Fotografi svih zemalja naoružajte se...

četvrtak, 31.01.2013.

Zašto je fotoaparat bolji od žene?

** Kvaliteta fotoaparata lako se vidi po imenu proizvođača.

** Fotoaparat će te uvijek čekati na mjestu gdje si ga ostavio.

** Fotoaparat si može svatko priuštiti.

** Fotoaparat ne moraš izvoditi na večeru i piće.

** Ako zagusti, fotoaparat možeš skloniti bilo gdje.

** Fotoaparat neće biti ljubomoran ako kotistiš druge fotoaparate.

** Fotoaparat se neće buniti ako ga posudiš prijatelju.

** Fotoaparat nikada ne insistira na jednakosti.

** Loš fotoaparat uvijek možeš zamijeniti boljim.

** Kad promjeniš fotoaparat, ne moraš plaćati alimentaciju.

** Kad se rješiš fotoaparata, možeš za njega dobiti novce.

** Kad ostaviš fotoaparat, siguran si da te neće ogovarati.

** Fotoaparat uvijek šuti.

** Fotoaparat nema rođendan.

** Fotoaparat nema roditelje.

** Fotoaparatu ne smeta hrkanje.

** Fotoaparatu ne smeta ako si ružan i glup.

** Fotoaparatu ne smeta ako nisi materijalno situiran.

** Fotoaparat se ne protivi da ga okidaš svakog dana u mjesecu.

** Fotoaparat nema glavobolju kad ga želiš okinuti.

** Fotoaparatu je potpuno svejedno kada i gdje ćeš ga okinuti.

** Ako si na ulici grub sa fotoaparatom, nitko te neće premlatiti.

** Nije protuzakonito biti vlasnik gomile fotoaparata.

** Ako imaš crni fotoaparat, Klu Klux Klan ti neće praviti probleme.

** Fotoaparat se može okidati čim se proizvede.

** Zbog okidanja fotoaparata mlađeg od 15 godina ne ide se u zatvor.

** Kada okidaš fotoaparat, ne trebaš gumene rukavice.

** Kada okidaš fotoaparat, nije važno koliko su ti veliki prsti.

** Fotoaparat možeš bez problema okidati u javnosti.

** Fotoaparatu ne smeta ako neko promatra kako ga okidaš.

** Fotoaparatu je svejedno koju muziku slušaš dok ga okidaš.

** Fotoaparat ne baljezga gluposti dok ga okidaš.

** Fotoaparat nema omiljenu pozu u kojoj ga moraš okidati.

** Od okidanja fotoaparata nitko nije dobio AIDS.

** Da bi okinuo fotoaparat, dovoljno je skinuti samo poklopac objektiva.

** Fotoaparat s godinama ne mjenja puno vanjski izgled.

** Fotoaparat te ne može osramotiti u društvu.

** Fotoaparat se ne brine ako se vraćaš kasno.

** Kada šetaš s fotoaparatom, on se neće lijepiti za izlog svake trgovine.

** Fotoaparatu je dovoljna jedna torbica.

31.01.2013. u 01:56 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 30.01.2013.

Jarun iznad Ustava?

Link na jedan članak napisan prije pola godine, koji se bavi ponašanjem spasilaca na Jarunu, te današnjom svakodnevnom hajkom na fotografe.

Zagrebački holding - PJ Jarun iznad Ustava RH

30.01.2013. u 17:34 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 29.01.2013.

Poznate fotografije - Billy the Kid

Billy the Kid (1859.-1881.) bio je jedan od najpoznatijih revolveraša i odmetnika američkog divljeg zapada.

Iako su o njegovom životu ispričane mnoge legende i snimjeni mnogi filmovi, postoji tek jedna jedina njegova autentična fotografija (tzv. ferotipija), nastala krajem 1879. ili početkom 1880. Originalne dimenzije dotične su cca. 5x7cm.


(public domain)

Zbog slike se dugo vremena vjerovalo da je Billy the Kid bio ljevoruk, no tek su detaljne analize fotografije pokazale da se zapravo radi o stranično neispravnoj slici, te da je dotični bio dešnjak.

STRANIČNO ISPRAVLJENA I DOTJERANA FOTOGRAFIJA

29.01.2013. u 00:36 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.01.2013.

Fotografi puni sebe

Fotografi su kao i većina drugih umjetnika (slikara, kipara, filmaša itd.) u većoj ili manjoj mjeri ponosni na svoj rad. To se može i shvatiti zbog toga što je za umjetničko izražavanje potrebno uložiti neku energiju i kreativnost. No među mnoštvom fotografa ima podosta onih koji su u punom smislu riječi puni sebe.

Takve se ugrubo može podijeliti na svije vrste: fotografe koji misle da znaju sve o fotografiji, i fotografe koji misle da drugi ništa ne znaju o fotografiji.

Iako će se možda nekome činiti kako ova podjela nema smisla (jer se možda na prvi pogled čine istima), te dvije kategorije se u nekim stvarima ipak razlikuju.

1. Fotografi koji misle da znaju sve o fotografiji

U ovu skupinu spadaju napredniji početnici, odnosni relativno "friški" fotografi koji su negdje dobili par pohvala tipa "super", "divno", "krasno" na svoje slike. Nisu rijetkost ni oni koji završe neki foto-tečaj ili radionicu, pa na račun toga umisle kako su zbog toga odjednom postali eksperti.

Takvi najčešće smatraju da je svaka njihova fotografija dobra, štoviše vrhunska, te da se svima mora sviđati, a ako slučajno netko uputi bilo kakvu kritiku na fotografiju koja se ne slaže sa njihovim poimanjem iste, počinju veliki problemi.

Naime, kada im netko uputi kritiku vezanu za neku grešku na fotografiji, pogotovo ako se radi o početničkim greškama, ovi se najčešće brane time da su "oni to baš tako htjeli", ali neće znati objasniti zašto, ili će u onim najgorim slučajevima ići na ono "ak ti se ne sviđa, nemoj ju gledat/kometrirat" ili da je komentator "ljubomoran na njihovu sliku".

Problem s takvim fotografima je općenito to da ne znaju ništa, ali misle da znaju sve, a što ih zapravo koči u daljnjem napredovanju, prema onoj istočnjačkoj mudrosti koja kaže "kada pomisliš da si dovoljno dobar, to je prvi znak tvojeg nazadovanja."

2. Fotografi koji misle da drugi ništa ne znaju o fotografiji

Ovdje se najčešće radi o fotografima koji imaju iza sebe dugu fotografsku karijeru, gotovo uvijek su školovani fotografi ili su pak profesionalni/komercijalni fotografi ili fotoreporteri, te na račun toga smatraju da vrijede više od drugih ("amaterskih") fotografa.

Iako takvi imaju znanje i iskustvo, vrlo rijetko su spremni to sa nekim podijeliti. Štoviše, ako se udostoje nekome dati kritiku na neku fotografiju, tada to najčešće čine uz patronizirajući i omalovažavajući (čak i arogantan) stav, bez imalo takta.

Štoviše, njihove kritike najčešće nisu upućene na način da objasne neku pogrešku i daju konkretnu infornmaciju kako je ispraviti, već su isključivo formulirane na način da se prikaže kako kritizirani fotograf "nema pojma", a da sebe prikažu kao najveće znalce svijeta i okolice. U nekim situacijama čak ni uvrede nisu rijetkost.

Općenito, imati takta znači objasniti nekome da je u krivu, bez da se od te osobe pokuša po svaku cijenu napraviti neprijatelja ili budalu.

Zaključak?
Ulaziti u bilo kakve diskusije i sa jednima i sa drugima je uvijek problematično, ponekad i nemoguće, jer zbog arogancije dotičnih gotovo uvijek pređu u prepucavanja na osobnoj razini.

No kako svijet nije crno-bijel, tako se ni ova raspodijela na odnosi na sve fotografe. I među početnicima ima onih koji shvaćaju da ne znaju i trude se naučiti. Isto tako i kod nekih profesionalaca ima onih koji će rado dati koji savjet kada ga netko zatraži, ili pomoći ako vide da nekome pomoć doista treba, i to na način da bez puno okolišanja daju konkretne informacije.

28.01.2013. u 00:34 • 0 KomentaraPrint#

subota, 26.01.2013.

Kaj su vozili naši stari...



[preporučljivo gledati u punoj veličini]

26.01.2013. u 00:33 • 0 KomentaraPrint#

petak, 25.01.2013.

Igrači "video igrica"!?!?

Mediji zadnjih dana prenose vijesti o britanskom princu Harryju i njegovom "pothvatu" ubijanja Talibana. Stvar nebi bila ništa čudna da ovaj to opisuje kao "igranje video igrca na Playstationu"!

Princ Harry ubijao talibane

Treba se ozbiljno zapitati kakav je to (psihopatski?) mentalni sklop u glavi dotičnog, kad na takav način doživljava ubijanje ljudi.

Osim toga, možda bi bilo dobro podsjetiti kako su takvi "igrači video igrica" prije nekoliko godina ubili ni krive ni dužne 12 ljudi, od čega 2 Reutersovih novinara (Namir Noor-Eldeen i Saeed Chmagh), a pri čemu je ranjeno i dvoje djece; osim što dotični, na koje je otvorena vatra, nisu ni na koji način ugrožavali okolinu, piloti su unatoč superiornim optičkim nišanskim spravama "idenrtificirali" njihove kamere s teleobjektivima kao "AK-47" a tripod kao "Protuoklopni raketni bacač" te otvorili vatru.

Kompletna snimka napada na Reutersove novinare

Sve se naravno pokušalo zataškati, a procurilo je u javnost samo zahvaljujući Wiki Leaksu.

25.01.2013. u 00:29 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.01.2013.

Kada stvari baš i ne idu po planu...

Jedan fotograf postavio je svoj fotoaparat kako bi njime iz blizine snimio lavicu kako jede plijen... no stvari se baš nisu razvijale prema planu:

Lion Steals Photographer's Camera

24.01.2013. u 00:27 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 23.01.2013.

Slike iz Auschwitza

Datum oslobođenja logora Auschwitz, 27.1., širom svijeta se obilježava kao dan sjećanja na žrtve holokausta.

Iako gotovo svi znaju koliko je u njemačkim logorima za vrijeme drugog svjetskog rata pobijeno ljudi (oko 6 milijuna židova, 2 milijuna roma itd...), zasigurno je mnogima nepoznat detalj vezan za fotografije koje su za vrijeme drugog svjetskog rata nastale u logoru Auschwitz.


(creative commons, izvor: wikipedia)

Veliku većinu fotografija nastalih u Auschwitzu snimio je za vrijeme svojeg zarobljeništva Wilhelm Brasse (3.12.1917 – 23.10.2012).

Brasse je prije rata izučio fotografski zanat. U Auschwitzu je završio zbog odbijanja iskazivanja lojalnosti Hitleru, te pokušaja bijega iz zemlje kako bi izbjegao novačenje u njemačku vojsku. Nakon zarobljavanja i uspješnog testiranja fotografskih sposobnosti, te činjenice da je znao govoriti njemački jezik, dobio je od logorske uprave zadatak snimati rad zarobljenika, medicinske eksperimente (pod paskom doktora Mengelea) i identifikacijske fotografije zarobljenika.


(public domain)

Procjenjuje se da je Brasse za vrijeme boravka u logoru Auschwitz (1940.-1945. godine) snimio između 40 i 50 tisuća fotografija, prije nego što je prebačen u drugi logor.

Nakon završetka rata i oslobođenja iz zarobljeništva, zbog traumatičnih iskustava iz logora koja su ga proganjala do smrti, nikad više nije fotografirao.

The photographer at Auschwitz

O njegovom životu i radu nedavno je snimljen i dokumentarni film "Portrecista" (Portretist).

Usput, za sve one koje žele vidjeti kako su izgledali njemački koncentracijski logori nakon oslobođenja, te ono što je u njima pronađeno:
[UPOZORENJE! Neke fotografije nisu za ljude slabog želuca, srca ili živaca!]
World War II: The Holocaust

Na kraju, ulomci iz filma "Holocaust: A Music Memorial Film":



[preporučeno gledati u punoj veličini, obavezno upaliti zvučnike]

23.01.2013. u 00:01 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 22.01.2013.

Poznate fotografije - Dijete i lešinar

Kevin Carter (1960-1994), južnoafrički fotoreporter, snimio je 1993. godine u Sudanu fotografiju umirućeg djeteta pored kojeg je sletio lešinar.

FOTOGRAFIJA

Fotografija je dobila Pulitzerovu nagradu, no nakon objave fotografije mnogi mediji su ga prozivali i osuđivali zbog toga što je "samo snimio sliku, a nije pomogao djetetu."

22.01.2013. u 23:59 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.01.2013.

Streisand efekt

Streisand efekt je pojava u kojem pokušaji da se od javnosti sakrije (tj. cenzurira) neka informacija, izazove potpuno suprotni efekt - posvemašnji interes javnosti za tu informaciju, te masovno širenje te informacije.

Ta pojava (tj. efekt) dobila je naziv prema glumici Barbari Streisand koja se jednom prilikom pobunila zbog toga što je na jednoj zračnoj fotografiji bila vidljiva njena rezidencija (a što ona "nije željela"); ta njena reakcija i pokušaji utuživanja fotografa izazvalo je potpuno suprotni efekt - veliki publicitet i veliku potragu za fotografijama njene rezidencije. (LINK).

Inače se radi o normalnoj posljedici prirodne ljudske znatiželje (koja je kod nekih više, a kod nekih manje izražena, ovisno o tome koliko su ljudi temeljiti ili površni), a prema kojoj su "zabranjene" (tj. silom cenzurirane) stvari ljudima uvijek zanimljivije od "uobičajenih".

The Streisand Effect: When censorship backfires

20.01.2013. u 00:01 • 0 KomentaraPrint#

petak, 18.01.2013.

Neke bitnije fotografske izreke

Evo nekoliko izreka koje bi svaki fotograf trebao znati, i zbog čega su dotične izeke istinite.

1. "Your first 10,000 photographs are your worst." ~ Henri Cartier-Bresson

Tvojih prvih 10.000 fotografija su ti najgore.

2. "If your pictures aren’t good enough, you’re not close enough." ~ Robert Capa

Ako tvoje slike nisu dovoljno dobre, nisi dovoljno blizu.

3. "Photography is the art of not pushing the button." ~ Frank Horvat

Fotografija je umijetnost nepristiskanja okidača.

4. "There are no rules for good photographs, there are only good photographs." ~ Ansel Adams

Ne postoje pravila za dobre fotografije. Postoje samo dobre fotografije.

5. "Good photos are like good jokes. If you have to explain it, it just isn’t that good." ~ Anonymous

Dobre fotografije su poput dobrih viceva. Ako vic treba objašnjavati onda nije dobar.

6. “There are always two people in every picture: the photographer and the viewer.” ~ Ansel Adams

U svakoj slici su dvije osobe: fotograf i promatrač.

7. “One photo out of focus is a mistake, ten photos out of focus are an experimentation, one hundred photos out of focus are a style.” ~ Anonymous

Jedna fotografija izvan fokusa je greška, deset fotografija izvan fokusa su eksperiment, sto fotografija izvan fokusa su stil.

8. "Street photography is a renewable resource. If you dont like what you see wait 5 minutes or walk a hundred feet." ~ Craig Coverdale

Ulična fotografija je obnovljivi izvor. Ako ti se ne sviđa što vidiš, pričekaj 5 minuta ili prošetaj tridesetak metara.

9. "Photography is the power of observation, not the application of technology." ~ Ken Rockwell

Fotografija je moć zapažanja, a ne sposobnost primjene tehnologije.

10. "Upgrade your knowledge before you upgrade your camera." ~ Anonymous

Unaprijedi svoje znanje prije nego što unaprijediš svoj fotoaparat.

18.01.2013. u 00:17 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.01.2013.

(Ne)logika

Bilo da se radi o diskusijama uživo ili prepiskama na internetskim forumima, uvijek se nađe onih koji nisu u stanju normalno diskutirati, jer nisu svijesni da su njihovi "argumenti" (a ponekad i kompletni svjetonazori) zapravo logičke pogreške.

Logičkih pogrešaka ima mnogo, neke se čak međusobno isprepliću, no vrlo često su glavna stvar na kojima se grade pretpostavke, koje kad su jednom formirane, ne mogu više nikakvom logikom biti suzbijene.

Iako ih ima stvarno mnogo, evo nekih najčešćih:

Cum hoc ergo propter hoc
(lat. sa tim, dakle zbog toga) Obrazac ove logičke pogreške je: A se događa istovremeno sa B, dakle, A je uzrokovalo B. U slučajevima da je B nepoželjno, potrebno je spriječiti A.

U fotografskom smislu: Danas ima velik broj fotografa, ali ima i velik broj pedofila. Da bi se smanjio broj pedofila treba smanjiti broj fotografa.

Tu se gleda samo istvremenost događanja, no uopće se ne uzima u obzir da li postoji prava međusobna zavisnot dvije pojave, tj. u gornjem slučaju to da li je povećanje broja fotografa doista samo po sebi uzrokovalo povećanje broja pedofila?

Post hoc ergo propter hoc
(lat. poslije toga, dakle zbog toga) Uzima se u obzir samo redoslijed nekih događaja, ali ne i njihova prava uzajamna povezanost, prema obrazcu: Dogodilo A, zatim se dogodilo B. Dakle, A je uzrokovalo B. U slučajevima da je B nepoželjno, potrebno je spriječiti A.

Npr: Neka zgrada je bila često fotografirana, zatim je ta ista zgrada uništena u terorističkom napadu. Dakle, ispada da je prethodno fotografiranje uzrokovalo uništenje zgrade u terorističkom napadu. S obzirom da je to nepoželjno, da bi se spriječili teroristički napdadi, potrebno je spriječiti fotografiranje zgrada.

Naravno, gleda sa samo redoslijed, no uopće se ne uzima u obzir da niti je fotografiranje samo po sebi uzrokovalo uništenje zgrade, niti mora značiti da je onaj tko je uništio zgradu bilo što prije toga tu zgradu uopće fotografirao.

"Klizava padina"
Klizava padina je logička pogreška koja se temelji na uvjerenju da će neka akcija neizbježno iza sebe izazvati veliki "domnio" efekt sa u konačnici izuzetno nepoželjnim posljedicama, kroz niz međusobno povezanih akcija, prema obrazcu: A vodi prema B, B vodi prema C, C vodi prema D.... i tako do Z, iz čega se dobiva dojam da A neizbježno vodi prema Z. Kako je Z najčešće najgori mogući (i nepoželjni) ishod, ispada da treba spriječiti A da bi se izbjeglo Z (zanemarujući sve ostale moguće varijable između).

Ipse dixit
Ipse dixit (lat. on je rekao) je naziv za nečiju dogmatsku tvrdnju za koju se očekuje da bude općeprihvaćena, iako je ta ista tvrdnja u potpunosti nedokazana i nepotvrđena stvarnim činjenicama ili bilo kakvim opipljivim dokazima.

Primjer "ipse dixit" tvrdnji su tvrdnje da "svi teroristi snimaju prije napada" ili "svi stranci koji snimaju djecu su pedofili", iako sve činjenice ukazuju upravo suprotno - da teroristi ne snimaju prije napada, i da djecu najčešće zlostavljaju oni koje djeca poznaju.

Argument autoriteta
Argument autoriteta je pogreška prema kojoj se smatra kako je nešto točno i istinito samo zbog toga što dolazi od strane nekog autoriteta, po obrazcu: A tvrdi X. A je autoritet. Dakle X je točno.

Npr. "Ako vlada tvrdi da su fotografi teroristi, onda sigurno jesu..." ili "Ako pravobraniteljica tvrdi da je fotografiranje opasno za djecu, onda je sigurno opasno..."

Argument većine
Argument većine jest vjerovanje da je nešto istinito samo iz razloga što neka većina smatra da je to nešto istinito. Npr. "Ako 50 milijuna Elvisovih fanova tvrdi da je Elvis živ, onda je to sigurno istina..."

Zamjena teza
Zamjena teza je pojava kada se posljedica nečega nastoji prikazati kao uzrok, a uzrok kao posljedica. Ovo je česta pojava u raznim racionalizacijama, poput npr. one kada se tvrdi kako u slučaju silovanja "nije kriv silovatelj, već žrtva jer je bila previše zavodoljiva". Odnsono, "nije kriv nasilnik koji je napao snimatelja", već snimatelj jer "što je on imao snimati i provocirati".

Elementarna greška pridruživanja
Ova greška (poznata još i kao generalizacija) javlja se kada se na temelju neke karakteristike sve one koji posjeduju dotičnu karakteristiku svrstava u istu skupinu, prema obrazcu: A ima karakteristiku X. B također ima karakteristiku X. Dakle sve B je A.

Npr.: "Psi hodaju na 4 noge. Mačke također hodaju na 4 noge. Dakle, mačke su psi." Ili, u fotografskom smislu: "Pedofili fotografiraju djecu. Fotografi također fotografiraju djecu. Dakle, svi fotografi su pedofili."

Argument sile
Argument sile je situacija u kojoj nečije mišljenje, stav ili akcija nastoji opravdati na način da se onima koji se protive prijeti silom, prema obrazcu: A tvrdi X. Ako B ne prihvati X onda P. P je kazna za B. Dakle X je poželjno.

Najbanalniji primjer: "Ako me snimiš, razbit ću te!"
(Usputna napomena - prijetnja nasiljem je kazneno djelo.)

Emotivni priziv
Emotivni priziv je pokušaj zaobilaženja daljnje racionalne raspave pokušajima da se utjecajem na (iracionalne) emocije diksutnata (poticanjem, straha, suosjećanja ili sličnih emocija) pridobije odobravanje vlastitog stava. U tu svrhu se, posebno u zadnje vrijeme, spominju interesi djece, npr: "Zamisli da netko snimi tvoje djete, pa bi se nešto gadno moglo njemu dogoditi..." isl.

Argument ad hominem
Argument ad hominem je logička pogreška u kojoj se umjesto samog argumenta napada izvor argmenta, prema obrazcu: A tvrdi X. B se e slaže sa X, pa tvrdi da je problem u A. Uz to, postoji i tzv. ad hominem iz okolnosti, gdje se tvrdi kako A ne može tvrditi X, ili da X ne može biti točno jer A nije u odgovarajućoj poziciji.

Npr: A: "Vi roditelji dižete preveliku paniku oko fotografiranja djece.
B: "Što se ti javljaš, ti nemaš djecu."

"Napad na slamnatog čovjeka"
Naziv dolazi iz srednjovjekovne prakse gdje se borba s protivnikom uvježbavala na slamnatim lutkama koje, za razliku od pravih živih protivnika, nisu uzvraćale udarce i koje je bilo izuzetno lako pobjediti.

Glavni obrazac ove logičke pogreške je:
Osoba A je u poziciji X. Osoba B zanemaruje poziciju X i predstavlja na prvi pogled sličnu (ali neistinitu, nebitnu, pojednostavljenu ili preuveličanu) poziciju Y. Osoba B napada Y, time pokušava dokazati da je X pogrešno ili da je problem u A (tzv. ad hominem).

Ova logička pogreška se često koristi i kao ad hominem, na način da se nekome pridaju izmišljene negativne i nepoželjne karakteristike, iako zapravo ništa ne dokazuje da osoba doista posjeduje te karakteristike, te se zatim tu osobu kritizira i napada na račun tih karakteristika (kao u pravom ad hominemu).

"Argument teksaškog strijelca"
Ova logička pogreška je dobila naziv po vicu u kojem strijelac ispuca nekoliko metaka u zid, zatim oko tih rupa nacrta metu, a nakon toga tvrdi svima da je vrhunski strijelac.

Najčešće se u tu svrhu promatra neki statistički mali uzorak, sa velikim brojem nepoželjnih pojava, da bi se nakon toga ljudima prezentiralo kao se taj reprezentativni uzorak odnosi na cjelokupno društvo.

Radi se o omiljenoj tehnici propagande, gdje se tako manipulira, iskrivljava i slobodno interpretira postojeće informacije do mjere da se publici čini da su dotične infotmacije doista povezane, da tvrdnje i zaključci doista imaju nekog smisla, te da su "pogodili u centar" problema.

17.01.2013. u 00:15 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 16.01.2013.

Vivian Maier

16.01.2013. u 00:12 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 15.01.2013.

Umjetnost i introvertiranost

Mnogi umjetnici su introvertirani ljudi. Zbog toga ih mnogi u najmanju ruku smatraju čudacima. To je vjerojatno i jedan od primarnih razloga zbog čega mnogi umjetnici za života bivaju neshvaćeni i često žestoko kritizirani od strane okoline...

Glavna je razlika između introvertiranih i ekstrovertiranih ljudi u tome kako soživljavaju svijet oko sebe - ekstroverti su uglavnom usredotočeni na "vanjski svijet", tj. okolinu, ljude i događaje, dok su introverti usredotočeni na "unutarnji" svijet, tj. informacije, ideje i emocije.

S obzirom kako se smatra da ekstrovertiranih ljudi ima daleko više nego introvertiranih, smatra se da bi idealno (po načelu većine) svi trebali biti ekstrovertirani, štoviše, čak ima onih koji smatraju da su samo ekstrovertirani ljudi normalni, a da su introvertirani ljudi "abnormalni", "hladni", "emocionalni vampiri" i slično, uglavnom sve sa negativnim predznakom.

10 NAJČEŠĆIH MITOVA O INTROVERTIMA


1. INTROVERTI SU ŠUTLJIVI

Ovo nije istina. Stvar je samo u tome da introverti ne govore ako nemaju što za reći. Oni obično ne vole bezvezno čavrljanje i skakanje s teme na temu. S druge strane, ako se sa introvertiranom osobom započne opširan razgovor o nekoj temi koja ju jako zanima, neće prestati govoriti.

2. INTROVERTI SU SRAMEŽLJIVI
Sramežljivost nema nikakve veze sa time je li netko introvert ili ne. Introverte nije strah ljudi, već jednostavno trebaju neki konkretan razlog da bi sa nekime komunicirali.

3. INTROVERTI SU NEPRISTOJNI
Introverti često ne vide razloge razloge za okolišanje i gubljenje vremena na nepotrebnu kurtoaziju, već nastoje biti direktni, a to isto očekuju od drugih, što se nekima može činiti nepristojnim.

4. INTROVERTI NE VOLE LJUDE
Upravo suprotno, introverti izuzetno cijene onih nekoliko bliskih pravih prijatelja koje imaju; iako mogu svoje prijatelje nabrojati na prste jedne ruke, onaj tko ima sreće da ga introvert smatra prijateljem, imati će vrlo lojalnog prijatelja.

5. INTROVERTI NE VOLE IZLAZITI U JAVNOST
Glupost. Stvar je samo u tome da introverti ne vole izlaziti u onoj mjeri u kojoj to čine ekstroverti. S obzirom da introverti jako brzo upijaju i obrađuju informacije, ne treba im puno vremena za druženje.

6. INTROVERTI ŽELE BITI SAMI
Introvertima su često sasvim dovoljne njihove vlastite misli i informacije koje su akumulirali. Oni mnogo razmišljaju, sanjare i općenito na taj način nalaze rješenja za postojeće realne probleme. Međutim, mogu biti itekako usamljeni ako nemaju nikoga s kime bi podjelili svoje ideje ili saznanja, no svejedno preferiraju druženja ili u malim grupama, ili jedan na jedan.

7. INTROVERTI SU ČUDNI
Introverti su uglavnom individualci. Nisu konformisti i ne idu slijepo za gomilom. Svoje odluke nikada ne temelje na onome što je trenutno u modi, već na onome što smatraju da je ispravno, makar zbog toga bili u potpunoj suprotnosti sa okolinom.

8. INTROVERTI SU HLADNI I DISTANCIRANI
Introverti najviše vode računa o svojim mislima i emocijama. To ne znači da su nesposobni voditi računa o tome što se događa oko njih, već se radi o tome da im je njihov "unutarnji svijet" mnogo zanimljiviji.

9. INTROVERTI SE NE ZNAJU OPUŠTATI I ZABAVLJATI

Introverti se uglavnom opuštaju i zabavljaju kod kuće ili u prirodi, a ne na mjestima gdje ima mnogo ljudi.

10. INTROVERTI SE MOGU ISPRAVITI DA POSTANU EKSTROVERTI
Svijet bez introvertiranih ljudi bio bi svijet sa vrlo malo znanstvenika, muzičara, umjetnika, pjesnika, filmaša, doktora, matematičara, pisaca i filozofa. S druge strane, postoji mnogo načina i tehnika pomoću kojih se ekstroverte može naučiti kako komunicirati sa introvertima.

Na kraju, jedna zgodna lustracija i nekoliko filmova koji vrlo dobro opisuju neke stvari vezane uz introvertirane ljude:
We are the introverts
The Power of Introverts

15.01.2013. u 00:10 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.01.2013.

Duck face...?

Za sve one koji snimaju "selfije"...


(autor i status nepoznati, slika nađena na Facebooku)

I još jedno objašnjenje ove pojave sa DeviantArta...:
Duck Face - How You Really Look

14.01.2013. u 16:35 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.01.2013.

Kako nestaje realizam

Pojavom digitalne fotografije neizbježno se pojavio i trend obilnog i pretjeranog naknadnog "uljepšavanja" snimljenih fotografija u programima za obradu. Zbog velike količine takvih "poboljšanih" fotografija, odjednom "obične fotografije" više nikome nisu zanimljive, niti imaju prođu....

Naime, danas nažalost ima mnogo onih koji vjeruju da ako slika nema nekakav "wow efekt", koji na prvu loptu privuče pažnju promatrača, i koji je danas uglavnom rezultat obrade (upotrebe photoshop filtera, "peglanja" i sličnog), da slika "nije umjetnička" i da "nije dobra"... štoviše, "obične" slike koje su takve da ih treba dulje promatrati kako bi se "pročitao njihov sadržaj", malo kome bivaju zanimljive.

Isto tako, sve je manje onih koji se previše oslanjaju na photoshop, dok prilikom snimanja ulažu vrlo mali ili nikakav trud.

Štoviše, kao da se u današnje vrijeme sve veća pažnja pridaje samo takvim uljepšavanjika slika, do mjere da zbog količine obrade više ne prikazuju realnost. U nekim slučajevima događa se i apsurd da ljudi kupuju vrlo skupe fotoaparate, samo da bi se naknadnom u obradom u photoshopu trudili (u svrhu "umjetnosti") dobiti iste onakve efekte kakve i inače daju - vrlo jeftine kamere i loši filmovi (kao što su npr. vinjetiranje, "pomaknute" ili isprane boje...)

Doduše, već i sama činjenica da je fotografija snimljena znači i da je na neki način obrađena - bilo pod sredstvom digitalnog procesora i softvera unutar samog digitalnog aparata, bilo vrstom upotrebljenog filma i kemikalija prilikom razvijanja ako se radi o filmu.

Što se same obrade tiče, postoje stvari koje se smatraju dozvoljenim kod naknadne obrade fotografija, da bi fotografija i dalje bila smatrana realističnom fotografijom, a to su
1. promjena dimenzija fotografije
2. izrezivanje fotografije
3. crno-bijela konverzija
4. ispravljanje ekspozicije
5. podešavanje kontrasta

Retuš se smatra samo uvjetno dozvoljenim i to samo u slučajevima kao što su npr. uklanjanje prašine na senzoru, ogrebotina na filmu i tome slično, ali ne i ako se slici mijenja sadržaj, kao npr. u situacijama u kojima se rade opsežna "peglanja" bora, uklanjanje nepoželjnih i/ili dodavanja poželjnih objekata na slici, razne fotomontaže i slično...

I na kraju, ne smije se zaboraviti da bilo kakvo pretjerano "peglanje" snimaka u photoshopu može dovesti do apsurda... LINK.

13.01.2013. u 00:01 • 0 KomentaraPrint#

subota, 12.01.2013.

Terorizam na hrvatski način

ili: "Hoće li sada ljudi na svakom ćošku viđati sumnjive predmete?"

Mediji bruje o tome kako su Zagreb u roku tri dana potresle dvije ekspolzije. Nagađa se jesu li ili nisu te bombe postavljene u sklopu nečije "terorističke djelatosti", ili se ipak možda ipak samo radi o nekom poremećenom bombašu individualcu (možda o nekome tko ne zna kud bi sa eksplozivom iz kućne kolekcije zaostalom iz domovinskog rata? op.a.)

Vezano za te događaje, počelo se događati da su ljudi počeli prijavljivati svakojake sumnjive predmete (zbog kojih je u Zagrebu policija blokirala Tuškanac, a u Puli ispraznila dječji vrtić)...

No, zanimljiv je jedan slučaj koji se dogodio prije nekoliko godina, dok se još na Zrinjevcu nalazila američka ambasada.

Naime, jedan čovjek je dobio je ideju snimiti Zagrebački Zrinjevac camerom obscurom. (Za one koji ne znaju, camera obscura je jednostavna naprava za snimanje, najčešće u obliku kutije, kojoj je "objektiv" rupica vrlo malog promjera, a medij za snimanje najčešće fotopapir ili film. op.a) Uglavnom, dotični čovjek je svoju kameru, u vidu obične kartonske kutije, učvrstio na jedno drvo u blizini ambasade. Kako je ekspozicija trebala trajati nekoliko sati, dotični je ostavio kameru da snima, a on malo prošetao. No kada se dotični vratio pokupiti kameru, zatekao je dio Zrinjevca blokiran od strane policije, te policajce iz protuekspolzivnog odjela koji su se spremali "deaktivirati opasnu napravu". Naravno, sve se dogodilo iz razloga što su iz ambasade uočili "sumnjivi predmet" te zatražili intervenciju policije. Čitava situacija je riješena nakon razgovora s policijom i objašnjavanja o čemu se radi.

12.01.2013. u 18:29 • 0 KomentaraPrint#

petak, 11.01.2013.

Spotteri

Postoje ljudi koji, puni entuzijazma, fotografiraju razna prevozna sredstva - avione, vlakove, brodove, uglavnom sve ono što plovi, vozi ili leti. Među njima su svakako njazastupljeniji oni koji snimaju zrakoplove (tzv.planespotteri) i vlakove (tzv. trainspotteri).

Međutim, postoji jedan problem vezan uz dotične fotografe. Taj problem su službe sigurnosti. Naime, iako dotični spotteri svojim fotografiranjem ne rade ništa ilegalno, odnosno ni u kojem slučaju svojim fotografiranjem ne ugrožavaju dotična prijevozna sredstva, uvijek su na udaru sigurnosnih službi. Naravno iz "sigurnosnih razloga". Na meti su naravno svi oni sa malo boljom fotografskom opremom.


(public domain)

Kao sigurnosni razlozi najčešće se navode "opasnost od terorizma" (ili drugih sličnih subverzivnih akcija), zbog pretpostavke da svi teroristi obavezno "snimaju mete". Ta pratpostavka je naravno sasvim pogrešna (kao i većina svih pretpostavki) jer se iz pravih slučajeva terorizma i terorističkih napada vidi upravo suprotno, da teroristi prije svojih napada ne snimaju.

Naime, teroristi koji su se zabili u WTC nisu ništa snimali. Bombaši iz Londonske podzemne željeznice isto nisu ništa snimali. Timothy McVeigh koji je raznio zgradu u Oklahomi nije ništa snimao. "Unabomber" isto tako nije ništa snimao. Ekipa koja se spremala "tekućim bombama" srušiti zrakoplove - nije ništa snimala. Paletsinski samoubojice ne snimaju prije svojih napada. Pripadnici IRE, ETE i sličnih skupina prije svojih napada također nisu ništa snimali...

Inače, pretpostavka da teroristi snimaju svoje mete dolazi prvenstveno iz loših akcijskih filmova u kojima glavni junaci u nekom trenutku otkrivaju skrovište negatica u kojem se u svrhu dramatizacije radnje obavezno mora nalaziti pano sa fotografijama "meta".

U Americi je pak službena državna propaganda, a kojoj je cilj prvenstveno sijanje panike, čak otišla čak toliko daleko da pokušava prikazati svakog s kamerom u ruci kao potencijalnog terorista!. Gotovo identična stvar se događa i u Velikoj Britaniji.

No bez obzira na to što činjenice dokazuju upravo suprotno ustaljenim pretpostavkama sigurnosnih službi, dotični se i dalje toga slijepo drže, tako da se može jedino postaviti pitanje o njihovim intelektualnim kapacitetima, s obzirom da vrijeme uporno troše na potpuno nebitne stvari, tj. "preventivno" djelovanje protiv fotografa!

Do koje mjere se službe sigurnsoti troše vrijeme na gluposti dovoljno govore neke situacije iz nedavne prošlosti, kao npr. ona kada je jedan čovjek ukrao bakar iz aerodromske trafostanice na zagrebačkoj zračnoj luci, čime je onesposobio rasvijetu piste i ugrozio zračni promet; da stvar bude još smješnija, dotičnog kradljivca je zaustavio "obični" djelatnik zračne luke, a ne pripadnici službe sigurnosti kojima je to posao! (vjerojatno su zaštitari bili prezauzeti "opasnim" fotografima op.a.) (LINK)

Zanimljivo je i to da zagrebački aerodrom Pleso ima posebna pravila prema kojima se za svako fotografirane (i privatno i koercijalno) treba tražiti posebne dozvole, počeši od samog aerodroma, pa do dozvola zračnih prijevoznika čije se avione namjerava snimati... Zagreb-airport: Snimanje i fotograiranje

Događalo se da su ljudi koji su fotografirali na aerodromima, pa čak i oni koji nisu bili na poručju aerodroma, već snimali sa okolnih livada, cesta ili negdje dalje, na koridorima kojima se kreću zrakoplovi, bivali privođeni i zadržavani na ispitivanju od strane policije, pri čemu su bili rešetani glupostima tipa "zašto snimaju", "za koga snimaju", "što će im slike", "što namjeravaju" i tome slično...

No s druge strane, kad god se doista dogodi neka avionska nesreća, prva stvar koju te iste sigurnosne službe i policija čine jest da ispituju javnost ima li tko možda snimku nesreće i pada zrakoplova; odjednom su im planespoptteri, koje inače maltretiraju gdje god i kad god stignu, "najbolji prijatelji"...

Dogodilo se mnogo situacija da su upravo amaterske slike značajno pomogle u utvrđivanju okolnosti avionskih nesreća! Tako je jedna amaterska fotografija otkrila je da je uzrok pada zrakoplova Japan Airlines 123 lom repnog stabilizatora. Kod pada American Airlines 191, koji se srušio odmah nakon polijetanja, na amaterskoj fotografiji se vidi da je ovome otpao jedan motor. I kod nesreće Concorda, također su amaterske snimke pokazale što se događalo sa avionom neposredno prije pada...

Možda bi "ekspertima za sigurnost" (koji očito žive u svijetu svojih pretpostavki koje nemaju veze sa stvarnošću, op.a.) nacrtati da su u svim slučajevima padova zrakoplova, odnosno otmica, podmetanja bombi, sabotaža i sličnoga, najčešće bili odgovorni oni koji su se ukrcali u zrakoplove (i sa sobom unijeli bombu ili neko oružje) ili su radili na održavanju zrakoplova ili utovaru prtljage, a ne fotografi koji su stajali sa strane i pritiskali okidače na fotoaparatima.

Isto tako, po pitanju fotografiranja vlakova situacija je vrlo slična kao i sa fotografiranjem zrakoplovima; trainspotteri su nerjetko na meti zaštitara ili policije, koji ih tjeraju sa kolodvora, zabranjuju snimanje ili traže dozvole za snimanje, iako su prostori uz prugu javne površine.


(foto: Toco1980, sva prava pridržana)

Usput, kako je nedavno u Podsusedu vlak naletio na nekakvu eksplozivnu napravu, a u medijima neki spominju čak i mogućnost da se radi o terorizmu, moglo bi se (po dobrom starom običaju sigurnosnih službi) dogoditi da se iz "sigurnosnih razloga" i "radi prevencije" opet sigurnosne službe okome na trainspottere.

No, čini se da se zaboravlja ili namjerno zanemaruje to da su spotteri svih mogućih vrsta zapravo oni koji će prvi, ukoliko zamjete nešto sumnjivi i nenormalno, to dojaviti policiji i sigurnosnim službama, i što je najvažnije, to i snimiti, kako bi, ako se doista dogodila neka ilegalna aktivnost, za to postojao dokaz.

11.01.2013. u 00:25 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 09.01.2013.

Fotografski šalabahter

Mnogi fotografi ili ne znaju, ili nisu sigurni koja su njihova zakonska prava. To zna biti problem kad god dođe do susreta sa nekim kome "jako smeta fotograf/otoaparat", bilo da se radilo o nekoj službenoj osobi, ili nekom prolazniku koji izigrava samozvanog redara.

S druge strane baš između onih kojima "jako smetaju fotoaparati i fotografi" ima puno onih koji misle kako znaju sve, a zapravo nemaju blagog pojma; citiraju nepostojeće zakone ili uporno pokušavaju svoja pogrešna uvjerenja (koja su često rezultat ili osobnih interpretacija nekih događaja ili konformizma) nekome prikazati kao zakon, ponekad koristeći i argument sile.

Dakle...

1. Na javnim mjestima fotografiranje je generalno dozvoljeno (ako ne postoji posbeno istaknut znak zabrane); na ulicama, trgovima, tržnicama, igralištima, plažama, u parkovima i na ostalim sličnim mjestima smije se fotografirati sva bića (muškarce, žene, djecu, starce, pse, mačke...), stvari (automobile, zgrade, kioske, žardinjere...) i pojave (vremenske nepogode, automobilske i druge nesreće, prosvijede, radove...). Zakonski nije potrebna ničija dozvola, a pitanje nekoga za dozvolu je tu samo stvar fotografovog izbora i/ili kurtoazije.

2. Snimanje djece na javnim mjestima niti po jednom zakonu nije zabranjeno, osim u par iznimnih specifičnih slučajeva (vidi točku 6.!), te niti jedan zakon ne propisuje obvezu da fotograf mora za snimanje djece na javnom mjestu tražiti dozvolu roditelja.

3. U objektima i na prostorima koji su de facto javni, ali su de jure u nečijem vlasništvu ili pod nečijom upravom (razni kolodvori, trgovački centri, sportski ili muzejski kompleksi, privatne plaže i slično), vlasnik/upravitelj može zabraniti snimanje u objektu ili na terenu, ali ne može zabraniti snimanje objekta ili terena sa javne površine. Uz to, ako takva zabrana postoji, tada na svim ulazima moraju biti istaknuti znakovi te zabrane.

4. Ako nema znaka zabrane, tada nema zabrane (bez obzira što netko govorio ili mislio)! Ako znak postoji, tada zabrana koja je označena znakom vrijedi tek iza znaka zabrane. Isto tako ona se u tom slučaju mora apsolutno jednako odnositi na sve, bez obzira čime snimali (SLR, kompakt ili mobitel), jer se u suprotnom radi o diskriminaciji, koja je protuzakonita.

5. Privatnost na javnom prostoru ne postoji. Svatko ima pravo na privatnost samo u svojim privatnim prostorima (u kući ili stanu), ili prostorima koji su zaštićeni od pogleda (kabine za presvlačenje, javni WC isl). Kome je do "privatnosti" na javnom prostoru dužan si ju je sam na neki način osigurati.

6. Ono što je zakonom zabranjeno i kao tako kažnjivo jest:
a) snimanje ljudi u njihovim privatnim prostorima, ili prostorima koji su zaštićeni od pogleda, ako osobe nisu dale pristanak da ih se snima.
b) snimanje dječje pornografije (slika koje prikazuju djecu u seksualnim aktivnostima ili njihove spolne organe),
c) snimanje vojnih objekata i opreme (ovo vrijedi samo za vrijeme ratnog stanja!)
d) kršenje istaknutih znakova zabrane fotografiranja

7. Bez obzira koliko se netko (prolaznik ili neka službena osoba) služio zastrašivanjem fotografa jer im smeta fotografiranje, ono ne uvećava njihova prava i/ili ovlasti, niti umanjuje prava fotografa. Prijetnje nasiljem, nanošenje ozlijeda, kao i fizički napad, otimanje i oštećivanje opreme su sve kaznena djela (a ako se radi o službenim osoama i teško kršenje službenih ovlasti).

8. Na javnoj površini nitko nema pravo ili ovlasti zabranjivati snimanje (pogotovo ako nema nikakvog znaka zabrane), bilo da se to radilo o prolazniku, zaštitaru ili policiji.

9. Policija na javnom mjestu ima ovlast zabranjivati snimanje iznimno ako se radi o osiguravanju mjesta zločina (ona mjesta ograđena policijskom trakom gdje se obavlja očevid), i to samo ako je to u interesu istrage. (Kako je već rečeno, svo ostalo fotografiranje na javnim mjestima nemaju ovlasti zabranjivati.)

10. Niti policija niti zaštitari nemaju ovlast zahtjevati brisanje fotografija ili uništavanje filma, nakon što su fotografije već snimljene. Takvu ovlast ima samo sud, i to ako utvrdi da su fotografije iz nekog razloga ilegalne.

11. Ovlast privremenog oduzimanja predmeta (fotoaparata, filmova, memorijskih kartica...) ima samo policija, i to samo ako ima ili osnovanu sumnju da je počinjeno neko kazneno djelo, ili ako ima sudski nalog koji nalaže oduzimanje predmeta (radi pretrage, vještanja isl). Za svako oduzimanje mora obavezno biti izdana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta.

12. Prolaznici i zaštitari imaju pravo zadržati osobe do dolaska policije samo u situacijama kada se osnovano sumnja da je počinjeno neko kazneno djelo. Bilo kakvo drugo zadržavanje je protuzakonito.

09.01.2013. u 16:25 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.01.2013.

Najbolje fotografije National Geographica

National geographic objavio je najbolje fotografije nastale u 2012. godini. Među njima je i jedna fotografija domaćeg autora...

Hrvat snimio najbolju fotografiju mjesta u 2012. godini

National geographic photo contest 2012

07.01.2013. u 07:50 • 0 KomentaraPrint#

subota, 05.01.2013.

Primjena Konfucija na fotografiju

Konfucije, kineski filozof i reformator, u svijetu je poznat po mnogobrojnim mudrim izrekama. Koliko su njegove izreke bezvremenske i istinite, može se lako vidjeti ako ih se pokuša primjeniti na nešto, npr. na fotografiju.

Konfucije je rekao:
"Putovanje od tisuću milja započinje prvim korakom."


Svaka fotografska karijera počinje snimanjem prve fotografije.

Konfucije je rekao:
"Nije bitno koliko sporo napreduješ, dok god ne stojiš."


Nije bitno koliko čovjek sporo napreduje u usvajanju fotografskih znanja i vještina, dokle god ih je voljan usvajati, i tako napredovati. Nažalost, ima i onih koji brzo odustanu...

Konfucije je rekao:
"Ako uživaš u onome što radiš, nikada više u životu nećeš morati raditi."


Tko uživa u fotografiranju, čak i ako to mora činiti profesionalno, taj čovjek će posao doživljavati kao uživanciju, a ne kao nekakvu "tlaku".

Konfucije je rekao:
"Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede."


Mudar fotograf s jednakom mirnoćom prima pohvale na svoje fotografije i rad, i podnosi kritike na svoje fotografije i rad. Ostalima se od pohvala samo povećava ego, a na bilo kakve kritike reagiraju kao "uvrijeđene veličine".

Konfucije je rekao:
"Pretjerati je isto tako loše kao i ne učiniti dovoljno."


Pretjerati s obradom fotografije je jednako loše kao i ostaviti "sirovu" i "nedovršenu" fotografiju (koje su često ispranih boja, lošeg kontrasta...).

Konfucije je rekao:
"Pravo mjerilo vrijednosti čovjeka je biti omiljen kod dobrih ljudi i omražen kod zlih."


Dobri ljudi općenito doživljavaju fotografiju kao umjetnost i dio kulture, a fotografe kao umjetnike. Zli ljudi fotografiju i fotografe općenito doživljavaju kao nekakvu prijetnju i opasnost.

Konfucije je rekao:
"Kad vidiš dobrog čovjeka, pokušaj nadmašiti njegov primjer.
Kad vidiš lošeg čovjeka, ispitaj se da i ti nemaš iste greške."


Iz dobrih fotografija se može mnogo toga naučiti i mogu poslužiti kao inspiracija, te kao primjeri kako dobra fotografija treba izgledati. S druge strane, loše fotografije mogu poslužiti kao vrlo dobri primjeri grešaka koje treba nastojati izbjeći ili ispraviti, te kako fotografija ne treba izgledati.

Konfucije je rekao:
"Veliki čovjek postavlja stroge zahtjeve sebi. Mali čovjek ih postavlja drugima."


Dobri fotografi sami sebi postavljaju stroge zatjeve po pitanju kvalitete vlastitih fotografija, i uvijek se trude napraviti što bolje. Loši fotografi se uopće ne trude, a velike zahtjeve uglavnom postavljaju drugima (na način da im često niti jedna tuđa fotografija "nije dovoljno dobra").

Konfucije je rekao:
"Tko ne zna, a ne zna da ne zna - opasan je - izbjegavajte ga!
Tko ne zna, a zna da ne zna - dijete je - naučite ga!
Tko zna, a ne zna da zna - spava - probudite ga!
Tko zna i zna da zna - mudar je - slijedite ga!"


Ovo ne treba previše objašnjavati, jer dovoljno govori samo za sebe...

05.01.2013. u 00:02 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.01.2013.

Problematika "rozih blogova"

"Rozi blogovi" su blogovi koje pišu uglavnom djevojke teenagerske dobi, viših razreda osnovne škole ili srednjoškolke. Iako su pojavom Facebooka, Twittera i sličnih "društvenih mreža" u laganom opadanju, takve blogove uglavnom krase polupismeni anti-intelektualni sadržaji tipa "ja bila, ja pila, ja kakala, ova je cool, onaj mi se ne sviđa", te gomila smajlića koji bi trebali ilustrirati njihovo trenutno raspoloženje. U zadnje vrijeme, pojavom mobitela s kamerama, tu su i tone self-shotova dotičnih cura u svim mogućim i nemogućim pozama i situacijama (iako dominiraju oni snimljeni u WC-u).

(Za detaljniju definiciju i opširni opis "rozih blogova" vidi:
Rozi blogovi by Sadako's apprentice)

Jedan veliki problem koji se tiče dotičnih blogova jest što dotične persone koje ih pišu nisu nimalo svijesne što tim blogovima zapravo postižu. Osim što im je deklarativni cilj da takvim blogom, u formi nekakvog "dnevnika", na sebe i svoj "jako interesantan" život privuku nekakvu pozornost okoline kako bi si time popravile samopouzdanje (pa makar u rađenju gluposti), ono što uz to još sasvim nesvijesno i nepromišljeno rade jest da javnosti nerijetko serviraju na tone podataka o sebi. Naime, kako u postovima opisuju gdje su bile, što su radile, s kime su se družile, kojim putem su se kretale, u koju školu idu i tome slično, praktički omogućavaju svakome tko poveže dotične podatke da ih vrlo lako prati i dođe do njih.

Za razliku od Facebooka i ostalih društvenih mreža, a na kojim postoje neke "postavke privatnosti", blogovi su javno vidljivi apsolutno svima koji znaju adresu (bilo usmenom predajom bilo "kopanjem" po tražilicama).

I dok s jedne strane strane razne dušebrižničke institucije (poput one dječje pravobraniteljice) koje "jako brinu za privatnost djece" i zbog toga redovno kriminaliziraju fotografe/fotoreportere i novinare, pri tome doslovno vrišteći o "dječjoj privatnosti", ta ista djeca koju ovi deklarativno "štite" sama na takvim blogovima serviraju javnosti vlastitu privatnost golemu količinu podataka o sebi.

To serviranje privatnosti može dovesti do neugodnih situacija, od toga da neki šaljivdžija od tih blogerica napravi nekakvu sprdnju, pa do onih najgorih situacija gdje se može dogoditi da takve "blogerice" svojim vlastitim blogom i vlastitim slikama na sebe stvarno navuku nekakvog bolesnog "stalkera", koji će ih uznemiravat na sve moguće načine, ucjenjivat, pratiti po gradu i slično. Iako su to zapravo statistički vrlo rijetke situacije, događaju se, a nakon čega onda one iste dušebrižničke institucije koje "rade svoj posao" samo još više odgovornost prebacuju na fotografe (jer su u pitanju fotografije), novinare (jer izvještavanjem "zadiru u privatnost") i društvo u cjelini (jer se ne brine dovoljno za "jadnu i napaćenu djecu")...

03.01.2013. u 23:42 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 02.01.2013.

Privatnost na javnom prostoru?

Privatnost se u svojoj suštini može definirati kao "pravo i mogućnost pojedinca da sebe (tj. svoj izgled), i podatke o sebi i svojem životu uskrati drugim osobama.

Iako se smatra da tamo gdje počinje javnost prestaje privatnost, a gdje završava privatni prostor, počinje javni, postoje ljudi koji vjeruju kako "imaju pravo na privatnost na javnom prostoru". Takvi se uvijek prvi koji se bune i burno reagiraju kad negdje vide fotografa ili kamermana da snima u njihovom smjeru, te smatraju da imaju ekskluzivno pravo svima oko sebe određivati tko što (ne) smije raditi u njihovoj blizini.

Ti isti najčešće ili ne znaju, ili zaboravljaju, ili namjerno ignoriraju to da svako prravo sa sobom neizostavno vuče i određenu dužnost. Konkreno, ako žele nekakvu privatnost, tada si sami imaju dužnost osiguravati tu istu privatnost, a ne očekivati da drugi to čine umjesto njih (po sistemu, oni imaju sva moguća prava, dok svi drugi oko njih imaju prema njima samo nekakve dužnosti).

Na javnom mjestu nema privatnosti!

Već samim izlaskom iz privatnog prostora u javni prostor, svaka osoba se prešutno odriče dijela svoje privatnosti, prvenstveno onoga koji se tiče njezinog vanjskog izgleda. Naime, na izlaskom na javni prostor vanjski izgled svake osobe postaje neograničeno dostupan pogledima drugih osoba. Ako netko želi uskratiti svoj vanjski izgled drugima, tada ima dužnost to sam na neki način učiniti. Vrlo jednostavan način za to jest ili da ne izlazi iz svojeg privatnog prostora (gdje ima pravo na privatnost), ili, ako već izlazi na javni prostor, da svoj vanjski izgled na neki način sakrije od drugih (npr. odgovarajućom odjećom, naočalama, ili u nekom ekstremnom slučaju i burkom).

Što se pak ponašanja na javnom prostoru tiče, stvar je potpuno jednaka. Svi mogu vidjeti kako se neka osoba ponaša. No, neke brine da ih se ne vidi ili snimi kako kopaju nos, čaćkaju zube ili čine slične radnje. S druge strane, da takve osobe imaju elementarno znanje bon-ton-a, a kojim se između ostaloga opisuju pravila lijepog ponašanja na javnim mjestima, znali bi da se takve stvari rade na način da se prethodno čovjek na neki način zakloni od pogleda okoline (npr. da se okrene prema zidu, rukom pokrije lice/usta, i slično.) Čineći to na način da se se ne zaklone od pogleda, opet daju drugim osobama na uvid ono što rade.

Posebna kategorija su pak oni koji se na javnim površinama eksplicitno upuštaju u razne intimne radnje, koje svi ljudi koji se zateknu u njihovoj blizini mogu vidjeti. No dotični najčešće uporno tvrde kako je to "njihovo pravo (na privatnost)", proglašavajući svakoga tko ih pogleda ili snimi voajerom, a zanemarujući to da ako ne žele da ih drugi vide ili snime kako čine intimne radnje u javnosti, te iste radnje mogu raditi - u svojim privatnim prostorima.

Štoviše, čini se da su najglasniji u tome kako "imaju pravo na privatnost dok su u javnosti" zapravo oni ljudi koji time samo pokušavaju na neki način "opravdati", tj. racionalizirati svoj vlastiti (latentni ili eksplicitni) egzibicionizam, a takvo dramljenje oko "privatnosti" je zapravo samo još jedna od metoda kojom na sebe pokušavaju skrenuti pozornost i ostaviti okolini dojam "velevažne osobe".

Postoje i oni koji na javnom prostoru obavljaju neki javni posao. Bilo da se radi o policiji, redarima, ili djelatnicima koji npr. asfaltiraju ceste, servisiraju ulične svijetiljke, voze tramvaj, raznose poštu, čiste ulice i slično. Oni također vole spominati "pravo na privatnost na javnom mjestu". No to se pak može objasniti samo time da je takve vrlo vjerojatno sram što rade posao koji rade. Tim više što samo fotografiranje ni na koji način ne ometa posao (izuzev situacija ako sam fotograf prilikom snimanja sebe dovede u poziciju da doslovno fizički smeta u obavljanju nekog posla, no takvi slučajevi su izuzetno rijetki). Osim toga ostaje činjenica da svi gore navedeni obavljaju javni posao na javnim površinama, te stoga ne mogu u tom smislu očekivati bilo kakvu privatnost.

Osim toga, da li se radi samo o gledanju ili snimanju fotoapratom ili kamerom, u javnosti je totalno nebitno; razlika je samo u tome što fotoaparat i kamera "fiksiraju" samo ono što se i prostim okom može vidjeti - na javnom mjestu.

Svejedno postoje oni koji su jako zabrinuti zbog toga "što bi ih netko na slici mogao prepoznati". Zaboravlja se to da se samo iz promatranja vanjskog izgleda neke osobe, bilo uživo, bilo na slici, ne može doznati ništa o osobi osim mjesta na kojem se dotična osoba u trenutku promatranja ili snimanja nalazila; ime, prezime, adresa, OIB i slični osobni podaci se ne vide ni promatranjem neke nepozante osobe na cesti, niti to piše na snimljenoj fotografiji. Svaku osobu može prepoznati samo netko tko dotičnu poznaje, to predstavlja realan problem samo ako se ova osoba nalazi negdje gdje nebi trebala. A to je isklučivo problem te osobe.

Tko ne želi da (ga) se vidi, neka (se) ne pokazuje.

02.01.2013. u 05:53 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< siječanj, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti

Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada na WTC u New Yorku (2001.) i podzemnu željeznicu u Londonu (2005.), te nakon pojave interneta i digitalne fotografije, fotografi i fotoreporteri su demagogijom raznih "velikih moralista", dušebrižnika i drugih lažnih autoriteta, od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".

Mole se svi koji imaju potrebu komentirati postove da se drže teme i bontona. Nesuvisli komentari, te komentari koji budu sadržavali uvrede, provokacije, trolanje, spam i slično će biti brisani bez pardona.

(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike ili videi, odnosno da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu stranice, slike, ili videosnimke ukonjene, preimenovane ili je onemogućeno njihovo linkanje)

Linkovi

Važniji članci na blogu
Hrvatski zakoni
131. vs 144.
Za domaće pilote dronova
Zašto je dobro imati auto-kameru
Murphijevi zakoni fotografije
Murphijevi zakoni fotografije 2
Zašto takav naziv bloga?

Fotografski blogovi
Bablfotograf
Bergaz naopačke
Fotografske priče
Geomir
Klik-Po Europama
Kojekakve
Nachtfresser
Nepoznati Zagreb
Splitkarenje u po bota

Ostali blogovi
Alexxl
Bitke kroz povijest
Euro smijeh
Plastično je fantastično
Saddako's apprentice

Ostali linkovi
Blog.hr
Google

Kontakt
toco1980blog(at)net.hr

Copyright

Copyright © Toco1980
Sva prava pridržana.

Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora, osim onih dijelova koji su zasebno označeni kao (cc) creative commons ili public domain.

Arhiva

Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (6)
Listopad 2019 (6)
Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (14)
Srpanj 2019 (11)
Lipanj 2019 (9)
Svibanj 2019 (8)
Travanj 2019 (7)
Ožujak 2019 (14)
Veljača 2019 (10)
Siječanj 2019 (10)
Prosinac 2018 (13)
Studeni 2018 (14)
Listopad 2018 (19)
Rujan 2018 (14)
Kolovoz 2018 (12)
Srpanj 2018 (20)
Lipanj 2018 (18)
Svibanj 2018 (25)
Travanj 2018 (20)
Ožujak 2018 (19)
Veljača 2018 (23)
Siječanj 2018 (23)
Prosinac 2017 (22)
Studeni 2017 (29)
Listopad 2017 (30)
Rujan 2017 (25)
Kolovoz 2017 (19)
Srpanj 2017 (30)
Lipanj 2017 (29)
Svibanj 2017 (31)
Travanj 2017 (31)
Ožujak 2017 (26)
Veljača 2017 (25)
Siječanj 2017 (31)
Prosinac 2016 (16)
Studeni 2016 (19)
Listopad 2016 (13)
Rujan 2016 (13)
Kolovoz 2016 (15)
Srpanj 2016 (15)
Lipanj 2016 (13)
Svibanj 2016 (7)
Travanj 2016 (7)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (19)
Siječanj 2016 (23)

Početak