Usputne bilješke

Za fotografski medij zainteresirao se igrom slučaja, kad je u djedovom stanu, što ga je naslijedio njegov otac, pronašao fotoaparat. Pitao je oca treba li mu, na što je dobio odgovor: Uzmi slobodno, samo ne znam kaj ćeš s tim. Kad je otvorio kartonsku kutiju od cipela, što je dugo stajala u ormaru, zapuhnuo ga je ustajali miris nekih minulih vremena. Sadržavala je stari, analogni fotoaparat, tri objektiva, bljeskalicu i mali stativ. Pomno je razgledao nepoznate mu naprave i zaključio da na sebi sadržavaju puno prekidača, poluga i prstena, kojima ne može odrediti svrhu i namjenu. Sve skupa obilježeno je bilo mnoštvom brojeva i oznaka, koji su neupućenom promatraču izgledali kao velika jednadžba s puno nepoznanica. Donio je aparat doma i odlučio da će ga koristiti, umetnut će film i udahnuti mu život.

Pokazao ga je jednom poznaniku, koji se amaterski bavio fotografijom. Pokušao je od njega doznati čemu služe silni gumbi i što znače oznake uz njih. Sugovornik mu je strpljivo objašnjavao namjenu i osnovne principe funkcioniranja uređaja. Bilo je to puno informacija odjednom, koje nije lako apsolvirati i u potpunosti razumjeti. Savjetovao mu je na kraju da ode u knjižnicu, posudi neki dobar foto-priručnik te se tako upozna sa osnovama medija za koji se počeo interesirati. Učinio je to, pitajući se kao se ranije nije sjetio te mogućnosti.

U knjizi koju je posudio detaljno je bilo objašnjeno sve što prosječnog zaljubljenika u fotografiju može interesirati. U prvom djelu opisane su bile sve tehničke komponente fotografije: duljina ekspozicije, otvor blende, žarišna udaljenost, dubinska oštrina, ISO osjetljivost filma i mnoge druge. Nakon što je apsolvirao početne lekcije, gotovo svim do tada nepoznatim dijelovima nove igračke, mogao je odrediti namjenu. Osjetio je zadovoljstvo, kao kad bi u školi riješio komplicirani matematički zadatak. Druga cjelina knjige nudila je savjete estetske naravi i u velikoj mjeri oslanjala se na znanja i umijeća proizašla iz slikarstva. Kako kadrirati fotografije da budu vizualno dopadljive? Na koji način ostvariti prikladnu kompoziciju? Što je i kako se postiže atmosfera? Koje sve vrste fotografije postoje? Ponajviše pažnje posvećeno je bilo svjetlu: dnevno, prigušeno, raspršeno, razne vrste umjetnog. Listajući otkrivao je jedan vrli, novi svijet svjetlosti, što se prelama kroz optiku i utapa u kemijsku emulziju . Tek tad je u doslovnom smislu razumio onaj termin pisati svjetlom. Treći dio knjige bio je najkraći, ali vrlo upečatljiv. Odnosio se na segment, koji se teško može naučiti, a moguće je najvažniji u cijelom procesu nastajanja dobre slike. To je psihološki element. Kako i zašto je pojedina fotografija nastala? Koja je njena namjena i svrha? Što fotograf želi prenijeti i poručiti promatraču? Uspijeva li zadobiti njegovu pažnju? Zašto je, u krajnjoj liniji, uopće uzeo aparat u ruke? Na ta pitanja knjiga nije davala odgovore, morao ih je potražiti sam, isprobavajući.

Kupio je nekoliko filmova i krenuo u akciju. Prvi nemušti pokušaji bili su osrednji, moglo bi se čak reći loši. Negdje je krivo eksponirao, neke slike nisu bile oštre, a prizori su se uglavnom svodili na često ponavljane klišeje, kao što su zalasci sunca ili slike cvijeća. S vremenom je usavršio tehnički dio, pa se mogao više koncentrirati na sadržaj kadra, estetiku i kompoziciju. Nastale su tako razne ulične fotografije i slike krajolika, na kojima se oko promatrača znalo duže zadržati i pomnije ih promotriti. Kad mu je samopouzdanje dovoljno naraslo da može za sebe reći kako je hobi-fotograf, počeo je slikati ono što ga najviše interesiralo i intrigiralo, ljude. U tamnoj komori lokalnog foto-kluba u koji se učlanio, osvijetljeni su tako njegovi crno-bijeli portreti prijatelja i poznanika. Pojedini su bilo vrlo originalni i dopadljivi. Kad je otkrio neku unutarnju poveznicu s portretiranima, do izražaja je došla i ona najvažnija komponenta, ona iz trećeg djela priručnika. Ljudi na tim fotografijama obično bi gledali ravno u objektiv, što je značilo da su opušteni i da je zadobio njihovo povjerenje. Nijemo su pričali neku svoju, osobnu priču, ponajviše očima ili tek ponekim stidljivim osmjehom.

Najupečatljiviji portret nastao je visoko na planini, daleko od užurbane gradske svakodnevice. Hodali su dugo, planinarili cijeli dan i na kraju na malom platou postavili šator. U polutami privremene nastambe, dok su se prigušene i raspršene zrake sunca probijale kroz platno, okrenula se prema njemu. Poluprofil, blagi osmjeh, crna duga kosa, oči kao gorsko jezero, savršen portret. Na trenutak je pomislio posegnuti za aparatom, ali brzo je od te ideje odustao. Umjesto toga prišao joj je bliže i privio je k sebi. Dugo su se ljubili, bili su mladi sretni, zaljubljeni. Prošlo je od tad puno godina, sad žive neke druge živote. Taj negativ nikad nije ugledao svjetlo, osim onog unutarnjeg. Spremljen je u zakučastom arhivu sive tvari. Posjeduje četvrtu dimenziju, onu emotivnu. Najbolje fotografije nastanu i ostanu u mislima.