Usputne bilješke

16.02.2021., utorak

Da se ne baci


U ova epidemijska vremena ni posuđivanje knjiga nije lišeno stanovitih mjera i ograničenja. Dogodilo mi se nedavno u knjižnici neoprezno i neodgovorno doticanje knjiga prstima bez prethodne dezinfekcije ruku. Ogorčena knjižničarka gotovo me istjerala iz knjižnice kad je to uvidjela. Drugom prilikom nakon petnaestominutnog prebiranja (dezinficiranim rukama) po izloženim naslovima hladno mi je saopćila kako je moje vrijeme isteklo. Preostalo mi je u cajtnotu zgrabiti prvu primamljivu knjigu, posuditi je i izjuriti van sve u strahu da me ne proglasi literarnim bio-teroristom.

Slučaj je htio da ta posuđena knjiga bude dobra i zanimljiva što me učvrstilo u uvjerenju da pod pritiskom funkcioniramo brže, učinkovitije i bolje. Odnosno da sreću treba na neki način izazvati. Ali da se posvetimo knjizi: Njezin naslov je „Da se ne baci“, a ime autorice Boba Đuderija. Imao sam prethodno priliku čitati kraće tekstove ove simpatične Dalmatinke na internetu, ali ovo je prvi put da ih konzumiram otisnute, ukoričene kao dio kompaktne cjeline što je prošla kroz iskusne uredničke škare Marine Vujčić koja je zaslužna i za odličan naslov.

„Da se ne baci“ uvriježena je fraza dugo prisutna na prostorima takozvane regije ili, kako je netko originalno ispalio, Regioslavije. Ona je dobar podsjetnik na vremena u kojima se na ovim prostorima živjelo skromno. Hrana je bila teško dostupna i nerijetko je u siromašnijim slojevima bivala prisutna glad. O tome autentično svjedoči živopisno oslikan središnji, ženski lik ove knjige nazvan jednostavno Mater. Mater je pragmatična i praktična majka, osoba koja riječima ili zagrljajima teže iskazuje emocije, ali neprestanom pažnjom i brigom cijeloga života zapravo zaštitnički bdije nad bliskim osobama, kućnim ljubimcima, pa čak i biljkama. Manje prisutni, ali jednako upečatljivi muški su likovi, živopisni, uvijek na šalu spreman, Brat i Mali, odrasli sin, najmlađi član obiteljske zajednice.

Vrijeme ove osobne i obiteljske štorije proljeće je dvije tisuće dvadesete godine. Mjeseci su to početka, svima nam dobro poznate, pandemije. Na samom početku Mater i pas Byron dolaze na nekoliko dana u Grad, u stan u kojem žive autorica i Mali. Nešto kasnije migracija se odvije u suprotnom smjeru, pa potonji privremeno sele na Otok u kuću čiji su stalni stanovnici Byron i Mater. Opisi ponekad napete, ali u osnovi skladne obiteljske svakodnevice u karanteni, dobar su okidač i povod za vraćanje u bližu i dalju prošlost. Trenutna i minule epohe vješto su prepleteni i u tekstu čine skladnu cjelinu. Prilika je to autorici da djelomično ispiše vlastitu, osobnu povijest i u određenoj mjeri se, u maniri takozvane ispovjedne proze, otkrije pred čitateljima. To je osobito naglašeno u najdužem, meni posebno dojmljivom, poglavlju naslovljenom „Ljubavne pjesme“. U više navrata u knjizi Boba Đuderija vraća se u vrijeme djetinjstva i mladosti i prisjeća preminulih članova obitelji. Vodi čitatelja na vlastite čitateljske i spisateljske početke. Knjige okupiraju veliki i važan dio njezinog osobnog imaginarija. Kaže kako je u početku čitala poskrivečki jer je ta navada majci bivala pomalo neobična, čudna. Od silnog čitanja doživljavala je svojevrsno predoziranje slovima. Taj overdoz uzrokovao je terapiju pisanja koja traje sve do danas. Slova koja se presipavaju preko ruba uspješno skuplja i oblikuje u smislene tekstove i knjige. Već godinama koristi priliku da kroz pisanje olakša sebi. Na jednom mjestu u šali kaže kako pisac postaneš iz potrebe za grintanjem. Pridodaje još kako se lako oduševi stvarima. Preambiciozna je i sve hoće. Iako se dobar dio toga ne realizira prateće oduševljenje i entuzijazam čin su veselja. Naglašava kako prije svega voli ljude, pa je i pisati počela baš iz tog razloga. Pomalo filozofski zaključuje kako sve postoji u odnosu na drugog. U stanju je recimo na kavi dugo ljude promatrati. Kako se ponašaju? Što govore? Kako izgledaju? Iz tih opažanja gradi, u većoj ili manjoj mjeri fikcionalizirane, priče. U stanju je oslikati „savršeni spokoj banalnog događanja“.

Tekstovi i motivi Bobe Đuderije samo su naizgled banalni. Simpatičnom i savršeno razumljivom čakavicom ona zapravo na neki način zavara čitatelja. Iz svojevrsne neambicioznosti, sklonosti da se piše o svakodnevnom, običnom često se rađa velika književnost. Đuderija kroz brojne baze često kroči na ozbiljne, duge staze. Koristeći šalu i ironijski odmak zapravo ispisuje ambiciozne kartice. Ambicija u smislu pokazivanja osjećajnosti i ljudskosti u kombinaciji s talentom za pisanje živi je dokaz da je pomoću književnosti moguće ljude grliti.


 



- 14:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.02.2021., petak

Leptir

Dan je bio prilično dug i ispunjen i kao takav zaslužuje malu blogersku crticu na kraju. Počeo je prije nego što je sunce bljesnulo nad zadnjim krpama mraka. Kroz polutamu snen i nerazbuđen dokotrljao sam se do posla. Tamo me umjesto dobro jutro dočekalo treba ovo, trebalo bi ono. Takvi obrasci potrajali su sve do kraja radnog vremena. Osim uobičajenih poslova na kraju radnog tjedna trebalo je još odraditi nekoliko nenadanih. U jednom trenutku uočio sam kako mi taj zgusnuti raspored odgovara do neke mjere. Osjećao sam se dobro, korisno, živo. Pomislio sam pomalo samodopadno kako drugi kreiraju traženja za moja gotova riješenja. Ponesen tim adrenalinom odlučio sam i nakon posla nastaviti aktivno. Trebalo je samo navući radno odijelo i zaputiti se do klijeti na brijegu. Tamo se uvijek nađe nekog posla. Odmah po dolasku hladan tuš. Zidovi u podrumu sanirani prije zime opet su na mjestima vlažni, mokri gotovo. To znači samo jedno: Treba opkopati temelj i napraviti drenažu izvana. Dodatni trošak i briga. Ne dam se smesti i krećem s planiranim poslom. Stružem staru boju i nanosim sredstvo protiv vlage. To je prilično težak fizički posao koji mi ipak pričinjava zadovoljstvo. Kad stignem do najudaljenijeg kuta sobe ugledam crnog leptira sklopljenih krila. Tad mi sine kako sam ga još puno prije vidio u tom kutu. Zapravo bio je tamo svaki put kad sam navraćao u zadnjih dva mjeseca, možda i duže. Potpuno nepomičan proveo je najhladniji dio godine u tom tamnom, neuglednom ćošku. Bio sam suguran kako je iz velikh crnih krila još prošle godine iščeznuo život. Krenuo sam prema njemu rukom u namjeri da ga izbacim van kroz otvoren prozor. Na moje iznenađenje krila su se najednom rastvorila i pokazala kako sam uvelike u krivu. Ne samo da u njima još ima života nego su s gornje strane šarena i puna raznih boja. Oprezno sam ga uhvatio prstima i prenio do prozora na kojem je još nekoliko puta oprezno zalepetao. U kontra-svijetlu vidjelo se kako zapravo otresa sa sebe sitnu prašinu. Ostavio sam ga na suncu i nastavio raditi. Svako malo pogledavao bih prema prozoru na kojem je stajao. Kad se počelo mračiti krenuo sam upaliti svijetlo. Umjesto sjaja neonske lampe dočekalo me još jedno neugodno iznenađenje, njezin glasan prasak i nestanak struje u cijeloj klijeti. Nakon početne smušenosti nazvao sam prijatelja električara koji me uvjerio kako se problem može otkloniti i da se ne trebam puno brinuti. Preostalo mi je počistiti, pokupiti alat, zatvoriti i krenuti doma. Već sam bio u autu kad mi je najednom sinulo: leptir. Vratio sam se nazad i pretražio sve oko prozora vani i unutra. Međutim njega tamo više nije bilo.

- 21:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.02.2021., ponedjeljak

Nova šuma

Današnje vedro, snježno popodne rezervirano je bilo za kratki izlet u šumu Marču blizu Ivanić-Grada. Šuma je privlačna u svim godišnjim dobima. Svaki put kad se tamo zateknem učini mi se da je za nijansu drukčija, kao da poziva na novo promatranje i otkrivanje. Istovremeno je donekle mistična posebno u sjenovitim teško dostupnim dijelovima. Prekrivena snijegom osobito je zanimljiva. Bijeli pokrov priguši gotovo sve zvukove. Tek povremeno prolomi se graktanje vrana ili topot snijega što se stropošta s grana visokih stabala. Na ulazu i rubnim dijelovima dočekao me snijeg koji se ubrzano topi i stvara male potočiće koje valja preskočiti ako ne želite hodati mokre obuće. Koračanje po takvom putu povremeno preraste u šljapkanje kroz blato. U dubljim predjelima gdje se sunce dugo penje do linije obzora i kratko i škrto probija kroz granje više je neugažene bjeline. Tamo osim mene nitko danas nije prošao. To sudim po odsustvu otisaka čizama i automobilskih kotača. Ujednačeni ritam mojih koraka u tom dijelu generirao je ono uhu ugodno škripanje snijega i krckanje leda. Nakon određenog vremena ti zvukovi učine da misli postignu ravnotežu i dosegnu sklad i ugodu koju sam u šumu došao potražiti. Svuda uokolo dominiraju visoka stabla golih grana na čijim izdancima su jučer izrasli bijeli listovi i plodovi. Ispod njih gospodare veprovi čiji tragovi svjedoče o brojnosti i aktivnosti. Na svaki glasniji zvuk osvrtao sam se uokolo pomalo u strahu od susreta s jednom takvom družinom. Ostali su međutim danas samozatajni i nezainteresirani za moju pojavu. Pokazale su se nakratko tek dvije mlade srne koje su šmugnule u bijeli gustiš čim sam pokušao fotografirati ih. Nakon više od dva sata ugodne hodnje, dok se sve škrtije sunce skrilvalo iza oblaka na obzoru, osjetio sam hladnoću i umor u nogama. Valjalo je tad ubrzati korak i napustiti šumu prije sumraka. Za leđima mi je ostao nepregledni labirint od drveća, avenije velegrada divljih životinja u kojem smo mi ljudi tek povremeni gosti. Mobitelom sam u prolazu uslikao nekoliko fotografija, a po povratku doma napisao ovih par redaka da posluže kao podsjetnik na današnji dan jer već sutra šuma će biti drugačija.


- 19:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Veljača

Polagano, mistično probija se veljača. Mjesec sanjara, umjetnika, Vodenjaka. :)


- 09:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.