Usputne bilješke

16.02.2021., utorak

Da se ne baci


U ova epidemijska vremena ni posuđivanje knjiga nije lišeno stanovitih mjera i ograničenja. Dogodilo mi se nedavno u knjižnici neoprezno i neodgovorno doticanje knjiga prstima bez prethodne dezinfekcije ruku. Ogorčena knjižničarka gotovo me istjerala iz knjižnice kad je to uvidjela. Drugom prilikom nakon petnaestominutnog prebiranja (dezinficiranim rukama) po izloženim naslovima hladno mi je saopćila kako je moje vrijeme isteklo. Preostalo mi je u cajtnotu zgrabiti prvu primamljivu knjigu, posuditi je i izjuriti van sve u strahu da me ne proglasi literarnim bio-teroristom.

Slučaj je htio da ta posuđena knjiga bude dobra i zanimljiva što me učvrstilo u uvjerenju da pod pritiskom funkcioniramo brže, učinkovitije i bolje. Odnosno da sreću treba na neki način izazvati. Ali da se posvetimo knjizi: Njezin naslov je „Da se ne baci“, a ime autorice Boba Đuderija. Imao sam prethodno priliku čitati kraće tekstove ove simpatične Dalmatinke na internetu, ali ovo je prvi put da ih konzumiram otisnute, ukoričene kao dio kompaktne cjeline što je prošla kroz iskusne uredničke škare Marine Vujčić koja je zaslužna i za odličan naslov.

„Da se ne baci“ uvriježena je fraza dugo prisutna na prostorima takozvane regije ili, kako je netko originalno ispalio, Regioslavije. Ona je dobar podsjetnik na vremena u kojima se na ovim prostorima živjelo skromno. Hrana je bila teško dostupna i nerijetko je u siromašnijim slojevima bivala prisutna glad. O tome autentično svjedoči živopisno oslikan središnji, ženski lik ove knjige nazvan jednostavno Mater. Mater je pragmatična i praktična majka, osoba koja riječima ili zagrljajima teže iskazuje emocije, ali neprestanom pažnjom i brigom cijeloga života zapravo zaštitnički bdije nad bliskim osobama, kućnim ljubimcima, pa čak i biljkama. Manje prisutni, ali jednako upečatljivi muški su likovi, živopisni, uvijek na šalu spreman, Brat i Mali, odrasli sin, najmlađi član obiteljske zajednice.

Vrijeme ove osobne i obiteljske štorije proljeće je dvije tisuće dvadesete godine. Mjeseci su to početka, svima nam dobro poznate, pandemije. Na samom početku Mater i pas Byron dolaze na nekoliko dana u Grad, u stan u kojem žive autorica i Mali. Nešto kasnije migracija se odvije u suprotnom smjeru, pa potonji privremeno sele na Otok u kuću čiji su stalni stanovnici Byron i Mater. Opisi ponekad napete, ali u osnovi skladne obiteljske svakodnevice u karanteni, dobar su okidač i povod za vraćanje u bližu i dalju prošlost. Trenutna i minule epohe vješto su prepleteni i u tekstu čine skladnu cjelinu. Prilika je to autorici da djelomično ispiše vlastitu, osobnu povijest i u određenoj mjeri se, u maniri takozvane ispovjedne proze, otkrije pred čitateljima. To je osobito naglašeno u najdužem, meni posebno dojmljivom, poglavlju naslovljenom „Ljubavne pjesme“. U više navrata u knjizi Boba Đuderija vraća se u vrijeme djetinjstva i mladosti i prisjeća preminulih članova obitelji. Vodi čitatelja na vlastite čitateljske i spisateljske početke. Knjige okupiraju veliki i važan dio njezinog osobnog imaginarija. Kaže kako je u početku čitala poskrivečki jer je ta navada majci bivala pomalo neobična, čudna. Od silnog čitanja doživljavala je svojevrsno predoziranje slovima. Taj overdoz uzrokovao je terapiju pisanja koja traje sve do danas. Slova koja se presipavaju preko ruba uspješno skuplja i oblikuje u smislene tekstove i knjige. Već godinama koristi priliku da kroz pisanje olakša sebi. Na jednom mjestu u šali kaže kako pisac postaneš iz potrebe za grintanjem. Pridodaje još kako se lako oduševi stvarima. Preambiciozna je i sve hoće. Iako se dobar dio toga ne realizira prateće oduševljenje i entuzijazam čin su veselja. Naglašava kako prije svega voli ljude, pa je i pisati počela baš iz tog razloga. Pomalo filozofski zaključuje kako sve postoji u odnosu na drugog. U stanju je recimo na kavi dugo ljude promatrati. Kako se ponašaju? Što govore? Kako izgledaju? Iz tih opažanja gradi, u većoj ili manjoj mjeri fikcionalizirane, priče. U stanju je oslikati „savršeni spokoj banalnog događanja“.

Tekstovi i motivi Bobe Đuderije samo su naizgled banalni. Simpatičnom i savršeno razumljivom čakavicom ona zapravo na neki način zavara čitatelja. Iz svojevrsne neambicioznosti, sklonosti da se piše o svakodnevnom, običnom često se rađa velika književnost. Đuderija kroz brojne baze često kroči na ozbiljne, duge staze. Koristeći šalu i ironijski odmak zapravo ispisuje ambiciozne kartice. Ambicija u smislu pokazivanja osjećajnosti i ljudskosti u kombinaciji s talentom za pisanje živi je dokaz da je pomoću književnosti moguće ljude grliti.


 



- 14:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.