavi orah iz devedesetih poprimio je divovske razmjere, premašio kuću i zaklonio dobar dio južnog pročelja. Žgoljavi ariš iz istog vremena vinuo se petnaestak metara u visinu i dominira na ulazu sa zapada. Ipak najdojmljiviji su borovi što su okupirali krševitu kosinu iznad kuće i formirali zapravo mali borik. To je upravo ono što smo poželjeli otac i ja kad smo ih prije oko trideset i pet godina posadili. Pozdravljamo i pitamo za zdravlje susjedu V. što živi preko puta. Njoj su baš tih dana u posjeti unuci. Raduje me što imam prilku upoznati klince čiji je otac S. moj dobar prijatelj iz djetinjstva. Utom nailazini susjeda N. koju također pozdravljamo i pitamo za zdravlje. Nakon par prigodnih rečenica podsjeća me kroz tihi plač da joj je prošle godine iznenada preminuo sin svega dvije godine stariji od mene. U nemogućnosti da joj, osim formalne sućuti, iskažem riječi utjehe grlim je u tišini dok mi se i samom oči pune suzama.

Nakon emotivnih minuta sa susjedima napuštamo drage mi sokake djetinjstva i dugo se uspinjemo zavojitom cestom na Vlašić. Izbijamo na Galicu, visoravan na kojoj dominiraju sve brojnije vikendice i veliki planinarski dom. Tamo u ulozi konobara zatičemo bratića M. On taman završava s kasnim doručkom što je razlog više da svi zajedno popijemo po pivo i prodiskutiramo aktualnosti. Naš rođak živa je enciklopedija fora i fazona koje nemilice sipa iz rukava kao neki spontani stand up komičar koji ne naplaćuje ulaznice za nastup. Bivanje u njegovom društvu garancija dobre zabave i smijeha jer to prisutnima uzrokuje svaka treća njegova rečenica. Dok se mi šalimo u Domu ujko S. i ujna I. u blizini ispred svoje vikendice već su zapalili vatru iznad koje na roštilju cvrče juneći kotleti i ćevapi. To nama gladušima odmah po dolasku izmami osmijeh na lica. Dok čekam da ujko zgotovi mesnu gozbu obilazim kratko obližnju šumu uživajući u mirisu i ambijentu golemih stoljetnih smreka koje dominiraju krajolikom. Nakon obilnog ručka organiziramo se i krećemo na uspon ka Devečanima visoravni na rubu strmih stijena na oko 1700 mnv. Do tamo nam treba oko sat i pol sporog hoda sve uz pomoć štapa. Kako se uspinjemo vegetacija biva sve oskudnija, kamenjar izraženiji, a priroda nas za upornost i odlučnost nagrađuje prekrasnim vidicima. Strpljivi ujko nam u ulozi vodiča govori kako se zove koji lokalitet, objašnjava gdje su sve u prošlosti napasali svoja stada i boravili ovčari. Dok nas istovremeno žari sunce i šiba planinski vjetar u jednom skrivenom dolu  pokazuje nam ostatke planinske kolibe u kojoj je njegov pokojni stric I. godinama u toplijim mjesecima upražnjavao težački život stočara, proizvođača nadaleko poznatog vlašićkog sira. Taj sir poseban je zbog škrte aromatične vegetacije što raste na toj visini. Primam u ruku busen tankih, suhih vlasi te neobične trave koje mi se oštre kao slak urežu u kožu. Na samom vrhu u prilici smo uživati u spektakularnim vidicima. Dok stojimo na rubu strmih stjena u stalnoj smo dvojbi kamo usmjeriti pogled jer vidik puca kilometrima daleko na naselja u podnožju i planine s druge strane lašvanske doline. Prije silaska osvježavamo se izvorskom vodom koja na Devečanima osvježavajuće hladna izvire iz nekog nama nedokučivog, prirodnog, podzemnog frižidera. Po silasku na Galicu ujna nam kuha krepku, crnu kavu i opet opet pali vatru i peče preostale sudžukice i ćevape. Iako je prošlo svega nakoliko sati od ručka, gladni od napora i planinskog zraka, repriziramo mesni obrok sve zadovoljno mljackajući i mumlajući zbog dobro iskorištenog i ispunjenog dana. Prije mraka preostaje nam još spustiti se u podnožje i dokopati se konaka na Kraljevicama. Tamo s balkona praktički iz žablje perspektive promatramo i komentiramo stijene na čijim smo vrhovima do maločas stajali. Prije spavanja pregledavam i razvrstavam na mobitelu fotografije od tog dana kojih se skupilo pedesetak. Zaključujem pritom kako Vlašić jednostavno inspirira i dovodi iskušenje posjetitelja da ponešto od te nepregledne prirodne ljepote pokuša "ukrasti" i ponijeti sa sobom kao trajnu uspomenu.


FOTO