Fotografi svih zemalja naoružajte se...

ponedjeljak, 28.01.2013.

Fotografi puni sebe

Fotografi su kao i većina drugih umjetnika (slikara, kipara, filmaša itd.) u većoj ili manjoj mjeri ponosni na svoj rad. To se može i shvatiti zbog toga što je za umjetničko izražavanje potrebno uložiti neku energiju i kreativnost. No među mnoštvom fotografa ima podosta onih koji su u punom smislu riječi puni sebe.

Takve se ugrubo može podijeliti na svije vrste: fotografe koji misle da znaju sve o fotografiji, i fotografe koji misle da drugi ništa ne znaju o fotografiji.

Iako će se možda nekome činiti kako ova podjela nema smisla (jer se možda na prvi pogled čine istima), te dvije kategorije se u nekim stvarima ipak razlikuju.

1. Fotografi koji misle da znaju sve o fotografiji

U ovu skupinu spadaju napredniji početnici, odnosni relativno "friški" fotografi koji su negdje dobili par pohvala tipa "super", "divno", "krasno" na svoje slike. Nisu rijetkost ni oni koji završe neki foto-tečaj ili radionicu, pa na račun toga umisle kako su zbog toga odjednom postali eksperti.

Takvi najčešće smatraju da je svaka njihova fotografija dobra, štoviše vrhunska, te da se svima mora sviđati, a ako slučajno netko uputi bilo kakvu kritiku na fotografiju koja se ne slaže sa njihovim poimanjem iste, počinju veliki problemi.

Naime, kada im netko uputi kritiku vezanu za neku grešku na fotografiji, pogotovo ako se radi o početničkim greškama, ovi se najčešće brane time da su "oni to baš tako htjeli", ali neće znati objasniti zašto, ili će u onim najgorim slučajevima ići na ono "ak ti se ne sviđa, nemoj ju gledat/kometrirat" ili da je komentator "ljubomoran na njihovu sliku".

Problem s takvim fotografima je općenito to da ne znaju ništa, ali misle da znaju sve, a što ih zapravo koči u daljnjem napredovanju, prema onoj istočnjačkoj mudrosti koja kaže "kada pomisliš da si dovoljno dobar, to je prvi znak tvojeg nazadovanja."

2. Fotografi koji misle da drugi ništa ne znaju o fotografiji

Ovdje se najčešće radi o fotografima koji imaju iza sebe dugu fotografsku karijeru, gotovo uvijek su školovani fotografi ili su pak profesionalni/komercijalni fotografi ili fotoreporteri, te na račun toga smatraju da vrijede više od drugih ("amaterskih") fotografa.

Iako takvi imaju znanje i iskustvo, vrlo rijetko su spremni to sa nekim podijeliti. Štoviše, ako se udostoje nekome dati kritiku na neku fotografiju, tada to najčešće čine uz patronizirajući i omalovažavajući (čak i arogantan) stav, bez imalo takta.

Štoviše, njihove kritike najčešće nisu upućene na način da objasne neku pogrešku i daju konkretnu infornmaciju kako je ispraviti, već su isključivo formulirane na način da se prikaže kako kritizirani fotograf "nema pojma", a da sebe prikažu kao najveće znalce svijeta i okolice. U nekim situacijama čak ni uvrede nisu rijetkost.

Općenito, imati takta znači objasniti nekome da je u krivu, bez da se od te osobe pokuša po svaku cijenu napraviti neprijatelja ili budalu.

Zaključak?
Ulaziti u bilo kakve diskusije i sa jednima i sa drugima je uvijek problematično, ponekad i nemoguće, jer zbog arogancije dotičnih gotovo uvijek pređu u prepucavanja na osobnoj razini.

No kako svijet nije crno-bijel, tako se ni ova raspodijela na odnosi na sve fotografe. I među početnicima ima onih koji shvaćaju da ne znaju i trude se naučiti. Isto tako i kod nekih profesionalaca ima onih koji će rado dati koji savjet kada ga netko zatraži, ili pomoći ako vide da nekome pomoć doista treba, i to na način da bez puno okolišanja daju konkretne informacije.