Usputne bilješke

Dan je bio prilično dug i ispunjen i kao takav zaslužuje malu blogersku crticu na kraju. Počeo je prije nego što je sunce bljesnulo nad zadnjim krpama mraka. Kroz polutamu snen i nerazbuđen dokotrljao sam se do posla. Tamo me umjesto dobro jutro dočekalo treba ovo, trebalo bi ono. Takvi obrasci potrajali su sve do kraja radnog vremena. Osim uobičajenih poslova na kraju radnog tjedna trebalo je još odraditi nekoliko nenadanih. U jednom trenutku uočio sam kako mi taj zgusnuti raspored odgovara do neke mjere. Osjećao sam se dobro, korisno, živo. Pomislio sam pomalo samodopadno kako drugi kreiraju traženja za moja gotova riješenja. Ponesen tim adrenalinom odlučio sam i nakon posla nastaviti aktivno. Trebalo je samo navući radno odijelo i zaputiti se do klijeti na brijegu. Tamo se uvijek nađe nekog posla. Odmah po dolasku hladan tuš. Zidovi u podrumu sanirani prije zime opet su na mjestima vlažni, mokri gotovo. To znači samo jedno: Treba opkopati temelj i napraviti drenažu izvana. Dodatni trošak i briga. Ne dam se smesti i krećem s planiranim poslom. Stružem staru boju i nanosim sredstvo protiv vlage. To je prilično težak fizički posao koji mi ipak pričinjava zadovoljstvo. Kad stignem do najudaljenijeg kuta sobe ugledam crnog leptira sklopljenih krila. Tad mi sine kako sam ga još puno prije vidio u tom kutu. Zapravo bio je tamo svaki put kad sam navraćao u zadnjih dva mjeseca, možda i duže. Potpuno nepomičan proveo je najhladniji dio godine u tom tamnom, neuglednom ćošku. Bio sam suguran kako je iz velikh crnih krila još prošle godine iščeznuo život. Krenuo sam prema njemu rukom u namjeri da ga izbacim van kroz otvoren prozor. Na moje iznenađenje krila su se najednom rastvorila i pokazala kako sam uvelike u krivu. Ne samo da u njima još ima života nego su s gornje strane šarena i puna raznih boja. Oprezno sam ga uhvatio prstima i prenio do prozora na kojem je još nekoliko puta oprezno zalepetao. U kontra-svijetlu vidjelo se kako zapravo otresa sa sebe sitnu prašinu. Ostavio sam ga na suncu i nastavio raditi. Svako malo pogledavao bih prema prozoru na kojem je stajao. Kad se počelo mračiti krenuo sam upaliti svijetlo. Umjesto sjaja neonske lampe dočekalo me još jedno neugodno iznenađenje, njezin glasan prasak i nestanak struje u cijeloj klijeti. Nakon početne smušenosti nazvao sam prijatelja električara koji me uvjerio kako se problem može otkloniti i da se ne trebam puno brinuti. Preostalo mi je počistiti, pokupiti alat, zatvoriti i krenuti doma. Već sam bio u autu kad mi je najednom sinulo: leptir. Vratio sam se nazad i pretražio sve oko prozora vani i unutra. Međutim njega tamo više nije bilo.