Usputne bilješke

Marča je relativno mala šuma u blizini Kloštar-Ivanića okružena još i manjim naseljima Sobočani, Šumečani, Sovari, Marčani, Stara Marča i Bešlinec. Gotovo iz svakoga od njih u šumu vode makadamski putovi koje se unutar nje granaju i križaju jedan s drugim. Ti putovi su nasuti šljunkom i sitnim kamenjem, dobro su održavani i moguće ih je sve prijeći brdskim biciklom i u hladnijim razdobljima godine. Jednom prilikom sam čak pedalirao po ugaženom snijegu, što je bilo zanimljivo i neobično iskustvo. Lagano je brdovita, ali najviša točka ne doseže niti dvijesto metara nadmorske visine, pa je dovoljna i kondicija prosječnog rekreativca da se biciklom svladaju kratki usponi. Prevladavaju, čini mi se, bukova i grabova stabla uz pokoji hrast i divlju trešnju. Kao i u šumi Žutici, o kojoj sam pisao na ovom blogu, i Marčom gospodari veliko državno poduzeće Hrvatske šume koje nerijetko vrši sječu stabala i održava spomenute putove. Nisam dovoljno stručan procijeniti koliko je to gospodarenje održivo i ekonomski opravdano, ali želim vjerovati kako je uprava stručna i kompetentna i da će i buduće generacije od ove šume imati različitih koristi.

Ovdje nema nafthih bušotina, ali su tu nezaobilazni lovci i njihove čeke. Nikad ne mogu biti siguran kad su oni na njima sa svojim puškama na gotovs, pa im uvijek prilazim s dozom opreza, gledajući da na sebi imam obučeno nešto što se iz daljine lakše uoči. Ako sigurno znam da su oni tamo, onda izaberem neku drugu rutu za bicikliranje i vozim nekom lokalnom cestom kroz polja i naselja. Nekoliko puta me lovočuvar upozorio kako ubrzo stižu njegovi naoružani pajdaši, pa sam najkraćim putem požurio izaći iz šume. Dolazim u Marču više puta godišnje biciklom, ponekad i pješice jer uživam u okruženju visokih monolitnih stabala i atmosferi koja pozitivno utječe na raspoloženje. U pravilu vozim sam i vjerujem da sa sam istražio i upoznao sve puteljke koji su na biciklu dostupni. Kad sam prije nekoliko godina neplanski i nepripremljen kasno poslije podne prvi put ušao u taj mali labirint skoro sam zalutao u mraku koji se spuštao, ali to vatreno krštenje kao da je bio poziv i izazov da se spremniji vratim i uživam u tom komadiću prirode.

Veći dio šume moguće je naravno proći i pješice, što povremeno čine rekreativci i ljubitelji prirode. Za to je možda najpogodnija poučna staza kod Šumečana, na kojoj sam znao sresti šetače. To je uređena kružna staza, koja u gornjem djelu prolazi kroz gustu šumu, pa se spušta i okružuje neveliko jezero u najnižem djelu. Nije duga niti zahtjevna, pa je mogu bez teškoća prehodati i djeca. Uz nju su postavljene informativne ploče na kojima su navedene biljne i životinjske vrste prisutne na tom području. Nedavno sam tu stazu prošao u društvu svojeg mlađeg sina prvašića, koji je oduševljen okruženjem u kojem smo se našli zastajkivao i fotografirao svako malo, komentirajući pri tom kao je ova priroda , u koju smo došli, zanimljivija od one koju oni uče u školi.


Ovaj put zaputio sam se iz Ivanić-Grada biciklom u nedjeljno sunčano jutro preko Kloštar-Ivanića, da bi u samu šumu ušao kod Sobočana. Odmah po ulasku skrenuo sam lijevo i spustio se strmim putem do malenog jezera okruženog čistinom. Zastao sam kratko odmoriti se, osvježiti i promotriti smečkastu površinu vode na kojoj se pojavila jedna kornjača. Kad sam posegnuo rukom prema fotoaparatu, ona je samo zaronila pokazujući da je brža od mene. Nastavio sam voziti dižući se i spuštajući u smjeru Bešlinca. Na jednom mjestu na tom djelu više puta sam, vozeći se, znao vidjeti srne. Tu, čini mi se, prolazi neka njihova staza koja se križa sa ovom mojom, pa se znamo sresti. To jutro pojavila se ženka iza koje je poskakivalo maleno lane. Zastao sam osmotriti ih pobliže, kad me čula odrasla srna je munjevito šmugnula u gustiš, a lane je ostalo nepomično stajati na mjestu, zatečeno njenom reakcijom i mojom pojavom. Pogledao sam ga još kratko i produžio dalje odustavši od ideje da ga fotografiram jer bi ga time vjerojatno dodatno zbunio i uplašio, a njegovu majku zabrinuo. I ovako je možda imala grižnju savjesti kad je instiktivno reagirala i ostavila mlado samo na čistini u blizini nekog čudaka u pripijenoj odjeći. Ova vožnja kroz Marču je izgleda bila predodređena za susrete sa životinjama. Nešto kasnije zašao sam u središnji dio šume i sa strane čuo glasno šuškanje. Kad sam pogledao u tom smjeru pojavilo se cijelo krdo divljih svinja na nekih pedesetak metara udaljenosti. Stale su i promatrale me neko vrijeme. I ja sam stao i gledao u njih čekajući. Kad su se okrenule i potrčale u dubinu šume, laknulo mi je. Znao sam da ih na tom području ima. Viđao sam njihove tragove u blatu i snijegu, ali ovo je prvi put da sam ih sreo. Moram priznati da mi nije bilo svejedno. One, kao i sve druge divlje životinje, u pravilu izbjegavaju ljude, ali ako su u opasnosti onda mogu biti nepredvidive, a ne izgledaju ni malo bezazleno. Da su krenule u mojem smjeru vjerojatno bi panično zapedalirao prema najbližem izlazu iz šume s velikom knedlom u grlu.

Pred kraj šumske kružne rute za taj dan na djelu kod Sovara zastao sam odmoriti se i promotriti jedan poveći dio na kojem su sva stabla nedavno posječena. Vjerujem da za takvu radnju postoji opravdan strukovni razlog, ali sam bio prilično zatečen prizorom. Na mjestu gdje je godinama bila gusta tamna šuma sada je gola padina, na kojoj počinje bujati nisko raslinje, potaknuto naglom provalom svijetla. Taj komadić krajolika se u kratko vrijeme drastično izmijenio i proći će puno godina da se vrati u stanje u kojem je bio, ako se to uopće dogodi.

Vikend mi je zbog raznih obaveza prošao bez vožnje na biciklu, pa sam odlučio nadoknaditi to u ponedjeljak poslije podne. Spakirao sam sportsku biciklističku odjeću, na samom kraju radnog vremena se preobukao i odmah nakon posla krenuo iz Ivanić-Grada prema Dubrovčaku Lijevom i Savi. Vrijeme je bilo sunčano i pomalo vruće, ali unatoč tome uhvatio sam dobar ritam i u gotovo meditativnom okretanju pedala pustio misli da traže neki nasumično odabrani smjer i smisao. Kratko sam radi osvježenja odmarao na poznatim punktovima i za otprilike sat i pol stigao u Sisak.

Odmah po dolasku na sisačku šetnicu smjestio sam se na terasu Siscia jazz cluba koji je bio cilj mojeg malog biciklističkog izleta. Tu sam u ugodnoj atmosferi guštao kavu, a nakon nje i pivo, uvjeravajući sebe da je to dobro za opuštanje mišića. Slušajući dobru glazbu upijao sam energiju tog posebnog mjesta, koje sam otkrio prije nepune dvije godine došavši na koncert jednog američkog blues glazbenika. Nakon toga nisam bio gost Siscia jazz cluba, ali ponovni interes za to mjesto pobudio se nakon što sam na jednoj biciklističkoj vožnji moslavačkim cestama upoznao prijatelja D. i nakon toga pročitao njegovu vrlo zanimljivu knjigu "Pogled na jazz Zapisi iz jazz svemira", koja pruža obilje zanimljivih informacija o jazz glazbi , a sisački klub i njegov vlasnik, koji je i sam jaz glazbenik i izvrstan gitarist, zauzimaju u knjizi, čini mi se, posebno mjesto. Na odlasku sam kratko razgovarao s konobarom kojem sam obećao da ću ovo ljeto svakako doći na barem jedan od koncerata u sklopu Siscia jazz festivala. Sisak je grad u koji rado navraćam. Ima vrlo bogatu povijest, smješten je na tri rijeke Odra, Kupa i Sava. Posebno je primamljiva i oku ugodna zelenkasta Kupa koja pred sam kraj svojeg toka, prije nego što će se spojiti sa većom i moćnijom Savom, prolazi kroz ovaj lijepi grad. Za ljetnih vrućina Siščani se u njoj kupaju, što je vrlo zanimljiv i živopisan prizor. Kraj nje je lijepa i uvijek živa šetnica koja počinje kraj starog mosta. On je uz stari grad možda i najprepoznatljiviji simbol grada.

Na povratku sam osvježen kavom i ohrabren pivom tiskao pedale vozeći po lokalnom putu koji prati Savu. Na dijelovima cesta ide po nasipu uz samu rijeku, a na mjestima se od nje diskretno udaljava i prolazi između polja koja vrijedni Posavci obrađuju svojim traktorima. Sela kroz koja prolazi su u dobroj mjeri prazna i čini mi se da je u njima vidljiva dugogodišnja ekonomska i demografska stagnacija. Iznimka je možda Martinska Ves koja se može podičiti krasnim visećim mostom koji prekoračuje Savu i čini jednu vrlo zanimljivu kulisu izdaleka vidljivu. Ono što me privlači lokalnim cestama uz Savu je lijep ravničarski krajolik koji ih ukružuje i rijedak automobilski promet, pa je vožnja bicklom ugodna.

Po povratku sam nakon obilne večere koja je trebala nadoknaditi potrošenu energiju i sublimiranja dojmova, završio s čitanjem izvrsne knjige bosanskog pisca trenutno nastanjenog u Washingtonu Semezdina Mehmedinovića "Me'med, crvena bandana i pahuljica" u kojoj na jedan vrlo suptilan način autor opisuje situacije u kojima su se našli on i njegova supruga nakon srčanog udara koji je zadesio njega, odnosno moždanog koji je kod nje prouzrokovao gubitak dijela pamćenja. Tu je i dio u kojem tematizira odnos sa sinom s kojim putuje da bi ovaj fotografirao prizore noćnog neba iznad pustinje. Kao i u drugom njegovim tekstovima prisutna je doza jedne ugodne melankolije koja je naizgled tuga kao dobar blues, ali dok čitaš ili slušaš osjećaš se dobro.