1. Dio
U društvu dvojice svojih sinovaca na samom prijelazu kolovoza u rujan tempirao sam višednevni posjet rodnom kraju. To podrazumijeva grad Travnik i nama važne punktove u njegovoj okolici. Bio je to jedan onako muški gastro-road trip s naglaskom na druženje s rodbinom i prijateljima koje uvijek rado vidimo. Bili smo dobro ugošćeni i čašćeni i pravo da vam kažem bilo nam je lijepo. Prilika je to za jednu opširniju blogo-reportažu, pa krenimo, kronološki:
U subotu na zadnji dan kolovoza krećemo autom iz Ivanića oko sedam ujutro. U dobroj atmosferi uz muziku s radija brzo stižemo do Novske odnosno graničnog prijelaza Jasenovac i bez čekanja ulazimo u BiH. Kratko se vozimo kroz sela uz Savu da bi se kod Gradiške uključili na auto-put kojim brzo stižemo do Banja Luke koja nam je prva stanica. Razlog: čuveni banjalučki ćevapi koje dugo planiramo kušati na licu mjesta. Uz pomoć klimave ofline navigacije pronalazimo ćevabdžinicu "Kod Muje" gdje naručujemo i kušamo razvikani lokalni specijalitet koji je po mom subjektivnom mišljenju dobar, ali ne kao travnička inačica, ali o tome nešto kasnije. Nastavljamo dalje preko Kotor Varoši, pa uz strme srpentine do planinskog gradića Kneževo nakon kojeg planinska cesta dugo vrluda do našeg krajnjeg odredišta mjesta Kraljevice nekoliko kilometara od Travnika. Nakon prvotne akomodacije i aklimatizacije vozimo se do susjednog Paklareva gdje nas dočekuje uvijek srdačna i dobro raspoložena tetka D. Na njezinoj terasi ispijamo crnu kavu i kušamo izvrsne domaće kolače sa šljivama i pitu od jabuka. Komentiramo familijarne aktualnosti i raspitujemo se za rođake i poznanike koje zbog udaljenosti rijetko viđamo. Okvirno s tetkom dogovaramo u narednim danima ručak kod nje jer je općepoznato da je izvrsna kuharica, a mi "izjelice" koje nije trebalo puno nagovarati. Potom selimo samo ulicu dalje u zaselak Veljančići u kojem živi ujna I., sestrična M. i ujko S. dobričina i radoholičar. Iako im dolazimo nenajavljeni vesele nam se raširenih ruku i širokog osmjeha. Nakon zakuske uz nareske i pivo i ugodnog razgovora u veseloj atmosferi moj mlađi sinovac J. izrazi želju da posjetimo Injiće napušteni zaselak iz kojeg su potekli mnogi što nose to prezime uključujući i nas trojicu "(avan)turista". Za petnaest minuta ujko već pali svoj legendarni Mercedes, kamiončić koji još vozi i prolazi tamo gdje mnogi idu samo pješice. Njegov unuk M. i moji dečki smještaju se u tovarni sanduk. Dok stoje rukama se čvrsto drže za rub kabine jer put do Injića sve je samo ne ravan. Ja u kabini poskakujem skupa sa ujkom koji vješto upravlja nepoderivim njemačkim automatikom koji suvereno svladava grubi makadam pun kamenja. Na samom ulazu u zaselak parkiramo žutog "Švabu" i nastavljamo pješice. Obzirom da već više od trideset godina na tom mjestu nitko ne živi priroda sve više uzima maha i guta ono što su prvi doseljenici davno kultivirali, a generacije dugo koristile i oplemenjivale. Kuće, štale, put, staze, avlije, njive, bašće, voćnjaci zarasle su u drač i gusto raslinje. Dok koračam kroz visoku travu pokazujem svojim dečkima mjesto na kojem je stajao čardak u koji su me donijeli iz rodilišta i sobu u kojoj sam proveo prve godine života, odnosno ono što je od nje ostalo. Pritom me očekivano obuzimaju sjetne i nostalgične emocije kao svaki put kad tamo kročim. Slikamo se kraj donekle očuvanog kamenog zida, ostataka takozvanog kučarka, malog objekta uz kuću u kojem je pokojni did S. nekad sušio i čuvao meso. Pokušavamo se probiti do zidova magaze o kojoj sam nedavno pisao ovdje na blogu, ali gusta šikara nam staje na put, pa uzmičemo kako ne bi možebitno razbudili neku zmiju. Izvan samog zaselka obilazimo Prisode proplanak s kojeg se dobro vide razmjeri bujne vegetacije iz koje se tek ponegdje naziru ostatci zidova nekadašnjih domova susjeda i rođaka sad rasutih po svijetu. Pronalazimo raskopane mravinjake, razbacane kisele divlje jabuke takozvane divakinje i crni osušeni izmet. Ujko nam skreće pažnju da su to tragovi nekog mede koji vjerojatno povremeno doluta u potrazi za hranom. Na povratku stajemo na groblju kako bi se prisjetili baka i djedova i svih naših koji tu počivaju. Po dolasku ujna I. dočekuje nas sa friško pečenim palačinkama, nutelom, medom i nekolko vsta domaćeg pekmeza po izboru. Dok mumlamo punih usta kujemo planove za naredni dan i nove gastro i ine doživljaje. Punih želudaca prije spavanja na Kraljevicama svaki za sebe zbrajamo dojmove sadržajnog dana koji se u tišini iza obronaka Vlašića diskretno gasio.
Drugi dan u nedjelju budim se rano i potežem do obližnjeg Turbeta u pekaru po pite i kavu za van. Dok na balkonu mljackam još toplu zaljanicu i zalijevam je kavom pogled mi vrluda po obroncima Vlašića koji dominiraju krajolikom. Puštam dečke da duže spavaju i vozim do župne crkve u Ovčarevu kako bi nazočio ranoj misi. Čim kročim u veliku kamenu građevinu miris njezine unutrašnjosti katapultira me četrdesetak godina u prošlost u vrijeme kad sam na tom mjestu bivao ministrant. Tijelom mi pritom prostruji intenzivan osjećaj ugode od kojeg se gotovo naježim. Smještam se u drugu klupu kraj ujke koji je kao pravi ranoranilac već zauzeo svoje mjesto. Klimnem mu u znak pozdrava i pogledom zaokružim golemi, sakralni mozaik na zidu iza oltara koji me svaki put iznova fascinira veličinom i sadržajem. Fratar S. kratko i jezgrovito izgovara molitve i pjesme na koje nazočni uglas odgovaraju. Taj ugodni žamor ljudskih glasova navlas je isti kao onomad osamdesetih godina kad sam bio osnovac, samo sam izgleda ja drukčiji ili mi se to samo čini. Tokom propovjedi svećenik tumači prijetvornost farizeja i skreće pažnju na otvorenost uma i srca ma gdje bili i što god radili da bi na kraju poantirao sa: Idite u miru i otvorena srca. Moje u tom trenutku nije moglo biti ispunjenije. Nakon mise pred crkvom srećem rođaka O. Pozdravljamo se i međusobno pitamo za zdravlje i novosti. Govorim mu kako sam na mini-turneji po rodnom kraju. On govori da to uopće nije loše i šaljivo primjećuje da, između ostalog, skupljam materijal za pisanje bloga što nije daleko od istine. Po povratku na Kraljevice budim dečke govoreći: Ajmo na noge lagane! Tako je mene svojevremeno budio moj stari i to mi uopće nije bilo simpatično. Vjerojatno iritira i moje klince, ali ne mogu sebi pomoći. Svaki roditelj u većoj ili manjoj mjeri ponavlja "grijehe svojih otaca" i to je, uz sve druge karakterne vrline i mane, nešto što nas čini ljudima.
Oni potom još sneni i bunovni bauljaju do kupaonice, pa do kuhunje gdje kroz zalogaje bureka pitaju: Gdje ćemo danas? Podsjećam ih kako smo večer prije definirali da je na redu posjet rodnoj kući, a potom Vlašić.
Stajemo u Ovčarevu kako bi obišli obiteljsku kuću koja već pune trideset i dvije godine stoji prazna i napuštena. Unatoč dugodišnjoj osami i čamotinji dobro se drži. Nigdje ne prokišnjava, ne urušava se i ne propada na očigled. Unutra je zbog rijetkog ili nikakvog provjetravanja vlažno i zagušljivo. Okolno raslinje potjeralo je i razmahalo se u visinu i širinu. Kržljavi orah iz devedesetih poprimio je divovske razmjere, premašio kuću i zaklonio dobar dio južnog pročelja. Žgoljavi ariš iz istog vremena vinuo se petnaestak metara u visinu i dominira na ulazu sa zapada. Ipak najdojmljiviji su borovi što su okupirali krševitu kosinu iznad kuće i formirali zapravo mali borik. To je upravo ono što smo poželjeli otac i ja kad smo ih prije oko trideset i pet godina posadili. Pozdravljamo i pitamo za zdravlje susjedu V. što živi preko puta. Njoj su baš tih dana u posjeti unuci. Raduje me što imam prilku upoznati klince čiji je otac S. moj dobar prijatelj iz djetinjstva. Utom nailazini susjeda N. koju također pozdravljamo i pitamo za zdravlje. Nakon par prigodnih rečenica podsjeća me kroz tihi plač da joj je prošle godine iznenada preminuo sin svega dvije godine stariji od mene. U nemogućnosti da joj, osim formalne sućuti, iskažem riječi utjehe grlim je u tišini dok mi se i samom oči pune suzama.
Nakon emotivnih minuta sa susjedima napuštamo drage mi sokake djetinjstva i dugo se uspinjemo zavojitom cestom na Vlašić. Izbijamo na Galicu, visoravan na kojoj dominiraju sve brojnije vikendice i veliki planinarski dom. Tamo u ulozi konobara zatičemo bratića M. On taman završava s kasnim doručkom što je razlog više da svi zajedno popijemo po pivo i prodiskutiramo aktualnosti. Naš rođak živa je enciklopedija fora i fazona koje nemilice sipa iz rukava kao neki spontani stand up komičar koji ne naplaćuje ulaznice za nastup. Bivanje u njegovom društvu garancija dobre zabave i smijeha jer to prisutnima uzrokuje svaka treća njegova rečenica. Dok se mi šalimo u Domu ujko S. i ujna I. u blizini ispred svoje vikendice već su zapalili vatru iznad koje na roštilju cvrče juneći kotleti i ćevapi. To nama gladušima odmah po dolasku izmami osmijeh na lica. Dok čekam da ujko zgotovi mesnu gozbu obilazim kratko obližnju šumu uživajući u mirisu i ambijentu golemih stoljetnih smreka koje dominiraju krajolikom. Nakon obilnog ručka organiziramo se i krećemo na uspon ka Devečanima visoravni na rubu strmih stijena na oko 1700 mnv. Do tamo nam treba oko sat i pol sporog hoda sve uz pomoć štapa. Kako se uspinjemo vegetacija biva sve oskudnija, kamenjar izraženiji, a priroda nas za upornost i odlučnost nagrađuje prekrasnim vidicima. Strpljivi ujko nam u ulozi vodiča govori kako se zove koji lokalitet, objašnjava gdje su sve u prošlosti napasali svoja stada i boravili ovčari. Dok nas istovremeno žari sunce i šiba planinski vjetar u jednom skrivenom dolu pokazuje nam ostatke planinske kolibe u kojoj je njegov pokojni stric I. godinama u toplijim mjesecima upražnjavao težački život stočara, proizvođača nadaleko poznatog vlašićkog sira. Taj sir poseban je zbog škrte aromatične vegetacije što raste na toj visini. Primam u ruku busen tankih, suhih vlasi te neobične trave koje mi se oštre kao slak urežu u kožu. Na samom vrhu u prilici smo uživati u spektakularnim vidicima. Dok stojimo na rubu strmih stjena u stalnoj smo dvojbi kamo usmjeriti pogled jer vidik puca kilometrima daleko na naselja u podnožju i planine s druge strane lašvanske doline. Prije silaska osvježavamo se izvorskom vodom koja na Devečanima osvježavajuće hladna izvire iz nekog nama nedokučivog, prirodnog, podzemnog frižidera. Po silasku na Galicu ujna nam kuha krepku, crnu kavu i opet opet pali vatru i peče preostale sudžukice i ćevape. Iako je prošlo svega nakoliko sati od ručka, gladni od napora i planinskog zraka, repriziramo mesni obrok sve zadovoljno mljackajući i mumlajući zbog dobro iskorištenog i ispunjenog dana. Prije mraka preostaje nam još spustiti se u podnožje i dokopati se konaka na Kraljevicama. Tamo s balkona praktički iz žablje perspektive promatramo i komentiramo stijene na čijim smo vrhovima do maločas stajali. Prije spavanja pregledavam i razvrstavam na mobitelu fotografije od tog dana kojih se skupilo pedesetak. Zaključujem pritom kako Vlašić jednostavno inspirira i dovodi iskušenje posjetitelja da ponešto od te nepregledne prirodne ljepote pokuša "ukrasti" i ponijeti sa sobom kao trajnu uspomenu.
FOTO
Post je objavljen 08.09.2024. u 11:10 sati.