U Hrvatskoj postoji mnogo sindikata. Uglavnom onih radničkih koji se bore za veća radnička prava i egzistenciju radnika. No uz radničke sindikate u Hrvatskoj postoje i razni drugi sindikati.
Jedan od svakako interesantnijih sindikata je i "Sindikat biciklista" koji propagira biciklizam, kritizira vladajuće zbog stanja "biciklsitičke infrastukture" i tome slično.
No postavlja se pitanje postoji li u Hrvatskoj - Sindikat fotografa?
Pri tome se ne misli na nekakve strukovne udruge koje okupljaju i zastupaju samo profesionalne fotografe (poput na primjer Zbora fotoreportera hrvatske is tome sličnog, te raznih foto-klubova), već na nezavisnu i samostalnu organizaciju koja bi "imala težinu" u pravnom smislu, i stala iza svih fotografa, bez obzira radilo se o profesionalcima ili amaterima.
Naime, svako malo se dogodi neka situacija u kojima (i profesionalni i amaterski) fotografi doživljavaju neugodnosti samo zato što su fotografi, ili zato što nešto snimaju, bilo od strane slučajnih prolaznika i sužbenih osoba, ili se pak događa da prava fotografa bivaju ugrožena pokušajima "mjerodavnih" da se uvedu nekakve restrikcije, ograničenja, zakoni i slično. Štoviše, čak se od strane pojedinih državnih institucija provodi i antifotografska demagogija koja je uglavnom rezultirala time da velik dio javnosti fotografe danas više ne doživljava kao umjetnike, dokumentariste i hobiste, već kao "teroriste", "voajere", "pedofile", odnosno "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
Opet malo američke gluposti... ovaj put iz Bijele kuće. Tamo su iz nekog samo njima znanog razloga zabranili kamere i (audiovizualne) prijenose uživo sa konferencija za novinare. CNN je problem "riješio" na način da je - angažirao crtača, dok se javnost mora zadovoljiti pisanim transkriptom...
Jedan dio ljudi smatra fotografe "napornima" i "iritantnima" , poneki čak i "nižim i manje vrijednim bićima", dok s druge strane često ni sami nisu svijesni da su naporni i iritantni - upravo oni sami!
Naime, postoje kategorije ljudi koje su do bola iritantni okolini (i fotografima), a da toga nisu ni svijesni. Ima pojedinaca koji istovemeno spadaju i u više od jedne kategorije...:
** Prekomotne mimoze
Jednostavno rečeno to su ljudi kojima sve živo i neživo smeta, kojima baš ništa nije po volji ako nije po njihovom i koji se bune i zbog potpuno nevažnih sitnica, uglavnom iz razloga što im nešto na neki način narušava komociju - bilo da im izaziva neželjenu emocionalnu reakciju (npr. nelagodu, zgražanje isl.), ili pak od njih zahtjeva neki malo veći fizički i intelektualni napor, odnosno promjenu neke dnevne rutine. Takvima npr. smeta i "uznemirava ih" već i kada ih netko samo gleda, a kamoli da ih uhvati u kadar fotoaparata, ili kada im netko prigovori da okrenu mobitel horizontalno kad snimaju video, ili imaju "slom živaca" ako ispadnu loše na nekoj fotki... itd.
** Pljuvači i galamdžije
To su ljudi koji imaju opsesivnu potrebu pljuvati i omalovažavati druge, jer vjeruju da su tim "bolji" i "pametniji" što na nečiji račun upute više uvreda, kleveta i omalovažavajućih etiketa u nastojanju da drugoga ponize, i pri tome dignu veću galamu. U stanju su izreći tonu uvreda u maloj jedinici vremena, ali ništa konkretno ili argumentirano. Ako im se uzvrati, pojačavaju ton kako bi svojm galamom nadglasali drugoga, jer vjeruju da što su glasniji to su "važniji" i "vrijedniji".
** Dušebrižnici
Radi se o ljudima koji su toliko "zabrinuti" (čitaj: paranoični) da u svemu vide neke skrivene i potencijalne opasnosti, ili su skloni za svako suvislo i racionalno rješenje izmišljati nesuvisle i nebulozne "probleme". Uglavnom, što god da netko radi ili što god da se događa, to po njima nekome ili nečemu "šteti", i smatraju da bi to "trebalo biti zabranjeno". Naravno, najčešće za sve druge osim za njih same. Ne treba spominjati da se takvi vrlo često javljaju upravo kad je u pitanju fotografija i fotografiranje, jer po njima što god da se snima "možda nekome šteti", "možda nekoga uznemirava" ili "nije moralno ili etično". Najčešće "od stabla ne vide šumu" (odnosno od tog svog "problema" i "brige" ne vide sve ostalo što uopće nije niti je ikada bilo problem).
** Samozvani redari
Iako nisu nikakve ovlaštene osobe, vole u svakoj pogodnoj prilici glumatarati da jesu, na način da zaustavljaju i pozivaju druge ljude na odgovornost, zabranjuju drugima da nešto rade (što smatraju da je "zabranjeno"), pa čak ponekad i prijete (bilo nasiljem bilo zvanjem policije) ako nalete na nekoga tko ih (s punim pravom) ignorira.
** Besposlena zabadala
Zabadala su ljudi koji zbog nedostatka vlastitog posla i viška zantiželje, kad god im se pruži prilika, zabadaju nos u tuđi, te na taj način drugima smetaju u poslu. Drugim riječima, to su ljudi koji "moraju sve vidjeti","moraju sve znati", i kad se pruži prilika smaraju ljude pitanjima "tko je, što je, što radi, zašto, za koga.." itd, iako se to njih ni najmanje ne tiče. Primjer su situacije kad negdje netko nešto snima, a netko sa strane, tko uopće nije u kadru, krene sa pitanjima "što snimate", "za koga snimate", "kakva vam je to kamera"... isl.
** Lažni autoriteti
Ljudi koji se predstavljaju kao "eksperti" u nekom području o kojem zapravo nemaju blagog pojma, a što uglavnom rezultira ili time da neupućenim ljudima oko sebe serviraju dezinformacije, ili time da (u prisutnosti pravog znalca) svojom upornošću u iznošenju gluposti i gubljenjem u beskonačnim racionalizacijama samo od sebe naprave budaletinu. Kao najbanalniji primjer su ljudi koji "citiraju" nepostojeće "zakone" i zakonske odredbe (jer ili izmišljaju na licu mjesta kako im odgovara, ili zakone nisu detaljo proučili, ako uopće).
** Nametljivi ispravljači
To su oni koji zbog OKP-a (poremećaja gdje osoba ima potrebu sve dovoditi u savršeni red) ne mogu odoljeti da ne idu nekoga ili nešto ispravljati čim za to osjete potrebu i vide priliku. Najbanalniji i najčešći primjer su tzv. gramatički nacisti koji, iako sami nisu profesori jezika, dobivaju "slom živaca" ako netko negdje napravi kakvu pravopisnu ili gramatičku grešku.
** Sufleri i savjetodavci
Sufleri su osobe koje drugima daju "korisne savjete" čak i kada ih to nitko od njih nije tražio; svima oko sebe "sufliraju" (daju upute i savjete) što i kako bi trebali raditi, jer su uvjereni da su ljudi oko njih "neznalice", i da će stvari biti ispravne samo ako se slijede njihove upute, nesvjesni da tim svojim "sufliranjem" najčešće rade više štete nego koristi (narušavaju koncentraciju i ometaju nekoga tko zna što i kako treba napraviti). Najčešće su to oni koji "voze sa suvozačkog/stražnjeg sjedala" , ali ima i likova koji fotogfafima i snimateljima za vrijeme snimanja stalno govore što i kako bi nešto trebalo snimiti.
Prilikom snimanja novorođenčadi, ponekad se dogode i neke nepredviđene situacije. I to najčešće one u kojima se u najgorem mogućem trenutku dijete olakša ispuštanjem tjelesnih tekućina (mokraće, izmeta ili bljuvotine)...
A to rezultira koliko nezgodnim toliko i smiješnim fotografijama.
Za vrijeme bivšeg, komunističkog, režima postojao je "verbalni delikt" gdje se nije smjelo vrijeđati ili kritizirati Tita, Staljina, državne funkcionere, partiju, NOB i ostale "tekovine revolucije" jer bi se inače završilo na Golom otoku.
Danas se, po svemu sudeći, počelo opet događati nešto vrlo slično - u zadnje vrijeme se u medijima masovno piše o tome kako su ljudi dobili prijave jer su negdje nekome nešto "pogrešno" rekli ili napisali na društvenim mrežama.
Svakako je po tom pitanju, u maniri pravog medijskog cirkusa, najviše prašine podigao nedavni slučaj gdje je skupina ljudi pogrdnim skandiranjem vrijeđalo Janicu Kostelić, da bi nakon toga bili ekspresno privedeni i osuđeni.
No, zanimljivo je da je mnogima izgleda promaklo to da je ta ista Janica Kostelić prije nekoliko godina, za vrijeme održavanja "Snježne kraljice", fizički napala jednu fotoreporterku jer joj se nije svidjelo što je ova htjela snimiti nju i njenog tadašnjeg dečka.
Čini se da još jedan prosvjed nije mogao proći bez prijetnji i napada na nekog novinara. Ovaj put je vervbalno i fizički napadnut novinar Indexa, koji je u Zagrebu izvještavao sa jučerašnjeg prosvjeda taksista protiv Ubera.
Ako postoji skribomanija, postoji li i "fotomanija"?
Skribomanija (poznata još i kao "grafomanija") je psihički poremećaj u kojem osoba ima neodoljivu i opsesivnu potrebu za pisanjem.
Ono što karakterizira skribomaniju, odnosno skribomansko pisanje, jest pisanje vrlo dugačkih nekoherentnih, teško razumljivih ili čak i posve besmislenih tekstova. No istovremeno, takvaa osoba zapravo vjeruje kako je nenadmašan talent za pisanje, te kako su njeni tekstovi zapravo svojevrsna "literarna umjetnička djela" ili nekakve "nenadmašne i genijalne dubokoumne mudrosti" (koje su u stanju shvatiti samo posebni ljudi). Iako su, realno gledajući, daleko od toga.
Kada bi se povukla analogija između pisanja i fotografiranja, kao dva oblika izražavanja, zacjelo bi se našlo i sličnih pormećaja kod fotografa.
Takav poremećaj bi se mogao nazvati "fotomanijom". Opsesivnom potrebom za snimanjem.
Ono što bi karakteriziralo taj poremećaj je opsesivno štancanje velike količine besmislenih fotografija, te objavljivanje istih bez ikakve selekcije, no čiji autor je uvjeren kako je "najbolji fotograf svijeta i okolice", a da je svaka takva slika koju snimi "vrhunsko" i "neponovljivo remek-djelo". No zapravo se radi o fotografskom smeću bez smisla, sadržaja i suvisle kompozicije kadra, prepunom tehničkih i "početničkih" grešaka.
Čisto primjera radi, u tu kategoriju "fotomanije" komotno bi se moglo svrstati ljude koji upravo opsesivno štancaju "selfije" (tzv. selfimanija), a našlo bi se još i kojekakvih drugih fotografa sličnog načina rada, koji kelje sve i svašta po facebooku, instagramu i sličnim on-line servisima....
Prijevod (za one koji ne znaju engleski):
1. "Kakvu kameru moram kupiti ako želim dobiti slike poput tvojih?."
"Kakav klavir moram kupiti ako želim svirati poput Mozarta?"
2. "Anton Walter fortepiano iz 1785."
3. "Imam jednog kojeg jedva sviram, ako si zainteresiran."
Mediji u zadnje vrijeme bruje o velikom požaru koji je u Londonu zahvatio jedan neboder, pri čemu je mnogo ljudi poginulo i nestalo, a neboder u potpunosti izgorio.
Međutim, u vezi tog požara, već su se na društvenim mrežama, u dobroj staroj maniri, počele raspredati teorije urota, posebice one koje uspoređuju ovaj požar sa terorističkim napadom na WTC (nakon kojeg je počela masovna hajka na fotografe) gdje teoretičari urote postavljaju glavno pitanje o tome "kako to da se WTC srušio nakon jedva par sati, a ovaj neboder je ostao stajati nakon višednevnog požara, pa bi to kao trebao biti "dokaz" za njihove teorije (ili bolje rečeno idiotarije)... a kako to obično biva, najglasniji u valjanju takvih ortodoksnih gluposti su oni koji koji zapravo nemaju pojma, niti pokušavaju istražiti.
Sami načini gradnje, odnosno nosive konstrukcije te dvije zgrade su različiti, a i upotrebljeni materijali su različiti. WTC je uglavnom bio građen od čelika i aluminija (svaki metal gubi nosivost ako ga se zagrije iznad određene temperature), dok je londonski neboder građen od armiranog betona (što opet nije garancija da se neće urušiti ako je armatura popucala uslijed djelovanja topline od požara). Uz to, WTC je pretrpio udar aviona koji je već u startu značajno oštetio nosivu konstrukciju i statiku, dok sa londonskim neboderom to nije bio slučaj.... Treba li možda dalje objašnjavati?
Kada netko ide pisati recenziju o nečemu, očekuje se od te osobe da je znalac na tom području. Međutim kako to kod nas ponekad biva, događa se da recenzije pišu ljudi koji, blago rečeno, nemaju blagog pojma.
Čisto primjera radi, u jednom domaćem informatičkom časopisu svojevremeno se (prije cca 10-ak godina) moglo čitati recenzije fotografske opreme pune gafova i nebuloza, a koje su pokazale da čovjek koji ih je pisao i nije baš "doma" po pitanju poznavanja fotografske tematike, tehnike i elementranih fotografskih pojmova...
Pa je tako u jednoj recenziji jednog fotoaparata napisao kako objektiv ima "Barrelove distorzije" slike. Međutim, distorzije (izobličenja) slike nisu dobile naziv po nekom "gospodinu Barellu", već po - bačvi (engl.: barrel). U hrvatskom jeziku se takve distorzije nazivaju "bačvaste distorzije". Suprotnost bačvastim distorzijama su tzv. "jastučaste" distorzije (engl.: pincushion).
Zatim je, u recenziji jednog SLR aparata spominjao "objektive s fiksnim zumom". Problem je što takvi objektivi - ne postoje.
Postoje ili fiksni objektivi (objektivi fiksne žarišne duljine), ili zum-objektivi (objektivi promjenjive žarišne duljine). Objektiv sa fiksnom promjenjivom žarnom duljinom je samo po sebi proturječnost.
Tu je svakako bila i tvrdnja kako "bolji fotoaparati pružaju velik raspon otvora blende", samo što je problem u tome što otvor blende ovisi o objektivu, a ne o aparatu, a da se svjetlosna propusnost objektiva definira kao "najveći otvor blende", a ne "raspon blende".
Itd...
Problem je u tome što ovakve i slične nebuloze, odnosno nestručne recenzije, napisane od strane nestručnih ljudi, mogu samo rezultirati time da pogrešno informiraju publiku kojoj su te recenzije namjenjene, a što u konačnici može dovesti do velikih problema, gdje ljudi usvoje pogrešne definicije nekih pojmova, ili iz pak pročitanog izvedu pogrešne zaključke.
Koliko stvari ne moraju biti onakvima kakvima se na prvi pogled čine, dovoljno govori nedavni slučaj iz Velike Britanije. Tamo je, naime, jedan od zastupnika parlamenta "uhvaćen" kako na mobitelu gleda nešto što na prvi pogled jako nalikuje "pornografiji", a što je nakon objave izazvalo popriličnu strku na društvenim mrežama. Mnogi su se pitali "to to on zapravo gleda?"
Međutim, malo istraživanja otkrilo je da se ne radi o pornografiji, već o jednoj fotografiji poznatog fotografa Gordona Parksa...
Danas gotovo da više i nema mobitela bez ugrađene kamere. Međutim, nakon omasovljenja mobitela sa ugrađenom kamerom, a koje danas posjeduje većina poplulacije, neke pojave su s vremenom poprilično došle do izražaja.
Čini se kako su upravo mobiteli s kamerama između ostaloga omogućili...:
...da se svaka šuša koja posjeduje mobitel s kamerom počne nazivati "fotografom", iako o fotografiji zapravo nema pojma, a svo "znanje" joj se svodi na znanje pritiskanja okidača i provlačenje slike kroz "umjetnički" filter.
...da se vidi koliko su pojedinci intelektualno prikraćeni s obzirom da ili ne mogu ili ne žele svladati jednostavnu radnju zakretanja mobitela horizontalno, prilikom snimanja videa.
...da po internetu i društvenim mrežama gomile fotografskog smeća snimljenog pomoću mobitela zatrpava one malobrojne smislene fotografije snimljene "pravim" fotoaparatima od stane pravih fotografa.
...da se vidi koliko su pojedinci zapravo narcisoidni i egzibicionistički nastrojeni, i to prema broju selfija koje snime u jedinici vremena i nakon toga te selfije objave na društvenim mrežama.
...da ljudi putem društvenih mreža serviraju drugima svoju privatnost "na izvol'te", a istovremeno se bune kako im drugi ljudi i drugi fotografi "narušavaju privatnost" na javnim mjestima.
...da se djeca međusobno naslikavaju i kelje svoje fotke po internetu, društvenim mrežama i chat servisima, bez praktički ikakvog nadzora, dok njihovi roditelji paničare da ih slučlajno negdje na cesti netko "nepoznat" ne uhvati u kadar.
...da voajeri, perverznjaci, "špijuni" i razna druga "zabadala" dobiju napravu s kojom mogu gotovo neprimjetno snimati, praveći se da pišu SMS poruke ili nekoga zovu.
...da svatko u pogodnom trenutku bude "foto-tužibaba", tj. da prijeti i ucijenjuje druge slanjem snimaka nekome (policiji, šefovima, partnerima itd), često samo zbog vlastite gluposti, pakosti, prepotencije ili zabluda.
...da se vidi kolika idiocija vlada kod ljudi i raznih "organa reda" s obzirom na diskriminaciju prema veličini fotografske opreme, prema kojoj su pravi fotoaparati "opasni", a na mobitele s kamerama se malo tko uopće i obazire.
...da neoprezni vlasnici mobitela s kamerom u trenutku ostanu bez kompletnih obiteljskih albuma i privatnih foto/video-arhiva, ako se dogodi da im netko ukrade mobitel ili ako ga negdje izgube.
Pojedini fotografi obljepljuju svoje fotoaparate crnom ljepljivom trakom ("ducktape" trakom ili "izolirbandom"). Najčešće to rade na način da njima prekrivaju sve vidljive natpise na fotoaparatu (ime proizvođača, oznaku modela isl.), no ponekad čak idu u ekstreme da trakom obljepljuju gotovo čitav aparat. Ova pojava "obljepljivanja" aparata je češća kod profesionalaca nego amatera.
Postoji nekoliko objašnjenja, odnosno razloga, zbog čega to čine...:
1. (Ne)reklamiranje proizvođača
Pojedini fotografi, odnosno fotografske kompanije, jednostavno ne žele besplatno reklamirati druge kompanije (uključujući i proizvođače foto-opreme), pa to "rješavaju" ljepljenjem trake preko imena poroizvođača. Neki čak skidaju s aparata trake za nošenje s imenom proizvođača i koriste one bez natpisa.
2. (Ne)uočljivost aparata
Jedna teorija kaže kako je potpuno crn fotoaparat manje uočljiv od crnog aparata sa svijetlim natpisima imena proizvođača i oznake modela, te da takva "nevidljivost" dobro dođe prilikom snimanja npr. ulične fotografije, gdje fotoaparat koji na sebe privlači manje pozornosti omogućava fotografu lakše bilježenje spontanih trenutaka.
3. Sprečavanje oštećenja
Kako intenzivnija upotreba aparata može s vremenom izazvati fizička oštećenja na kućištu aparata, ljepljiva traka se može koristiti kao zaštita od raznih ogrebotina i sličnih oštećenja.
4. Odvraćanje kradljivaca
Fotoaparat koji na prvi pogled izgleda kao da ga na okupu drži ljepljiva traka (kao da je u raspadnom stanju) nije baš naročito privlačan kradljivcima, za razliku od čistog, novog, sjajnog fotoaparata bez tragova korištenja kojeg mogu lako nekome prodati.
5. Odvraćanje dosadnjakovića
Postoje ljudi koji, kada vide nekoga da nosi aparat kompanije "X", jednostavno ne mogu odoljeti da ne počnu sa dosađivanjem, pa dosađuju fotografu pitanjima li taj njihov aparat "X" bolji od aparata "Y" i tome slično.
1. Pročitao sam svih 25 tona sabranih djela Dalaj Lame i skupio 4690 godina mira i blagostanja.
2. Nagomilao sam otprilike 3000 godina nesreće i umro dosad već 67 puta zbog raznoraznih pisama koje nisam prosljeđivao.
3. Sirota djevojčica Amy Bruce iz Kambodže dobila je moju godišnju zaradu koju joj je isplatio Microsoft za svaki poslani mail. Ona je naime bila u bolnici 7000 puta u zadnjih nekoliko godina, a od 1995. ima uvijek 8 godina.
4. Saznao sam recept za vječnu ljubav i sreću: dovoljno je prosljeđivati mailove na sve moguće adrese u roku 3 sekunde od primitka, pritom se grebati lijevom rukom po leđima skakućući funky chicken oko Renault-a 4 suprotno od kazaljke na satu.
5. Još uvijek čekam da mi nepoznati bogataš iz Boukistana prebaci milijardu boukistanskih zlatnika i Nokiu koju sam zaradio šaljući mail u Ericsson.
6. Spasio sam bar 2 endemske ugrožene vrste kratkorepih Bjeloruskih vjeverica.
Još jednom, HVALA SVIMA!
VAŽNO: Ako ovaj mail ne proslijedite u slijedećih 20 sekundi na barem 850 e-mail adresa, svemirski dinosaur ce doći i pojesti vas i vašu obitelj skupa s malom Amy Bruce koja je u bolnici. Opet!
U Velikoj Britaniji dogodio se jedan nesvakidašnji incident. Na jednom biralištu potukli su se novinski snimatelji (jedan fotoreporter i jedan kamerman), jer su pokušali u isto vrijeme zauzeti istu poziciju za snimanje, pa su jedan drugome smetali.
Incident (naguravanje) je zabilježila druga kamera...
** Pojedini fotoaparati ili aplikacije za spajanje više fotografija u jednu - panoramsku - niz nekog razloga baš i ne rade onako kako bi trebale, a rezultati zanju biti vrlo bizarni:
Dogodi se nepovoljni događaj X.
"Mjerodavni" nakon toga uvode mjere P, Q i R, tvrdeći da su nužno potrebne kako bi se spiječilo X, nakon što se X već dogodio, ali kako se "tako nešto slučajno ne bi ponovo dogodio."
X
Bilo kakv događaj poput pucnjave, terorističkog napada ili neke slične tragedije (npr. veće prometne nerseće) koja zahvaljujući revnom i pristranom medijskom izvještavanju, i "patkarenju", poprimi dimenziju "medijskog cirkusa".
P
Pooštravanje već postojećih zakona koji, iako su i prije postojali, nisu bili nikakva garancija da neće doći do njihovog kršenja, jer su kriminalci kriminalci upravo zato jer krše zakone, koliko god oni restriktivni bili. Štoviše, takva pooštravaanja zakona ponekad mogu samo dovesti do toga da do jučer "uzorni građani" postanu "kriminalci" zbog "spuštanja letvice" u režiji nekog nadobudnog idiota koji ima ovlast izmišljanja zakona (i zbog tog "spuštanja letvice" odjednom u statistikama umjetno bude povećan broj "kriminalaca").
Q
Uvođenje "sigurnosnih mjera" koje zapravo neće spriječiti ništa, jer su uglavnom usmjerene na stvari koje nemaju nikakve uzročno-posljedične veze sa time što se kao želi spiječiti, a njima će se više tlačiti posve nedužne građane; bilo da se radi o npr. restrikcijama kretanja, policijskim satovima, zabranjivnju fotografiranja, nasumičnim pretresima prolaznika i sličnim idiotarijama... Tu su naravno i razne "nulte tolerancije" koje su uglavnom "glavno oružje" raznih nepsosobnjakovića koji pokušavaju silom ostaviti dojam kako naporno rade na poboljšanju sigurnosti, a koje rezultiraju samo time da se ljude sankcionira radi zapravo beznačajnih i bezazlenih stvari.
R
Širenje masovne paranoje, moralne panike i sijanje straha putem medija, odnosno poticanje "lova na vještice" gdje se od ljudi traži da prijavljuju sve što im se "učini sumnjivo" (iako ni sami ne znaju zbog čega), što pak uglavnom rezultira gomilom bezveznih dojava, dok one koje bi stvarno mogle nešto i spriječiti ili izostanu, ili ne budu shvaćene ozbiljno zbog količine ovih prethodnih (otprilike kao u onom vicu gdje prezantiželjna susjeda zna točno tko je, kada i kome u zgradi došao u posjetu, ali nije ništa vidjela i čula kad nekome u zgradi provale u stan).
Dogodila se još jedna deložacija, uz uobičajenu akciju Živog zida koji već tradicionalno pokušava spriječiti deložacije. Ponekad su takve akcije uspješne, ponekad nisu.
Međutim, ovaj put se, nakon deložacije, oglasio i sindikat policije koji je u svome istupu osudio objavu fotografija policajaca snimljenih na dotičnoj deložaciji (uglavnom interventnih policajaca kako privode i u "marice" unose prosvjednike), tvrdeći kako su "takve objave fotografija poziv na napade na policajce."
Trebalo postaviti tom sindikatu policije (odnosno onoj osobi unutar tog sindikata kome je ta glupost o tome kako je snimanje i objava fotografija "poziv na napade na policajce" uopće pala na pamet) slijedeća pitanja:
1. Da li se ikada dogodilo da je neki policajac bio napadnut isključivo iz razloga što je negdje na Facebooku ili internetu objavljena njegova fotografija? - pa da bi se mogla uspostaviti neka konkretna, odnosno statistički značajna uzročno-posljedična veza između objava fotografija policajca i napada na te iste policajce s fotografija, odnosno da bi takva izjava "držala vodu", a ne bila tek demagoška bajka proizašla iz nečije "zabrinutosti" i "uznemirenosti".
2. Tko ili što brani tim istim interventnim policajcima da prilikom postupanja zaštite svoj identitet? - tamnim naočalama, zatamnjenim vizirima, kapuljačama (tzv. "fantomkama") i sličnim, ako su već toliko "zabrinuti za svoju sigurnost" odnosno "da ih netko slučajno ne prepozna na slikama".
3. Kakva točno opasnost od napada prijeti uvježbanoj i naoružanoj osobi? - u usporedbi s prosječnim građanima, policajci (pogotovo interventni) su vrlo dobro utrenirani, kako sa aspekta fizičke pripremljenosti, tako i po pitanju baratanja borilačkim vještinama samoobrane, te imaju dostupno vatreno oružje 24 sata dnevno.
4. Tko ih je zapravo uopće tjerao da budu policajci? - ako ih je toliko "strah za vlastitu sigurost" i ne mogu se nositi sa određenim rizicima i "rizicima" policijskog posla.
No stoji li zapravo iza svega neki sasvim drugi motiv?
Pokušava li se možda takvom demagoškom retorikom sindikata policije ili pojedinaca koji sjede u njemu, zapravo na mala vrata progurati neki restriktivni zakon koji bi ljudima (fotoreporterima ili slučajnim prolaznicima) zabranjivao snimanje policajaca na javnim mjestima i prilikom njihovih postupanja na javnim mjestima, te objavljivanje tih snimaka, čime bi se efikasno spriječavalo fotoreportere i obične građane da izvještavaju o policijskim postupanjima, odnosno da sami nadziru rad policije, pogotovo u slučajevima kršenja policijskih ovlasti?
Jedna od poznatih fotografija nastalih za vrijeme drugog svijetskog rata je ona koja prikazuje židovskog dječaka kako se, zajedno sa grupom drugih ljudi, predaje njemcima, i stoji na ulici uzdignutih ruku.
Prema nekom tajlandskom zakonu, neprobojni prsluci su klasificirani kao "ratno oružje", a za čije posjedovanje je potrebna posebna dozvola, bez obzira što "pancirke" zapravo služe za zaštitu od možebitnih pogodaka, i ne ispucavaju projektile...
Prijevod (za one koji ne znaju Engleski):
1. "Fotografija je samo štancanje slika!"
"Samo?!"
2. "Je li vino samo pokvareni sok od grožđa?! Je li poezija samo riječi?! Je li seks samo trenje?!"
3. "Da, da i nemam pojma."
Na ovogodišnji Worldwide Pinhole Photography Day najviše radova prispjelo je iz Sjedinjenih Američkih Država (556), dok je iz Hrvatske poslano 101 čime je Hrvatska zauzela 10. mjesto po broju poslanih radova, ali je zauzela prvo mjesto po broju poslanih fotografija na miijun stanovnika!
Dana 30.5. u Muzeju Grada Zagreba, Zagreb, Opatička 20, otvorena je izložba "Zakaj volim Zagreb". Izložba je nastala na inicijativu Facebook grupe "Zakaj volim Zagreb".
Na samo otvorenje izložbe došao je velik broj ljudi, no kako to običo biva, jedan dio se došao naslikavati uz fotografije, drugi su se pojavili samo da bi bili viđeni, a s obzirom da je na otvaranju bio i domjenak, bilo je i onih koji su došli samo radi hrane i pića. Bilo je čak i pojedinaca koji su imali primjedbe da "šta tu netko njih ima slikat!?"
Iako za nekakvo detaljnije razgledavanje fotografija, koje su ionako dostupne i na Facebooku, zbog gužve i nije bilo baš previše vremena i mogućnosti. No iz viđenoga, izložene fotografije, osim par časnih izuzetaka, nisu zapravo ništa posebno. Većina ih je u rangu "turističkih" fotografija, koje bi eventualno pasale u kakav turistički prospekt. Uz njih ima ih i nekoliko u kategoriji "malo fali da su dobre", a čak se našlo i nekoliko za koje je upitno po kojem "kriteriju" su uopće i uvrštene na izložbu.
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
