Usputne bilješke

Tandem A je to, tako nas je u šali nazvao jedan poznanik kod kojeg smo radili. Pojavili smo se u rasklimanom autu, čija je unutrašnjost bila prekrcana alatom i kojekakvim drangulijama. To mu je bila prva asocijacija. Mora da smo ostavili uvjerljiv početni utisak, kad nas je poistovjetio s Patom i Matom. Montirali smo mu zidne obloge od knaufa u mali poslovni prostor. To nam je ajmo reći glavni biznis, taj knauf. Ostalo po potrebi, nekad gletanje, rjeđe krečenje. Krečim uglavnom ja, kao precizan sam i imam strpljenja, a zapravo nemaš kaj zeznuti. Valjak, penzl i rokaj. Drugi član tandema moj je dobar prijatelj M. On je zapravo nositelj i voditelj posla, on pogađa bauštele. Znaju ga u tri općine, super osoba. Suha gradnja se to stručno naziva, uređenje interijera, ako ćemo biti fini. Mene zove na ispomoć, kad treba. I jedan i drugi imamo stalni posao. Knaufamo poslije podne i vikendom, u fušu. Ako je netko od vas poreznik, onda je ova priča fikcija. Iako, ne inkasiramo mi veliki novac na tom poslu. Kad uračunamo sve troškove ostane nekoliko pristojnih dnevnica. Uglavnom su to sitni radovi, kakve privatnici izbjegavaju, jer imaju praznog hoda. Atmosfera na samom poslu je uglavnom dobra, rokerska. Slušamo radio 101 i tjeramo zafrkanciju, ja nekako prednjačim u tome.

Obično uređujemo potkrovlja ili podrume koje naši klijenti žele pretvorili u prostor za stanovanje. Tad nastupamo mi, tandem A je to. Prvo postavljamo metalnu konstrukciju, koja se sastoji od takozvanih profila. Ima ih raznih, CD, CV, UV i još poneki. Profili se fiksiraju i vežu spojnim materijalom, nosačima, sidrima, jahačima i koječim. Ta konstrukcija je ključni dio posla, mora biti čvrsta i ravna, u vagu. Između ide izolacija, a na profile velike ploče od kanufa, negdje kažu rigipsa. Po potrebi se skalpelom sijeku na mjeru i šarafe na konstrukciju. Električni uređaj kojim se vijci upucavaju kroz ploču u profile zovemo šrauber, a radnju koja se u beskraj ponavlja šraubanje. Spojevi između ploča se gletaju, pa bruse i na kraju kreče, ako je tako dogovoreno s vlasnikom. Ja ne znam gletati. Mislim, znam u teoriji, ali nemam takozvani grif, pa gubimo puno vremena. Mene zapadne brušenje, to je puno prašine. Imamo stroj za to, zove se žirafa. Spojen je na usisavač, ipak praši se puno. Kutevi i teško dostupna mjesta bruse se ručno. Nekad od silnog šmirglanja sam sebi izgledam kao duh. Krečenje je zapravo ok, volim to raditi. Posebno mi je po mjeri bijela, nekako je podatna, ostavlja dojam čistoće. Kad pogledaš prostoriju, koja je do jučer bila prašnjavi tavan ili vlažni podrum, a mi smo od nje načinili svjetlu, prostranu sobu, kao da smo joj udahnuli novi život.

Nekad poslovi znaju biti promašaj totalni. Kao prošle godine, kad smo nakon par dana pokupili alat i otišli jer nas je kućevlasnik izluđivao s prigovorima. Stalno nam je puhao za vratom i govorio kako bi trebali raditi, on je to vidio na internetu. Nije nam nikad platio, za dio koji smo odradili. Ništa strašno, nećemo propasti zbog parsto kuna, niti ćemo dopustiti da nas netko ponižava. Šljakeri smo, ali nismo očajni. Ipak takvi nazovi investitori su rijetki. Uglavnom radimo kod poznanika koji na kraju budu zadovoljni obavljenim poslom. Nekad malo probijemo dogovoreni rok. U stvari, uglavnom se oduži koji dan, ali završimo, napravimo kako je dogovoreno. Često nas isti ljudi zovu ponovno zbog nekog drugog posla, pa smo tako na mjestima neka vrsta kućnih majstora. Posao zapravo zahtjeva od nas fleksibilnost. Svaki novi prostor u koji dođemo specifičan je i često je potrebno improvizirati, kako bi dobili optimalno i prihvatljivo rješenje.

Nekad treba rušiti prije gradnje, neku pregradu i slično. Tad u ruke uzimamo štemericu, takozvanu hiltijevku, koja vibracijom razbija beton, ciglu ili žbuku. Dobro dođe i teški čekić, macola i udri. To zna biti fizički naporno, čak i opasno, ali nakon takvog posla osjećam se dobro. Dođem doma iscrpljen, ali zadovoljan. Nakon tuširanja i večere, legnem i u mislima prebirem protekli dan, dok mi cijelo tijelo trne od priuštenog mu napora. Prije nego umoran zaspim jedva stignem na blog zirnuti. Ponekad izgradimo sasvim novi zid od knaufa. Kao Roger Waters na pozornici, samo što on prvo gradi pa u finalnom krešendu ruši i sve skupa je simbolične naravi. Kod nas je obratno, vrijednost naših zidova ogleda se u uporabnosti i praktičnosti. Postavimo konstrukciju, pa izolaciju, zatvorimo obostrano pločama, provedemo električne instalacije, postavimo vrata. Kad je takav posao završen učini mi se da smo graditelji, da ostavljamo iza sebe neku vrijednost, opipljivu. Montirali smo ljudima nešto što će koristiti, gdje će živjeti. Netko će između tih zidova spavati, sanjariti, voditi ljubav, slušati muziku, čitati, možda pisati. Živopisni poznanik s početka priče, što nam je prišio nadimak iz naslova, bio je vrlo zadovoljan kad smo zgotovili posao. Rekao je na kraju uz pivo da će o nama pričati unucima, kad ih bude imao.