Usputne bilješke

Marča je relativno mala šuma u blizini Kloštar-Ivanića okružena još i manjim naseljima Sobočani, Šumečani, Sovari, Marčani, Stara Marča i Bešlinec. Gotovo iz svakoga od njih u šumu vode makadamski putovi koje se unutar nje granaju i križaju jedan s drugim. Ti putovi su nasuti šljunkom i sitnim kamenjem, dobro su održavani i moguće ih je sve prijeći brdskim biciklom i u hladnijim razdobljima godine. Jednom prilikom sam čak pedalirao po ugaženom snijegu, što je bilo zanimljivo i neobično iskustvo. Lagano je brdovita, ali najviša točka ne doseže niti dvijesto metara nadmorske visine, pa je dovoljna i kondicija prosječnog rekreativca da se biciklom svladaju kratki usponi. Prevladavaju, čini mi se, bukova i grabova stabla uz pokoji hrast i divlju trešnju. Kao i u šumi Žutici, o kojoj sam pisao na ovom blogu, i Marčom gospodari veliko državno poduzeće Hrvatske šume koje nerijetko vrši sječu stabala i održava spomenute putove. Nisam dovoljno stručan procijeniti koliko je to gospodarenje održivo i ekonomski opravdano, ali želim vjerovati kako je uprava stručna i kompetentna i da će i buduće generacije od ove šume imati različitih koristi.

Ovdje nema nafthih bušotina, ali su tu nezaobilazni lovci i njihove čeke. Nikad ne mogu biti siguran kad su oni na njima sa svojim puškama na gotovs, pa im uvijek prilazim s dozom opreza, gledajući da na sebi imam obučeno nešto što se iz daljine lakše uoči. Ako sigurno znam da su oni tamo, onda izaberem neku drugu rutu za bicikliranje i vozim nekom lokalnom cestom kroz polja i naselja. Nekoliko puta me lovočuvar upozorio kako ubrzo stižu njegovi naoružani pajdaši, pa sam najkraćim putem požurio izaći iz šume. Dolazim u Marču više puta godišnje biciklom, ponekad i pješice jer uživam u okruženju visokih monolitnih stabala i atmosferi koja pozitivno utječe na raspoloženje. U pravilu vozim sam i vjerujem da sa sam istražio i upoznao sve puteljke koji su na biciklu dostupni. Kad sam prije nekoliko godina neplanski i nepripremljen kasno poslije podne prvi put ušao u taj mali labirint skoro sam zalutao u mraku koji se spuštao, ali to vatreno krštenje kao da je bio poziv i izazov da se spremniji vratim i uživam u tom komadiću prirode.

Veći dio šume moguće je naravno proći i pješice, što povremeno čine rekreativci i ljubitelji prirode. Za to je možda najpogodnija poučna staza kod Šumečana, na kojoj sam znao sresti šetače. To je uređena kružna staza, koja u gornjem djelu prolazi kroz gustu šumu, pa se spušta i okružuje neveliko jezero u najnižem djelu. Nije duga niti zahtjevna, pa je mogu bez teškoća prehodati i djeca. Uz nju su postavljene informativne ploče na kojima su navedene biljne i životinjske vrste prisutne na tom području. Nedavno sam tu stazu prošao u društvu svojeg mlađeg sina prvašića, koji je oduševljen okruženjem u kojem smo se našli zastajkivao i fotografirao svako malo, komentirajući pri tom kao je ova priroda , u koju smo došli, zanimljivija od one koju oni uče u školi.


Ovaj put zaputio sam se iz Ivanić-Grada biciklom u nedjeljno sunčano jutro preko Kloštar-Ivanića, da bi u samu šumu ušao kod Sobočana. Odmah po ulasku skrenuo sam lijevo i spustio se strmim putem do malenog jezera okruženog čistinom. Zastao sam kratko odmoriti se, osvježiti i promotriti smečkastu površinu vode na kojoj se pojavila jedna kornjača. Kad sam posegnuo rukom prema fotoaparatu, ona je samo zaronila pokazujući da je brža od mene. Nastavio sam voziti dižući se i spuštajući u smjeru Bešlinca. Na jednom mjestu na tom djelu više puta sam, vozeći se, znao vidjeti srne. Tu, čini mi se, prolazi neka njihova staza koja se križa sa ovom mojom, pa se znamo sresti. To jutro pojavila se ženka iza koje je poskakivalo maleno lane. Zastao sam osmotriti ih pobliže, kad me čula odrasla srna je munjevito šmugnula u gustiš, a lane je ostalo nepomično stajati na mjestu, zatečeno njenom reakcijom i mojom pojavom. Pogledao sam ga još kratko i produžio dalje odustavši od ideje da ga fotografiram jer bi ga time vjerojatno dodatno zbunio i uplašio, a njegovu majku zabrinuo. I ovako je možda imala grižnju savjesti kad je instiktivno reagirala i ostavila mlado samo na čistini u blizini nekog čudaka u pripijenoj odjeći. Ova vožnja kroz Marču je izgleda bila predodređena za susrete sa životinjama. Nešto kasnije zašao sam u središnji dio šume i sa strane čuo glasno šuškanje. Kad sam pogledao u tom smjeru pojavilo se cijelo krdo divljih svinja na nekih pedesetak metara udaljenosti. Stale su i promatrale me neko vrijeme. I ja sam stao i gledao u njih čekajući. Kad su se okrenule i potrčale u dubinu šume, laknulo mi je. Znao sam da ih na tom području ima. Viđao sam njihove tragove u blatu i snijegu, ali ovo je prvi put da sam ih sreo. Moram priznati da mi nije bilo svejedno. One, kao i sve druge divlje životinje, u pravilu izbjegavaju ljude, ali ako su u opasnosti onda mogu biti nepredvidive, a ne izgledaju ni malo bezazleno. Da su krenule u mojem smjeru vjerojatno bi panično zapedalirao prema najbližem izlazu iz šume s velikom knedlom u grlu.

Pred kraj šumske kružne rute za taj dan na djelu kod Sovara zastao sam odmoriti se i promotriti jedan poveći dio na kojem su sva stabla nedavno posječena. Vjerujem da za takvu radnju postoji opravdan strukovni razlog, ali sam bio prilično zatečen prizorom. Na mjestu gdje je godinama bila gusta tamna šuma sada je gola padina, na kojoj počinje bujati nisko raslinje, potaknuto naglom provalom svijetla. Taj komadić krajolika se u kratko vrijeme drastično izmijenio i proći će puno godina da se vrati u stanje u kojem je bio, ako se to uopće dogodi.