Usputne bilješke

Znate onu pjesmu: U Virovitici / ne postoje pritisci / i mirno žive svi / kao hipici / u Virovitici. Tako otprilike djeluje taj pomalo uspavani gradić na rubu Podravine. Dobro, nije baš potpuna siesta kao u pjesmi. Događa se nešto, ljudi rade, kreću se, promet se odvija, ali sve skupa nekako je ravničarski mirno. Baš tamo zaputih se početkom mjeseca u lokalnu bolnicu. Razlog: snimanje glave. Nakon što su mi neurokirurzi na Rebru prije petnaest godina malo švrćkali po glavi i praktički mi produžili život svake dvije do tri godine moram na MR, pa na kontrolu. Logično pitanje: Zašto, kao i svi koji žive blizu Zagreba, ne obavim tu pretragu u nekoj od zagrebačkih bolnica? Odgovori: 1. U zagrebačkim bolnicama čeka se barem dvostruko duže. 2. Promet u samom gradu radnim je danom postao nepodnošljivo kolonijalan. 3. Jednom sam već obavio to snimanje u virovitičkoj bolnici i iskustvo je dobro. 4. Da mi stražnjica vidi puta, odnosno nije daleko i vožnja do tamo čist' je ugodna.

Krećem oko osam. Računam da su mi dva sata lagane vožnje sasvim dovoljna da se prije deset nacrtam na prijemu radiologije. Odlučujem ignorirati auto-put, pa do Kutine uz muziku s radija prolazim kroz sela. U samoj Kutini obilazim centar i skrećem lijevo prema Garešnici, pa dalje do Grubišnog Polja. Ta dionica pravi je užitak za vožnju. Promet je slab, a dobra, široka cesta prolazi kroz polja obrubljena proplancima i šumarcima. Kao na američkom srednjem zapadu. Nakon Grubišnog Polja jednako dobar put spušta se kroz šumu da bi završio u ravnici u samoj Virovitici.

Na radiologiji me mlada, ljubazna sestra upućuje u detalje pregleda kojem se podvrgavam možda već deseti put. Upozorava me da će potrajati i do sat vremena tijekom kojih treba mirno ležati i ne pomicati glavu. Oni koji su iskusili MR znaju da je to uski tunel koji reproducura neobičnu kombinacija lupkanja, zujanja i pištanja. Neki ljudi u tom stisnutom okruženju osjećaju nelagodu. Skloni su strahu ili čak panici. Jedan poznannik pričao mi je da, kako bi skrenuo misli sa neugodne buke, moli krunucu. Međutim, meni ta smiješna kakofonija ne smeta. Čak štoviše nakon nekog verema od nje mi se počne spavati. Međutim taman kad se naviknem na jedan monotoni zvuk od kojeg mi se prispi on prestane, pa počne drugi koji me razbudi. Ali ovaj put sve skupa toliko je dugo trajalo da sam unatoč tim promjenama zaspao. To je primjetila i komentirala ljubazna sestra kad me na kraju izvukla iz tunela. Rekoh joj, šaleći se, da bi bolje odkunjao da nije stalno mijenjala kombinaciju lupanja, zujanja i pištanja. Ona mi opet u šali odgovara kako će gledati da drugi put bude monotono kako bi se mogao dobro naspavati.

Nakon bolnice odlučujem malo pješice prošvrljati po samom gradu, odnosno njegovom centru. Obilazim skladno uređen i dobro održavan park u čijem središtu na povišenom dominira dvorac sada u svojstvu gradskog muzeja. Okidam nekoliko fotografija mobitelom (da se nađe za blog) i sjedam na kavu na samom rubu parka uz prometnu cestu. Kratko škicnem za susjedni stol gdje se dvije gospođe osim kavom goste i palačinkama, pa se i sam odlučujem za tu kombinaciju. Očekujem mali desert za uz kavu. Međutim, konobar na stol ispred mene stavlja cijeli obrok, dvije velike zasitne palačinke krcate Nutellom i prelivene čokoladnim i karamel preljevom. Doza šećera dovoljna za tri dana. Ipak nakon početnog ustezanja uspijevam savladati šećernu bombu koja mi daje toliko energije da bi kući mogao pješice.

Nakon kave i obilnog deserta odlučujem da natrag neću istim putem. Opciju preko Đurđevca također eliminiram jer sam ju isprobao prije tri godine. Gmaps mi pokazuje da postoji i treća plava crta za koju se na kraju odlučujem. Kasnije se pokazalo da sam je možda trebao zumirati i vidjeti da nije tako jednostavno kako na prvu izgleda, ali nisam to učinio. Sjedam u dobrano zagrijani auto, palim klimu i vozim natrag do Grubišnog Polja. Tamo skrećem desno i po relativno solidnoj lokalnoj cesti dolazim do Velikog Grđevca u kojem me navigacija šalta lijevo-desno, pa opet na lokalnu cestu kroz mjesta Donja i Slavinska Kovačica gdje cesta biva sve uža i lošija, a promet se od rijetkog pretvara u nema prometa, odnosno samo ja na cesti. Na ulazu u mjesto Orlovac teta navigacija mi govori da skrenem lijevo ma makadamski put. Tu već postajem oprezan i odlučujem uživo provjeriti o čemu se radi. Pristajem ispred jedne kuće na čijim se vratima pojavljuje oprezni vlasnik. Nakon što mu prezentiram svoje dvojbe on me mi potvrđuje da moram po makadamu. Nerado skrećem na isti i kroz oblak prašine dolazim u Novu, pa u Staru Plošćicu gdje opet moram lijevo sve po makadamu koji se na kraju pretvara u šumski put. U kabini osjećam lagani miris prašine koja lako može zaštopati filter zraka ili klimu koja naveliko radi. Da bude zanimljivije ponestaje internet signala, pa teta navigacija više ne zna moju lokaciju. Dolazim u iskušenje vratiti se nazad skroz do Grubišnog Polja, ali to bi značilo poraz i vjetar u prsa mojim budućim ruralnim istraživanjima lijepe naše domaje. Po intuiciji skrećem na jednom neobilježenom križanju usred šume čiji se kraj ipak na nazre prije mjesta Srijedska gdje se ponovno ukazuje i pomalo zaboravljena asfaltna podloga. Nakon što auto bijel od prašine parkiram u Ivanskoj kako bi provjerio da je najteže iza mene ekipa iz lokalnog kafića potvrdi mi da mogu dalje i dobrano se nasmije kad im kažem da dolazim iz Grubišnog Polja. Kad se napokon dokopam magistrale u Štefanju tek onda odahnem. Na povratku u Ivanić odmah idem oprati auto koji izgleda kao da je prošao kroz pustinjsku oluju. Pritom se sjetim one stare poslovice: Preko preče, okolo bliže. Ipak nije mi žao zbog improvizacije. Poslužila je, ako za ništa drugo, onda kao materijal za priču.


FOTO