Sunce
Part one Ivanić-Dubrava
Krećem iz Ivanića već oko tri, odmah nakon posla, po najvećoj zjari. Ma neka, ne smeta mi sunce, neka sunca. Zapravo ne volim zimu, ljeto je moje godišnje doba, a ono je čini se na pomolu. Kratko zastajem na benzinskoj u Kloštar-Ivaniću kako bi provjerio tlak u gumama, stabilan, može dalje. Bez većih teškoća prolazim kloštarski, predavečki i bešlinečki breg, takozvane hupsere. To je ono kad cesta vrluda gore dolje. U mjestu Stara Marča kratko stajem na autobusnoj stanici radi predaha i osvježenja. Prolazi jedan biciklista s bisagama, očito je na dužem putu, pozdravljam ga. On psuje vozača Twinga koji mu je izlazeći iz dvorišta prepriječio put. Ipak uzvraća pozdrav. Tjeram dalje kroz sela prema Vrbovečkoj Dubravi. Na dužim pravcima gledam ne bih li vidio biciklistu s bisagama, nema ga, brz je. Shvaćam da sam zapravo povremeno željan društva u vožnji. Vozim uglavnom sam. To je sve ljudski i normalno. Nekad nam nedostaje društvo, ponekad poželimo osamu. Primjećujem puno traktora u selima oko Dubrave. To je poljoprivredni kraj, ljudi su vrijedni, oru, siju, kose, okapaju, neka to je dobro. Dolazim u Dubravu, kratko odmaram na klupi u malom parku u centru. Gledam poruke na mobitelu, bivša žena, pita za klince, sutra su kod mene. Kratko zirnem na blog, ništa posebno. Do mene dopire žamor sa terase obližnjeg kafića. Ljudi su dobro raspoloženi, sutra je neradni dan. Okidam par fotki u centru Dubrave i jurim dalje, sunce i dalje prži, ali kao što rekoh, ne smeta, neka sunca. Part twoo Dubrava-Čazma Najugodnija dionica, malo prometa, cesta dobra. Ima dužih nenaseljenih dijelova na kojima pogled puca na polja i šumarke uokolo. Povremeno dopire miris pokošenog sjena, vraća me u djetinjstvo na Vlašić. Na blatobranu traktora otac vozi klinca. Moj pokojni tetak imao je takav traktor, nikad mu nije bilo teško voziti nas. Ja sam zapravo taj zamusani klinac na traktoru. U svakom selu je najmanje jedno gnijezdo u kojem su rode. Naziri se i mladi, ravnodušni su prema prolaznicima, visoko su na sigurnom. Primjećujem da su ljudi izradili postolja za većinu gnijezda, od dasaka. Pada mi na pamet blesava ideja, da je to onda potpomognuta oplodnja. Smijem se sam sebi. Zastajem radi slikanja više puta. Jadan pas me primjećuje i bjesomučno laje. Vidim ženu na prozoru, sumnjičavo me promatra. Pokazujem joj aparat, mašem joj, smije se na kraju. Na jednom mjestu zalazim u visoku travu kako bih dobio bolji kadar. Kad se vratim na cestu primjećujem na čarapama mnoštvo sitnih čičaka što sam ih pokupio u travi. Dok ih trijebim razmišljam kako ogromnu količinu detalja u prirodi ne primjećujemo. Samo projurimo pokraj njih. Da nisam zastao fotkati pojma ne bi imao da u visokoj travi na pola puta između Dubrave i Čazme žive sitni čičci, što vole čarape. Jurim dalje, osjećam prve znake umora, trebam duži predah. Treba još samo izgurati čazmanski breg, dug je i strm, onda nagrada, radler na terasi u centru Čazme. Sunce i dalje piči, ne smeta, neka sunca. Part tree Čazma-Ivanić Nakon radlera fotkanje u centru Čazme. Trg je lijepo uređen, ima zelenila i cvijeća. U sredini je mala fontana. Crkva s dva tornja dominira krajolikom, na nju se lijepo nadovezuje općinska zgrada izgrađena u austro-ugarskom stilu, uređena je. U hladu spava jedna stara renolka, četvorka. Napuštam čazmanski kaptol i krećem magistralnom cestom prema ivaniću. Najgore moguće rješenje, prometna je i bučna. Kamioni, busevi, mnoštvo automobila. Očekivao sam to, nije prvi put da vozim tuda. Barem je asfalt dobar, i to je nešto. Brzo dolazim do mjesta Šumećani. To je već ivanićki kraj, moj kraj. Prije, ne odveć strmog, ali dugog uspona u Šumečanima, odmaram, pijem svježu vodu što mije ljubazna konobarica natočila u Čazmi. Sunce i dalje po svom, sad ravno u oči u koje se slijeva znoj. Ma neka sunca makar i u oči, kroz znoj. Taj zadnji uspon uvijek me stavi na kušnju, tako je i ovaj put. Pitam se čemu sve, radi bloganja? Radi svega, navukao sam se, kad prođe neko vrijeme nedostaje mi, svrbe me stopala, metaforički. Ovaj pu svrbe me doslovno, prednji dio je utrnuo zbog konstantnog pritiska i manjka cirkulacije. Na djelovima sam prisiljen maknuti noge sa pedala i dati priliku crvenoj tekućini da izazove ugodno peckanje. Zadnjih desetak kilometara jedva da se mogu sjetiti nekog detalja. To je onaj svojevrsni blues, kad više ne osjećaš umor, kao neki trans, svejedno ti je, čini se da bi mogao tako do jutra. Dolazim doma i primjećujem da me koža na najizloženijim dijelovima malo pecka, možda sam trebao u dugim rukavima. Dok ulazim u kuću već je sedam sati, sunce je još uvijek neumorno, neka sunca. |
< | svibanj, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv