Usputne bilješke

Današnja biciklistička vožnja, ili možda bolje reći putovanje, svojevrstan je popravni ispit, nadoknađivanje propuštenog. Naime, prije tri i pol godine trebao sam krenuti s dva dobra prijatelja, biciklista na put za Jasenovac, odnosno Novsku. Sve je bilo dogovoreno i spremnoi, a onda sam ja zbog samo jedne puknute žbice i nekih samonametnutih ograničenja od tog puta odustao. Oni su nerado otišli bez mene, vozili prvi dan uz Savu do Jasenovca, potom kampirali i drugi dan lokalnim cestama se kroz Moslavinu vratili u Ivanić-Grad. Kad su stigli prvo su došli k meni doma, iscrpljeni ali vidno zadovoljni. To dvodnevno pedaliranje toliko ih se dojmilo da nisu znali što bi mi prvo ispričali, jedan drugom upadali su u riječ, u nastojanju da mi prenesu utiske s puta. Bilo mi je naravno žao što nisam išao, još dok sa ih slušao, odlučio sam morat ću jednom taj put i sam proći na biciklu.

Dobre želje otporne su na protok vremena. Ako nešto vrijedi i znači nekome, onda će naći način i pričekati pogodno vrijeme da to ostvari. Strpljen-spašen, kako zna ponekad reći moj otac. Tako sam ja putovanje biciklom uz Savu do Jasenovca i Novske dugo odgađao, ali nikad o njega nisam odustao. Krenuo sam konačno danas, rano ujutro na Praznik rada. Još se poklopilo da je i obljetnica Bljeska, što mi je bilo posebno drago.


Kroz jutarnju svježinu pedaliram za zagrijavanje početnih desetak kilometara od Ivanić-Grada do Dubrovčaka Lijevog, gdje samo kratko zastanem i bacim pogled na skelu i Savu. Vozim dalje po poznatoj cestici uz nasip do Martinske Vesi, gdje prelazim na desnu obalu preko velikog visećeg mosta. To je punkt na kojem obavezno zastanem, svaki put kad se tamo zateknem. Protegnem noge, popijem vode i osmotrim skladnu građevinu i rijeku, što se ispod lijeno valja. Volim mostove, osobito viseće. Ima nečeg privlačnog u spajanju dviju obala, a nije samo praktične naravi. Vozim dalje po desnoj obali do Siska, kroz koji prolazim samo rubno, po obilaznici. Ponovno prelazim Savu i u mjestu Topolovac, na otprilike četrdesetom kilometru radim prvu dužu pauzu uz Radler u jednom kafiću uz put.

Nakon tog odmora zapravo tek kreće pravo putovanje, jer sve do tada vozio sam po relativno poznatom terenu. Poslije Topolovca slabo prometna lokalna cesta prolazi kroz brojna sela, prateći Savu ili njene mrtve rukavce, koji su nekad bili glavni tok. Primjećujem već u Preloščici da je moja najdraža rijeka, šira i moćnija na tom djelu, nego što sam ju navikao vidjeti u bližoj okolici. To je zato što je u sebe u Sisku velikodušno primila Odru i Kupu, pa tako obogaćena i ojačana nastavlja put prema Slavoniji. Nešto niže u Lonjskom polju, u nju se ulijeva i Lonja, rječica koja vijuga kroz Ivanić-Grad.

Prolazim dalje kroz Lukavec Posavski i Gušće, nakon čega ulazim u područje parka prirode Lonjsko polje. Prvo naselje na koje nailazim u tom parku je Čigoč, poznat kao selo roda. Zaista ima puno gnijezda na drvenim kućama uz cestu. Uspijevam čak i fotografirati jednu, što se našla na sljemenu krova. Primjećujem u Čigoču stidljive naznake ruralnog turizma, kojem odmaže prilično loša cesta na dijelovima. Vozim dalje kroz poluprazna sela Kratečko, Mužilovčica i Suvoj. Tu već osjećam priličan umor i podnevno sunce što nemilosrdno prži. Tražeći pogodno mjesto za odmor i osvježenje, prolazim još Lonju, Trebež i Bukovicu da bi se zaustavio u jednom lijepo uređenom parku ispred škole u mjestu Puska. Tu vadim iz bisaga hranu što sam ju vozio iz Ivanića, jer sam ispravno pretpostavio da malobrojni dućani uz put na praznik neće raditi.

Nakon odmora i ručka, dolazim u Krapje, mjesto poznato po tradicijskoj drvenoj arhitekturi. Brojne uređene kuće uz put svjedoče o zavidnom graditeljskom umjeću negdašnjih stanovnika. U jednom obnovljenom hrastovom čardaku smještena je i uprava spomenutog parka prirode. Nakon mjesta Drenov Bok slijedi jedan duži nenaseljeni dio široke ravne ceste, nakon kojeg napokon dolazim u lijepo uređeni centar Jasenovca, gdje lokani stanovnici slave obljetnicu Bljeska i dan općine. Veseli žamor dopire iz mnoštva, dok se uokolo vijore brojne trobojnice sa šahovnicom. Na izlazu iz Jasenovca zastajem kratko kraj memorijalnog centra i spomenka žrtvama koncentracijskog logora, što je bio na tom mjestu.

Po prometnoj magistralnoj cesti, već prilično iscrpljen vozim do Novske. Svraćam odmah na željeznički kolodvor upitati za vlak u koji mogu s biciklom. Ljubazna blagajnica kaže mi da svaki brzi vlak ima mali odjeljak za bicikle. Kako je do prvog takvog ostalo još više od sata, odlazim još razgledati centar Novske i nagraditi se kavom. U samom središtu nailazim na veliki željezni bicikl, visok gotovo pet metara, kraj kojeg onaj na kojem sam došao izgleda kao igračka. Oduševljeno ga razgledavam i fotografiram. Nakon kave vraćam se na kolodvor, ukrcavam bicikl u prepuni vlak i u predvečerje dolazim doma. Ciklo-kompjuter mi na kraju pokazuje punih sto dvadeset kilometara vožnje biciklom, a zadovoljstvo dok ovo pišem, obećava da sam možda i prošao popravni ispit.