ponedjeljak, 31.12.2012.
Svim fotografima...
... fotografkinjama, ljubiteljima fotografije i onima koji će to tek postati
Sretna nova 2013. godina!
...uz jednu prigodnu za kraj godine:
John Lennon - Happy Xmas (War Is Over)
31.12.2012. u 17:50 •
0
Komentara •
Print •
#
Novi kazneni zakon!
Sutra, 1.1 2013. godine, stupa na snagu novi kazneni zakon! To i nebi bila neka naročita vijest da se u dotičnom zakonu, koji je pisan po direktivama dobivenim iz EU, nisu dogodile dvije stvari:
1. za neke stvari se snižava granica kojom se nešto smatra kažnjivim
2. pojedina (novo uvedena) kaznena djela predstavljaju sive zone, a to se tiče prvenstveno onih koje svoju kažnjivost temelje na ljudskim osjećajima (subjektivnim kriterijima), a ne objektivnim mjerljivim kriterijima.
Evo nekih novih zakonskih odredbi iz dotičnog novog zakona...
FOTOGRAFIRANJE, FOTOGRAFIJE, FOTOGRAFI...
Što se tiče fotografiranja i fotografija, neke stvari su postale bolje definirane, no s druge strane neke stvari su se pretvorile u sive zone...
Neovlašteno slikovno snimanje
Članak 144.
(1) Tko drugoga koji se nalazi u stanu ili prostoru posebno zaštićenom od pogleda neovlašteno slikovno snimi ili takvu snimku uporabi ili učini dostupnom trećoj osobi i na taj način povrijedi njegovu privatnost,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Ako kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(3) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni se po prijedlogu.
(4) Snimke i posebne naprave kojima je počinjeno kazneno djelo iz ovoga članka će se oduzeti.
Za razliku od prošlog zakona gdje je kažnjivo bilo "tajno i neovlašteno snimanje" (a što se ponekad moglo vrlo slobodno tumačiti), u ovom zakonu je stvar preciznije definirana, te je sada bitno samo to da je osoba u trenutu snimanja bila ili u svojem stanu (gdje ima pravo na privatnost), ili pak u prostoru koji je posebno zaštićen od pogleda (npr. javni wc, kabina za presvlačenje isl. gdje također ima pravo na privatnost), a nije dala pristanak (ovlaštenje) za snimanje.
Iskorištavanje djece za pornografiju
Članak 163.
(1) Tko dijete namamljuje, vrbuje ili potiče na sudjelovanje u snimanju dječje pornografije ili tko organizira ili omogući njezino snimanje,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko neovlašteno snima, proizvodi, nudi, čini dostupnim, distribuira, širi, uvozi, izvozi, pribavlja za sebe ili drugoga, prodaje, daje, prikazuje ili posjeduje dječju pornografiju ili joj svjesno pristupa putem informacijsko komunikacijskih tehnologija.
(3) Tko dijete silom ili prijetnjom, obmanom, prijevarom, zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa ovisnosti, prisili ili navede na snimanje dječje pornografije,
kaznit će se kaznom zatvora od tri do dvanaest godina.
(4) Posebne naprave, sredstva, računalni programi ili podaci namijenjeni, prilagođeni ili uporabljeni za počinjenje ili olakšavanje počinjenja kaznenog djela iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka će se oduzeti, a pornografski materijal koji je nastao počinjenjem kaznenog djela iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka će se i uništiti.
(5) Dijete se neće kazniti za proizvodnju i posjedovanje pornografskog materijala koji prikazuje njega samog ili njega i drugo dijete ako su oni sami taj materijal proizveli i posjeduju ga uz pristanak svakog od njih i isključivo za njihovu osobnu upotrebu.
(6) Dječja pornografija je materijal koji vizualno ili na drugi način prikazuje pravo dijete ili realno prikazano nepostojeće dijete ili osobu koja izgleda kao dijete, u pravom ili simuliranom spolno eksplicitnom ponašanju ili koji prikazuje spolne organe djece u spolne svrhe. Materijali koji imaju umjetnički, medicinski, znanstveni, informativni ili sličan značaj ne smatraju se pornografijom u smislu ovoga članka.
Važan detalj je to da od sada postaje kažnjivo već i samo surfanje (gledanje slika), te da puno više stvari ulazi u domenu dječje pornografije, uključujući čak i slike punoljetnih osoba koje na slikama (nekome) izgledaju kao maloljetne (u krajnjem slučaju to može značiti da je dovoljno i da punoljetna porno glumica ima male grudi!).
Naravno, sasvim je realno za očekivati da će se na račun ove odredbe odjednom naglo povećati broj "pedofila". S druge strane, kada će se raditi o umjetnosti, znanosti i sličnome, mogle bi se vrlo vjerojatno dogoditi situacije prema onoj narodnoj izreci da "dok magarac dokaže da nije zec makar ima duge uši, odoše jaja."
Povreda privatnosti djeteta
Članak 178.
(1) Tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života djeteta, protivno propisima objavi djetetovu fotografiju ili otkrije identitet djeteta, što je kod djeteta izazvalo uznemirenost, porugu vršnjaka ili drugih osoba ili je na drugi način ugrozilo dobrobit djeteta,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba,
kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.
(...)
Kako su djelovanjima domaćih i stranih dežurnih dušebrižnika (tj. pravobranitelja) djeca postala svojevrsna "božanstva" sa svim mogućim pravima i nikakvim dužnostima, donesena je (prema EU direktivi) ovakva odredba. Drugim riječima, tko na nekoj slici koju je negdje snimio ima (nečije) dijete, a nekome to iz ovog ili onog razloga zasmeta, pa počne tvrditi kak je zbog toga njegovo dijete "uznemireno" ili slično, riskira da na temelju ovog članka bude kažnjeno gonjen zbog "povrede privatnosti djeteta" (valjda kao nekakvu "rezervnu opciju", ako već ne može zbog pornografije).
Tu je bitno i to da je očito kako se neće kažnjavati oni koji se nekom djetetu zbog nečega (npr. slike u novinama) rugaju, već se odgovornost za to svaljuje na fotografe, medije i ostale njima slične!
No tu se mora postaviti pitanje što je sa samim roditeljima koji čine to isto - narušavaju privatnost vlastite djece, stavljajući na internet (npr. facebook) slike koje prikazuju djetetov osobni i obiteljski život? I njihove osobne podatke? Ili koji svojoj djeci ostvaraju profile na Facebooku? Ili što ako to čine sama djeca!!? Hoće li oni biti kažnjeni?
I što je sa fotografijama djece snimljenim na javnim površinama gdje se smatra da nitko nema pravo na privatnost? Ili su djeca odjednom opet nekakva posebna iznimka?
Neizbježno se nameće zaključak da je ovo siva zona lako podložna subjektivnom i selektivnom tumačenju, a isto tako je za očekivati i to da će zbog ovoga fotografi, fotoreporteri, novinske redakcije i mediji općenito imati sve više problema čim se pojave negdje gdje ima djece, pogotovo što se tiče fotografiranja , kako slučajno nekoga ne bi "ugrozili pogledom"... (a zbog čega neki mediji opsesivno cenzururaju dječja lica uvjereni kako to valjda štiti djecu od nekakvih imaginarnih opasnosti koje su valjda poznate samo dušebrižnicima).
UHOĐENJE, NAMETLJIVO PONAŠANJE...
U ovoj inkarnaciji KZ-a, uvedeno je novo kazneno dijelo - nametljivo ponašanje.
Nametljivo ponašanje
Članak 140.
(1) Tko ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom uspostavi ili nastoji uspostaviti neželjeni kontakt ili je na drugi način zastrašuje i time kod nje izazove tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Dok će se većina ljudi složiti da je nametljivo ponašanje (poznato kao "stalking") onda kada neka osoba stalno i uporno prati drugu osobu, "kampira" ispred njenog stana, ili je neprestano maltretira telefonskim pozivima i SMS porukama, međutim, ovo je zapravo još jedna potencijalno siva zona.
Praćenje i uhođenje su često podložni slobodnom tumačenju "žrtve" (a glumljenje "uznemirene" žrtve kako bi se uklonilo nepoželjne ljude zbog nekih osobnih nesimpatija je danas itekako u modi!), čak štoviše oni paranoidniji ili sa pak visokim mišljenjem o sebi u kategoriju "stalkera" svrstavaju već i to kada nekoga u jednom danu vide više od jednog puta na dvije različite lokacije, ili pak stalno viđaju istu osobu u blizini svoje kuće ili na putu do posla, (a eventualni fotoaparat oko vrata im tu može biti samo još "dodatni dokaz da netko nekoga uhodi")...
VERBALNI DELIKTI!?
Kako su se raspisali mediji (Dnevnik.hr - Od Nove godine pripazite što pišete na internetu!), ispada da se u hrvatsku uvodi verbalni delikt, po uzoru na totalitarne režime iz prošlosti.
No dotičnima koji su sastavljali članak očito je promaknulo to da se u principu ta kaznena djela (protiv časti i ugleda) ne razlikuju puno od onoga što je pisalo u prethodnoj verziji kaznenog zakona, samo što se (između ostalih metoda kojima se dotično dijelo može počiniti) navodi vrijeđanje, sramoćenje i klevetanje putem računalnih sustava ili mreža, a propisane kazne su novčane. Isto tako im je promaknulo da se po čl 150. st.1. novog zakona dotična kaznena djela progone po privatnoj tužbi (a ne službenoj dužnosti).
Uvreda
Članak 147.
(1) Tko uvrijedi drugoga,
kaznit će se novčanom kaznom do devedeset dnevnih iznosa.
(2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba,
kaznit će se novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih iznosa.
(3) Ako uvrijeđeni uzvrati uvredu, sud može oba počinitelja osloboditi kazne.
(4) Ako je počinitelj bio izazvan nedoličnim ponašanjem oštećenika, ili je oštećenik pred sudom prihvatio njegovu ispriku zbog počinjenog djela, sud ga može osloboditi kazne.
(5) Nema kaznenog djela uvrede ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da je omalovažavanje počinjeno radi zaštite drugih opravdanih interesa.
Sramoćenje
Članak 148.
(1) Tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu,
kaznit će se novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih iznosa.
(2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba,
kaznit će se novčanom kaznom do tristo šezdeset dnevnih iznosa.
(3) Nema kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka ako počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost.
(4) Nije dopušteno dokazivanje okolnosti iz stavka 3. ovoga članka počinitelju koji činjeničnu tvrdnju nije iznosio ili pronosio u javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga, a postupao je pretežito s ciljem da naškodi časti ili ugledu drugoga, pogotovo ako se tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe.
(5) Prizna li počinitelj neistinitost svojih tvrdnji i opozove ih, sud ga može osloboditi kazne.
Kleveta
Članak 149.
(1) Tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita,
kaznit će se novčanom kaznom do tristo šezdeset dnevnih iznosa.
(2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba,
kaznit će se novčanom kaznom do petsto dnevnih iznosa.
Naravno, i tu ostaje velika mogućnost slobodnih tumačenja od strane "žrtava" (jer su mnogima istinite činjenice "uvredljive"), kao i to da će tužbe u ovakvim slučajevima uglavnom dizati samo oni koji si mogu radi položaja i materijalnog statusa priuštiti dizanje tužbe (jer odvjetnici koštaju)...
Inače, postoje ljudi koji su u određenim slučajevima skloni i sami "uzimati pravdu u svoje ruke" (pri tome koristeći "argument sile"), no treba napomenuti da je već i sama prijetnja nasiljem također kazneno djelo!
Prijetnja
Članak 139.
(1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(...)
(4) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni se po privatnoj tužbi, a kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka progoni se po prijedlogu, osim ako je djelo iz stavka 1. ili 2. počinjeno iz mržnje, prema djetetu ili osobi s invaliditetom ili članu obitelji.
-----------------------------
Kompletan tekst novog kaznenog zakona može se naći na stranicama Zakon.hr.
31.12.2012. u 03:18 •
0
Komentara •
Print •
#
petak, 28.12.2012.
Kraj Fotokemike?
Jedan članak iz Jutarnjeg lista otprije nekoliko dana...
Kakva je sudbina legendarne tvornice: Bitka za spas Fotokemike
28.12.2012. u 01:40 •
0
Komentara •
Print •
#
utorak, 25.12.2012.
101 Parliament Show
U jučerašnjoj emisiji "Parliament show" emitiranoj na Radiju 101 (101.0 MHz), između ostaloga postavljeno je od strane više ljudi i pitanje o tome tko određuje uvjete snimanja na gradskim javnim površinama?
Ekipa emisije parliament show je postavila pitanje mjerodavnima, te su dobiveni i odgovori.
Transkript tog dijela emisije:
(...)
VODITELJICA:
Javilo nam se više vas s pitanjem o uvjetima snimanja na Jarunu, Bundeku, Maksimiru i na Medvednici. Zanima vas nekoliko stvari: Zašto se mora tražit dozvola, zašto čuvari pretpostavljaju da je svatko s boljom opremom profi igrač koji će prodati fotke, te što ako fotku snimljenu za svoju dušu i zaokačenu... zakvačenu na "Fejs" netko zapazi i poželi je od vas otkupiti. Najprije Jarun i Bundek, glasnogovornica upravljanja sportskim objektima Andrea Šimag.
ANDREA ŠIMAG:
Zbog veklikog broja pritužbi roditelja, ali i ostalih korisnika zaštitarima i na Jarunu i na Bundeku , a posebno za vrijeme trajanja kupališne sezone, gdje roditelji navode da pojedini drugi korisnici fotografiraju ljude. a samim time i njihovu djecu, odlučeno je da se od podružnice zatraži odobrenje, dakle kako bi se izbjegle eventualne zloupotrebe fotografiranja i snimanja, a samim time i naši zaštitari imali bi nadzor i kontrolu u slučaju primjedbi korisnika.
VODITELJICA:
Isto tako podružnica ima evidenciju tko gdje snima. Nikoga još nisu odbili, a postupak odobrenja traje dva-tri dana. Ako netko poželi prodati nešto što je snimio za svoju dušu, prije prodaje bi trebao kontaktirati podružnicu.
Ravnatelj parka Maksimir Saša Banić odgovara da postupaju po dva zakona, od kojih je jedan zakon o zaštiti prirode.
SAŠA BANIĆ:
Zakon o zaštiti prirode propisuje u članku 70.a da je snimanje i fotografiranje u komercijalne svrhe dopušteno, ali uz dopuštenje ministarstva ili upravnog tijela koje upravlja parkom. Pošto smo mi ti koji upravljamo parkom, onda možemo.. ovaj.. kontrolirat odnosno davati odobrenja za snimanje i ftografiranje, al u komercijalne svrhe. Naglašavam komercijalne svrhe.
Znači, vi kao posjetioc parka, danas, sutra, bilo kad možete doć, snimati, slikati za svoje privatne svrhe , znači nitko vas neće pitati ništa za to. ALi ako dođe ekipa od sedam kamiona... recimo snimanje TV reklame... e, to je komercijala čista, to se onda i naplaćuje i izdaje se posebno odobrenje.
VODITELJICA:
Eventualnu prodaju privatnih fotki ne mogu nadzirati, ali ne prave probleme niti građanima s boljom foto-opremom.
SAŠA BANIĆ:
Nikakve. Nitko vam sigurno neće pravit probleme. Može vas zaustavit zaštitar - došli ste sa šest kamera - i pitat vas, ovaj, u koje svrhe snimate, vi ćete reć "privatne", i sve OK.
VODITELJICA:
Glavni nadzornik parka prirode Medvednica, Nenad Strukan.
NENAD STRUKAN:
Ne postoji zabrana fotografiranja, kad govorim o parku prirode Medvednica, ali postoji naplata kad se radi o fotografiranju ili snimanju u komercijalne svrhe. Moramo ipak ponoviti, dakle naknada postoji koja je određena cjenikom upravnog vijeća, a sredstva su namijenjena za zaštitu prirode. Onaj dio pitanja koji se odnosio na procjenu rada i zaštitara, tko određuje kako će se nešto raditi, moram priznati da ne razumijem kakvi su to razni zaštitari, to se može raditi o nekakvoj fizičkoj i tehničkoj zaštiti, mi provodimo zaštitu prirode isključivo temeljem zakona o zaštiti prirode.
VODITELJICA:
Edukacija, informiranje, dokumentaristika, nikad se ne naplaćuju, ali komercijalna snimanja da.
NENAD STRUKAN:
Moram vam reći naša iskustva su slijedeća, da oni koji već dugo godina se pojavljuju kao korisnici ovih prostora, za snimanje njih ili fotografiranje u komercijalne svrhe, da kod njih nikad nije bilo problema, dapače, shvatili su u čemu je namjena ili poanta tog.. ovoga plaćanje te naknade. Normalno ako će netko staviti neke materijale kasnije u javnost za komercijalne svrhe, da to podliježe naplati ; vas nepoznavanje zakona, odnosno nikog od nas nepoznavanje nekog do zakona ne amnestira od potencijalne krivnje.
VODITELJICA:
A slijedeća tema... (...)
25.12.2012. u 11:30 •
0
Komentara •
Print •
#
Sretan Božić...
...svim blogerima, čitateljima i ostalima koji ga slave.
Prijevod (za one koji ne znaju engleski):
1. "Sretan Božić, sine!"
"Wow, to je fotoaparat!
2. "Nisam mislio da sam bio tako dobar!"
"Nisi."
3. "To je na film."
"To je kazna?!"
25.12.2012. u 00:02 •
0
Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 24.12.2012.
PINAC report
Evo nekoliko vijesti sa bloga PINAC
** 12 godišnja djevojčica uhićena jer je pokušavajući snimiti sebe slučajno snimila kolegicu u svalčionici, iako je kada je shvatila grešku, odmah obrisala spornu fotografiju:
12-year-old Girl Led out of School in Handcuffs for Mistakenly Photographing other Girl in Locker Room
** I dalje se od strane FBI-a i Odjela za domovinsku sigurnost fotografe klasificira kao potencijalne teroriste:
Homeland Security and FBI Release Document Once Again Labeling Photographers as Potential Terrorists
24.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
nedjelja, 23.12.2012.
Tko danas ni(je) pedofil?
"Pedofili su svuda oko nas!" Tako barem tvrdi službena propaganda. Međutim zaboravlja se jedna stvar. Propaganda (državna ili od strane određenih interesnih skupina i institucija) ima jednu jedinu svrhu - sijanje panike i poticanje lova na vještice!
Iako propagandna mašinerija raznim racionalizacijama pokušava te svoje aktivnosti prikazati kao "edukaciju", ona to nije, jer da bi se radilo o edukaciji, tada bi trebalo osim, (polu)informacija o otkrivenim slučajevima zlostavljanja i tome sličnog, davati i informacije o tome što pedofilija nije, te koja je njena točna definicja. No to se ne čini. Svi dušebrižnici samo trube o opasnostima koje vrebaju djecu, pa se dobiva dojam da ništa drugo ne postoji...
Naravno da se takvom propagandom iskorištavaju slabe točke površnog, lakovjernog i neinteligentnog dijela populacije, a što pak vodi do pojave sveopće histerije. U ovom slučaju to se naziva pedofilofobijom.
PEDOFILOFOBIJA
Pedofilofobija je iracionalan strah i paranoidno vjerovanje da će nečije djete neizostavno biti napastovano, silovano ili čak i ubijeno od strane nekog pedofila. Tu prednjače roditelji (posebno majke) koji vjeruju kako na svakom koraku nekakvi pedofili vrebaju baš njihovu djecu, te pedofilom proglašavaju svakog stranca koji i samo pogleda njihovo dijete, a pogotovo ako u njega uperi fotoaparat ili mu se nasmješi, obrati isl...
Naravno kako bi se suzbila dotična histerija, dežurne dušebrižničke institucije umjesto prave edukacije izmišljaju "preventivne mjere" koje bi sistemom zakonske represije kao trebale "zaštititi djecu". No te mjere su uvijek usmjerene u pogrešnom smjeru - uglavnom se tiču samo stranaca, nepoznatih ljudi, ne obazirući se ni malo na činjenicu da su najčešći zlostavljači djece i proizvođači dječje pornografije upravo članovi njihove obitelji, a ne stranci!
Uz to i kod nas je, po uzoru na neke strane zemlje, pokrenut registar osuđenih pedofila koji je tajan, i u čiji uvid imaju samo određene institucije, no treba se postaviti pitanje koji je zapravo smisao dotičnoga? Naime, za neka zaposlenja, svaka osoba mora poslodavcu predočiti uvjerenje o nekažnjavanju, a u slučaju da je osoba osuđena za neko kazneno djelo (te ako nije nastupila rehabilitacija), to će pisati na dotičnom uvjerenju, a poslodavac mora samo zaviriti u kazneni zakon da vidi o čemu se točno radilo... i to vrijedi za sva kaznena djela.
No svejedno, svima su puna usta "prevencije", a u čije ime se zabranjuje sve i svašta, čak i stvari koje ne ugrožavaju niti su ikada ugrožavala djecu... (tj. izmišljaju se problemi)
DJEDOVI MRAZOVI (NI)SU PEDOFILI!?
Prije dvije godine je kod nas tako donesena odluka kojom se iz "preventivnih" i "sigurnosnih" razloga izričito zabranjuje da djeca sjedaju u krilo "Djedu Mrazu". Štoviše, zabranjuje se i svaki fizički dodir djece i "Djeda mraza" poput zagrljaja ili poljupca, a kao glavni razlozi za ove zabrane navodi se upravo "zaštita djece od pedofila".
Iako je i više nego očito da se nikada nije dogodilo da je neki "Djed Mraz" slovao ili bludničio nad nekim djetetom na očigled roditelja, svejedno se netko sjetio to zabraniti. Radi samo o još jednoj "preventivnoj" idiotariji u režiji institucionaliziranih dežurnih dušebrižnika.
Štoviše, trebalo bi zapitati dotične, hoće li možda uskoro pokrenuti i inicijativu da se uvede i zabrana prema kojoj djeca "zbog prevencije pedofilije" neće više smjeti u javnosti sjesti u krilo rođacima i članovima vlastite obitelji? Kako je krenulo, danas već ima ljudi koji poprijeko gledaju na to da dijete nekome sjedne u krilo...
KAKO (NE) PREPOZNATI PEDOFILA?
Ono što je pak doista apsurdno, i pokazuje sveopće pomanjkanje mozga, jest to da neki čak idu tako daleko da po uzoru na srednjovjekovni "Malleus malleficarum" (priručnik za otkrivanje vještica, koji opisuje "kriterije" kako prepoznati je li netko vještica) navode nekakve "kriterije" po kojima se "sa velikom pouzdanošću može na prvi pogled preopznati je li netko pedofil". Problem je samo u tome što su neki od dotičnih "kriterija" toliko neodređeni i opširni da ih komotno može zadovoljiti većina ljudi, a koji sa pedofilijom nemaju nikakve veze... ponekad je dovoljno samo da se nađu u blizini djece.
Uglavnom evo tih "kriterija" (koje je napisala jedna blogerica) koji u sebi sadrže popriličnu količinu gluposti:
MOGUĆI ZNAKOVI DA JE OSOBA IZ VAŠE BLIZINE PEDOFIL:
- popularan je među djecom i odraslima
- poštovan u zajednici
(Mnogo ljudi je popularno u zajednici, a nisu pedofili. Možda bi se bi se svi ljudi trebali truditi ih drugi mrze, da nebi bili sumnjivi?).
- preferira druženje s djecom, pogotovo onom predpubertetskom
(Možda trebalo preventivno pohapsiti sve muške odgajatelje u vrtiću? Ili bilo koga odrasloga tko se u nekom trenutku igra s djecom?)
- može biti heteroseksualan, homoseksualan ili biseksualan
(Seksualna orjentacija može biti sklonost pedofila prema spolu žrtve, ali nipošto ne može biti kriterij za otkrivanje pedofila jer bi inače kompletna populacija planete bila pedofilskih sklonosti!)
- zavodi djecu darovima, igricama, slatkišima, novcem, dječjim zabavama
(Znači djetetu se ne smije ništa darovati za rođendan ili blagdane, jer je to znak zavođenja, tj. pedofilskih sklonosti?? Hm, znači roditelji i rodbina su na prvom mjestu koji daruju djecu za rođendan, imendan, blagdane... i organiziraju dječje zabave)
- orijentira se na djecu koja su možda u nevolji ili se osjećaju odbačeno
(Znači li ovo da svatko tko želi pomoći djetetu u nevolji pedofil?)
- često je oženjen ženom čija djeca su dobi djece kakvu preferira i sam
(Puno je ljudi oženjeno i ima djecu, no znači li to da su zbog toga automatski i pedofili?)
- rijetko nasiljem pridobiva djecu za seksualni kontakt, a češće na prijateljski način
(Činjenica jest da su pedofili u većini slučajeva nenasilne osobe, no iz ovoga se može interpretirati da je bilo kakva ljubaznost prema djeci znak nekakvih pedofilskih sklonosti.)
- neki djecu samo gledaju, drugi ih slikaju sa/bez odjeće, a neki ne mogu bez fizičkog kontakta
(Po ovome bi značilo znači da je već i samo gledanje djeteta znak da je netko pedofil. O fotograiranju ili fizičkom kontaktu da se i ne govori...)
- najčešće (ali ne uvijek) je u pitanju muškarac, obrazovan, religiozniji od prosjeka, u 30-tim godinama te se bavi poslovima u kojima dolazi u kontakt s djecom
(Ovo je malo žešća glupost, jer pedofila ima svih dobnih skupina, od starijih maloljetnika do ljudi treće životne dobi, različitih društvenih i materijalnih statusa, zanimanja i religijskih sklonosti.)
- najčešće je to obiteljski čovjek, bez policijskog dosjea, sa seksualnom disfunkcijom u braku koji mu je samo paravan
(Velik dio obiteljskih ljudi nema policijski dosje. Isto tako ako netko ima seksualnu disfunkciju i loš seksualni život u braku, to ne znači da je automatski i pedofil..)
- često su i sami žrtve seksualnog nasilja u djetinjstvu
(O ovome bi se dalo nadugačko i naširoko raspravljati, no nekako ta logika ne stoji jer bi prema njoj najveći postotak seksualnih zlostavljača trebale biti - žene; djevojčice su puno češće žrtve seksualnog zlostavljanja od dječaka.)
- iako možda i nema vlastite djece, u njegovom domu ima igračaka, stripova, slikovnica...
(Ovo je također žešća glupost, jer postoje mnoge odrasle osobe koje vole čitati stripove, a ima i onih koji iz sentimentalnih razloga čuvaju igračke i slikovnice iz mladosti.)
- učestalo govori o seksualnim aktivnostima djece i mladih
(Danas svi govore od seksualnim aktivnostima djece i mladih, a posebice razni aktivisti za zaštitu djece... )
- često masturbira i često ostavlja svakodnevne aktivnosti da bi masturbirao
(Pitanje je kakva je uopće korelacija između masturbacije i pedofilije, jer je poznato da velika većina ljudi masturbira. Masturbiranje je sasvim normalna radnja koju neki upražnjavaju češće, a neki rijeđe, tako da je ovo još jedna poprilična glupost...)
- gleda dječju pornografiju (Internet, DVD-ovi, videokasete, časopisi...)
(Ako netko to čini, moguće je da ima nekakve pedofilske sklonosti, no to se može saznati samo ako osoba to sama nekome kaže, ili ako bude otkrivena u nekoj policijkoj akciji.)
- zahtijeva od partnerice da se tijekom seksualnog odnosa preoblači u dijete ili se tako ponaša
(Postoji nešto što se zove "role-playing", a kojeg upražnjavaju neki parovi.)
- ženski pedofil često zlostavlja djecu kada joj je i partner pedofil, a ona sama žrtva stalnog seksualnog zlostavljanja
(Na koji način ovo može biti nekakav kriterij za otkrivanje pedofila?)
- pedofil može biti samostalan ili organiziran u pedofilsku skupinu (s Interneta najčešće)
(Ovo se može otkriti tek nakon policijskih akcija...)
FOTOGRAFI, FOTOGRAFIJE, FOTOGRAFIRANJE
Jedan od najvećih problema današnjice svakako je dječja pornografija - pojava koja je zamah u širenju dobila pojavom interneta, a zbog koje su svi fotografi zbog svojeg hobija u očima pedofilofobičnih dušebrižnika postali "potencijalni pedofili". Praktički svatko sa malo većim fotoaparatrom tko se zatekne blizu djece riskira da bude proglašen pedofilom...
Osim toga, mnogi općenito ovom problemu pristupaju subjektivno, tj, na temelju nekakvih svojih "moralnih" svjetonazora sami određuju što je pornografsko, a što ne. Međutim, takva subjektivna ocjena se ne može uzimati kao mjerodavna, jer mnogi "moralisti" i dušebrižnici, već i snimke odjevene djece, ili one u kupaćem kostimu smtraju "pornografskima" iako sa pornografijom nemaju veze.
Dok zakon definira dječju pornografiju kao "slike koje prikazuju djecu ili maloljetnike u seksualno eksplicitnom ponašanju ili je fokusirana na njihove spolne organe", ipak se u praksi događa da tumačenje dotične odredbe često bude vrlo proizvoljno i "rastezljivo", bilo od strane nekog nadobudnog roditelja koji diže paniku čim netko svoj aparat uperi u smjeru djece, bilo do strane policije, pa čak i sudova.
Naime, ako se već zakonski ide sankcionirati ljude zbog fotografija, tada kriteriji (za ocijenu je li nešto legalno ili ne) moraju biti isklučivo objektivni i vrlo jasno određeni, a ne da se to određuje po nečijem subjektivnom osjećaju (koji je rezultat nečijeg svjetonazora), ili pak iz nekakvog "konteksta" u kojem se neka slika nalazi.
Štoviše, zanimljivo je to da ne poistoji nikakav konkretan "hodogram" prema kojem bi se objektivno određivalo je li neka slika pornografska ili ne, no takav "hodogram" po kojem bi se svi trebali ravnati, mogao bi izgledati otprilike ovako:
1. Da li je na slici dijete ili vidljivo maloljetna osoba?
Ako da, idi na točku 2., ako ne, idi na točku 8.
2. Da li slika prikazuje dijete u nekom eksplicitnom seksualnom ponašanju (masturbacija, felacio, penetracija...), ili prikazuje dijete kako eksplicitno obavlja nuždu?
Ako da, idi na točku 6. Ako ne idi na točku 3.
3. Da li slika prikazuje dijete koje je golo ili polugolo (odjeveno u kupaći kostim ili donje rublje)?
Ako da, idi na točku 4., ako ne idi na točku 8.
4. Da li se (polu)golo dijete na slici nalazi u položaju u kojem su u prvom planu njegovi spolni organi (razodijeveni ili vidljivi kroz odjeću), ili položajem tijela eksplicitno ističe spolne organe (npr. raširene noge, pokazivanje genitalija isl.)? Ako da, idi na točku 6. Ako ne, idi na točku 5.
5. Da li slika prikazuje (polu)golo dijete za vrijeme kupanja, igre ili nekog drugog sličnog događaja, ili prikazuje (polu)golo dijete kako pozira (bez da su mu spolni organi eksplicitno vidljivi). Ako da, idi na točku 7. Ako ne, idi na točku 8.
6. Slika prikazuje dječjju pornografiju! Dotična fotografija je u svakom pogledu ilegalna, a njeno posjedovanje i distribucija su zakonom opisani kao kaznena djela!
7. Slika ne predstavlja dječju pornografiju, te se vrlo vjerojatno radi ili o dokumentarnoj fotografiji iz obiteljskog albuma, modnoj fotografiji, umjetničkoj fotografiji, medicinskoj dokumentaciji ili sličnome. (Iako će mnogi dušebrižnici i pedofilifobi i ovakve slike smatrati pornografskima, jer bilo kakvu golotinju automatski izjednačavaju sa seksom, one nisu pornografske.)
8. Slika ni u kojem slučaju nije dječja pornografija, i samo teško bolestan i poremećen um može takvu sliku uopće smatrati pornografskom.
Neki će možda primjetiti da prema ovom hodogramu golotinja nije u svim slučajevima protuzakonita, iz jednog prostog razloga - mnogi ljudi imaju u svojim obiteljskim albumima slike svoje (polu)gole djece. Kada bi se baš svaka slika golotinje automatski smatrala pornografskom, tada bi svi rodlitelji na svijetu koji su snimili neku sliku svojeg (polu)golog djeteta trebali biti zbog toga sankcionirani....
ARGUMENTI PROTIV SLIKA DJECE
Zanimljivo je, ali istovremeno i jako zabrinjavajuće, da mnogi "brižni roditelji", smatraju kako ne bi trebalo snimati djecu, odnosno da bi to smjeli činiti samo roditelji, zbog tradicionalnog vjerovanja da je svaki stranac blizu djece nekakav pedofil. No kada u debatama pokušavaju opravdati tu svoju histeriju, nemaju pravih argumenata, već najčešće ponavljaju nekoliko fraza koje nisu argumenti već čiste logičke pogreške:
** "Očito da nemaš djecu." (ili neka varijacija)
Ad hominem - logička pogreška koja napada izvor nekog argumenta umjesto sam argument. Po obrazcu A tvrdi X, B tvrdi da je problem u A (a ne u X). Štoviše, ovo je specifičan oblik, tzv. "ad hominem iz okolnosti", gdje se smatra da je tvrdnja X netočna (ili da A nema pravo tvrditi X) samo zato što se A ne nalazi u "odgovarajućoj situaciji".
** "Zamisli da netko vidi sliku djeteta, pa bi mogao ....(umetni po želji)."
Klizava padina - uvjerenje da neka akcija neizbježno iza sebe vuče "domino efekt" sa u konačnici izuzetno nepoželjnim posljedicama, kroz niz (možda čak i logični točno) međusobno povezanih zamišljenih akcija, no bez ikakve garancije da će to doista i dogoditi. Ovo neki još nazivaju i "što bi bilo kad bi bilo". Osim toga promatranje slike samo po sebi ni na koji način ne ugrožava osobu čiji se lik nalazi na slici.
** "Kako bi se ti osjećao da ti netko nepoznat snimi djete"
Emotivni priziv - pokušaj da se opravda svoj stav i/ili pridobije potpora za odobravanje svog stava ili mišljenja na način da se kod neistomišljenika pokuša izazvati sažaljenje, strah ili paranoja.
** "Zašto ti toliko braniš kriminalce. Sigurno si to i sam" (ili varijacije)
Napad na "slamnatog čovjeka" - pridavanje nekoj osobi negativnih i nepoželjnih karakteristika (iako zapravo ništa ne dokazuje da ta osoba doista posjeduje te karakteristike), kako bi se dotičnu osobu na račun tih izmišljenih karakteristika diskreditiralo. (Ovo je često je rezultat greške pridruživanja po sistemu "tko ne misli kao ja taj je 'njihov'.")
Osim ovoga gore, mogu se još naći i primjeri "citiranja" nepostojećih zakona i zabrana, najčešće izmišljenih samo u svrhu opravdavanja vlastitih mišljenja i stavova, i tlačenja svih oko sebe...
NOVI ZAKONI
Uskoro kod nas stupa na snagu novi kazneni zakon. Iako promjenjen kako bi deklarativno služio suzbijanju zločina to čini na jedan vrlo čudan način - potencijalnom kriminalizacijom sve većeg broja ljudi. Naime, po pitanju nekih kaznenih djela snižavaju mse kriteriji prema kojima nešto postaje kažnjivo (a prije nije bilo), dok se uz to izmišljaju nova kaznena djela, od kojih su neka doista potrebna, dok su neka po svojoj definiciji - siva zona.
23.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
srijeda, 19.12.2012.
Instacrap?
Instagram je on-line servis za upload slika, kojeg tenutno koristi više od 150 milijuna ljudi širom svijeta; toliko je naime korisnika bilo registrirano u kolovozu ove godine.
Međutim, što je značajno za Instagram?
Prvo, to da na njemu, kao i na gomili drugih sličnih fotografskih servisa na koje svatko može uploadati što god želi, uglavnom dominira fotografsko smeće; loše fotografije snimljene "pametnim mobitelima" za koje njihovi autori smatraju da su "vrhunske" i "umjetničke" samo zato što su "provučene" kroz neki od ponuđenih filtera.
No postoji još jedna stvar koja je nedavno najavljena, a to je da će Instagram prodavati fotografije korisnika. Međutim postoji caka... za razliku od tzv. "stock" sajtova (poput iStockPhoto, ShutterStock, Fotolia i sličnih) , gdje autor koji je uploadao fotografiju, ukoliko je netko kupi, dobije određeni postotak od prodaje te o tome bude obaviješten, Instagram namjerava prodavati fotografije svojih korisnika bez ikakve naknade dotičnima, i bez ikakve obavijesti.
Instagram says it now has the right to sell your photos
Instagram može prodavati vaše fotke bez da vi to znate, a za to nećete dobiti ni jedne jedine lipe
19.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
utorak, 18.12.2012.
Otac, sin i magarac
Bili jednom otac i sin. Imali su magarca. Jednog dana krenuli su na sajam prodati magarca. Kako nisu željeli umoriti magarca, nisu ga jahali već su išli pješke.
Putem su naišli na ljude koji su se čudili kako to da njih dvojica idu pješice, a imaju magarca kojeg mogu jahati.
Nakon toga posjedne otac sina na magarca, a otac nastavi pješice. Nakon nekog vremena naiđoše na ljude koji su prigovarali kako to da mladić jaše na magarcu, a star čovjek mora ići pješice.
Nakon toga otac uzjaši na magarca, a sin nastavi pješice. Zatim, opet naiđoše na neke ljude. Ljudi su prigovarali kako to da otac može jahati na magarcu, a sin se mora mučiti pješice.
Nakon toga obojica sjedoše na magarca i nastaviše putovanje. I opet su nakon nekog vremena naišli na ljude koji su im prigovarali kako to da obojica mogu jahati na magarcu i mučiti jadnu životinju.
Zatim odlučiše njih dvojica nositi magarca. I dok su tako prelazili preko nekog mosta, naiđoše na ljude koji se ljudi čudili kakav im je to slab magarac da ga moraju nositi, te su im se smijali, na što se magarac uplašio, ritnuo te pao u rijeku i utopio...
Koja je pouka ove priče?
Nemoguće je zadovoljiti svačije zahtjeve, jer svatko ima neko svoje mišljenje i ideje o tome što je ispravno... A recept za neuspjeh je pokušati svakome udovoljiti.
Može li se ova priča primjeniti na fotografe? Naravno da može... jer fotografi u svome poslu svako malo nailaze na ljude koji imaju neko svoje viđenje što i kako (ne) bi trebalo snimati, te ga nameću fotografima kao "ispravno"...
18.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 17.12.2012.
Savjeti za početak?
Većina ljudi koji nemaju fotografska znanja, a koji se iz ovog ili onog razloga žele početi ozbiljno baviti fotografijom, najčešće će iskusnijim fotografima postaviti slijedeće pitanje:
"Želim se baviti fotografijom. Koji fotoaparat da kupim?"
Ako je ovo pitanje kojim slučajem postavljeno na nekom internetskom forumu, fotografskom portalu, ili u društvu većeg broja ljudi/fotografa, uglavnom će svatko imati neku svoju preporuku po pitanju toga koji model fotoaparata bi početnik trebao nabaviti, koji objektiv, kakvu dodatnu opremu i tome slično.
No rijetko tko će osobi koja ne zna ništa o fotografiji reći da prije nego što uopće kupi aparat, nabavi - knjigu o fotografiji! I to ne bilo kakvu, već onu koja će (de facto totalnoj neznalici), na najjednostavniji način objasniti osnovne tehničke pojove bitne za fotografiju.
Štoviše, još je bolje onima koji nemaju sklonosti biti samouki i učiti iz knjiga, preporučiti da umjesto nabavke knjiga, upišu neki tečaj fotografije, koje u današnje vrijeme održava svaki malo bolji foto-klub.
Međutim, svejedno, mnogi smatraju da je za bavljenje fotografijom bitno imati što bolji (tj. skuplji) fotoaparat, te da je dovoljno pbez previše razmišljanja pritiskati okidač.
17.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
petak, 14.12.2012.
Deset strategija manipulacije ljudima
by: Noam Chomsky
1) PREUSMJERAVANJE PAŽNJE
Pažnju javnosti preusmjeravati s bitnih problema na nebitne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.
2) STVARANJE PROBLEMA
Ta metoda se naziva i “problem-reagiranje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagirao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje s namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.
3) POSTUPNOST PROMJENA
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postupno, “na žličicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle izazvati otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biti će sprovedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama.
4) ODLAGANJE
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje puno ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se predhodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Osim toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvaćanje.
5) UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA
Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.
6) BUĐENJE EMOCIJA
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na toj razini sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
7) NEZNANJE
Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabija ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8) VELIČANJE GLUPOSTI
Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i znanosti.
9) STVARANJE OSJEĆAJA KRIVNJE
Treba uvjeriti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za vlastitu nesreću, usljed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i podcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivice, odustat će od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sustava.
10) ZLOUPOTREBA ZNANJA
Brz razvoj nauke u posljednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće elite. “Sustav”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.
14.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
četvrtak, 13.12.2012.
Richard Avedon
13.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
srijeda, 12.12.2012.
Fotografske kemikalije
Kemikalije su neizostavni dio života svakog fotografa koji se bavi "klasičnom" fotografijom - snimanjem na film, ili čak onu "ekstremniju" varijantu, na staklene negative. U te kemikalije naravno spadaju raznovrsni razvijači, fiksiri, oslabljivači, toneri, tekuće emulzije i slično.
Prvi problem koji se danas javlja, usred sve veće dominacije digitalnih tehnologija, jest sve manja dostupnost gotovih fotografskih kemikalija; s obzirom da potražnja za filmovima opada, proizvođači sve više smanjuju ponudu kemikalja za obradu filmova i fotopapira, te je neke stvari više nemoguće nabaviti, pogotovo za one filmove i fotografske procese koji se već neko vrijeme ne koriste.
Iako na prvi pogled nepremostiv problem, zapravo je sve razvijače, fiksire, oslabljivače, emulzije i slične fotografske kemikalije, moguće napraviti samostalno, u kućnoj radinosti. Potrebno je samo imati odgovarajuće kemijske komponente.
Međutim tu se javlja drugi problem, a tiče se nabavke tih komponenti. Neke od njih je moguće je bez problema nabaviti u ljekarnama, međutim većina ostalih kemikalija je dostupna samo preko specijaliziranih kompanija koje prodaju kemikalije za potrebe kemijske industrije, znanstvenih laboratorija i sličnih. No dotične kompanije će često raditi probleme svakome tko želi za sebe kupti neku kemikaliju (ili više njih), makar i u vrlo malim količinama - ili "ne prodaju na malo" (postavljajući kao uvijet minimalnu količinu, bilo financijski bilo kvantitativno) ili pak "ne prodaju fizičkim osobama".
Ima i onih koji jednstavno iz "sigurnosnih razloga" ne žele prodati kemikalije koje se smatraju "(potencijalno) opasnima", a to se uglavnom pravda strahom od "trovača" i/ili "terorista". (u Americi po tom pitanju vlada tolika panika i paranoja da je već svatko tko kupi veću količinu umjetnog gnojiva za vrt, ili pak neki komad laboratorijskog pribora poput epruvete ili tikvice, sumnjiv da je potencijalni terorist... )
Inače, što se tiče samih recepata za izradu fotogafskih kemikalija, često ih je moguće bez većih problema naći na internetu, ili starijim fotografskim knjigama i priručnicima.
12.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
utorak, 11.12.2012.
Zagreb nekad i sad
11.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 10.12.2012.
Umjetnost krađe fotografija?
Ponovo se dogodio slučaj krađe fotografija. Naime otkrivena je stanovita Hera Bell Iz Montreala u Kanadi, koja je krala tuđe fotografije i potpisivala ih kao svoje; dotična je radila izložbe, sujelovala na natječajima te (uglavnom tuđim fotografijama) izgradila reputaciju "ugledne fotografkinje"... Ukrala je čak i fotografije nekih naših domaćih autora.
Slučaj Hera Bell:
Who took this photo? (The curious case of Hera Bell)
Photo theft (dpreview)
Inače, ovaj slučaj nije nešto naročito drugačiji od onih koji su se već prije događali i bili prilično zapaženi u fotografskim krugovima.
Nedavno na našim prostorima otkriveno kako je jedan fotograf na natječaje slao tuđe fotografije pod svojim imenom.
Slučaj Husein Šljivo:
Osvajao nagrade sa tuđim fotografijama
Ito tako, prije nekoliko godina se dogodio slučaj da je neki Bugarin ukrao fotografiju jedne domaće autorice, poslao je pod svojim imenom na natječaj i pokupio nagradu - fotografija je nakon toga iskorištena u reklamne (komercijalne) svrhe.
Slučaj Jelena Balić:
Lee mi je ukrao fotku za svijetsku kampanju
Naravno iako se svakodnevno događaju krađe fotografija (poput onih da ljudi okite svoje facebook, deviantart i slične profile tuđim fotografijama), postoje i neki načini kako se dotičnima može otežati...
Svakako da je jedini 100% siguran način da se drugima onemogući krađa fotografija (tj. neovlaštena upotreba fotografije/kršenje autorskih prava) jest da se fotografije ne stavljaju na Internet.
No, za one koji iz ovog ili onog razloga stavljaju svoje fotografije na internet, postoji nekoliko vrlo jednostavnih metoda, koje možda neće onemogućiti krađu, ali će u dobroj mjeri otežati daljnji posao potencijalnim kradljivcima:
1. Ne stavljati na internet fotografiju sa EXIF podacima - Svaka fotografija snimljena digitalnim fotoaparatom u sebi sadrži EXIF podatke u kojima piše vrijeme i datum kada je fotografija snimljena, kojim fotoaparatom, koje su bile postavke ekspozicije i slično. U slučaju krađe, (pogotovo u situaciji ako autor ne koristi opciju snimanja datoteka u RAW formatu), EXIF podaci su često jedini dokaz o tome tko ima original fotografiju. (Da bi se iz fotografije prije stavljanja na internet uklonilo exif podatke, u nekim programima za obradu fotografija postoji posebna opcija "save for web".)
2. Ne stavljati slike u velikoj rezoluciji - Što je fotografija manjih dimenzija i slabije kvalitete, to je tu fotografiju kasnije teže obrađivati i negdje drugdje koristiti. Za internet se ne preporučuju dimenzije veće od 800 pixela pixela po duljoj strani, a za sasvim normalan pregled dovoljno je čak i 600pixela, uz rezoluciju od 72 dpi. Sa sirovom fotografijom originalnih dimenzija (već iz aparata o 5-6 megapixela, a kamoli više) praktički svatko može raditi što mu je volja...
3. Stavljanje "watermark-a" na sliku - Preko fotografija se u programima za obradu slika može postaviti watermark ("vodeni žig"); on u sebi može sadržavati ime autora, riječ ili znak "copyright" ili neku od kombinacija. Ako se na fotografiji nalazi watermark, za bilo kakvo daljnje neovlašteno korištenje fotografije prvo je potrebno taj watermark ukloniti, a što (ovisno o kompleksnosti fotografije) može oduzeti mnogo vremena.
10.12.2012. u 12:57 •
0
Komentara •
Print •
#
nedjelja, 09.12.2012.
Žene i njihove fotografije
Mnogi fotografi će se složiti sa tvrdnjom da je najrijeđa stvar na svijetu - žena zadovoljna svojim izgledom. Još su rijeđe one koje su zadovoljne time kako izgledaju na fotografijama.
Do ovog zaključka se može doći prvenstveno na temelju toga da gomila osoba ženskog spola, kad god netko u njih uperi fotoaprat reagira na način da se skriva, pokriva lice, ili pak tvrdi kak se "ne vole slikat", kak "nisu fotogenične" i tome slično. Čak ima i onih koje reagiraju izuzetno agresivno te upućuju prijetnje ili čak pribjekgavaju fizičkom nasilju.
No ima li tu licemjerja? Ima itekako...
Mnoge od tih koje se kakti "ne vole slikat" tako reagiraju samo na pojavu tuđeg fotoaparata; svojim fotoaparatom ili mobielom snimaju sebe, od self-shotova, do fotografija na kojima se "preseravaju" do mjere kao da se natječu koja će ispasti gluplje na slici, a koje zatim stavljaju na "fejs(buk)"....
Ima onih koje su iskompleksirane vlastitim izgledom - nikako se ne mogu pomiriti sa time da za njihove tjelesne nedostatke (npr. veličinu njihove sražnjice, broj bora na licu ili nešto treće) nije kriv ni fotoaprat ni fotograf.
Neke su jednostavno bolesni "kontrol-frikovi" pa im pojava fotoaprata služi kao okidač da na nekome treniraju svoju "velevažnost" i "prepotenciju".
No vrlo je malo onih koje bi uperen fotoaparat doživjele kao kompliment - činjenicu da ih netko želi snimiti shvatiti na način da znači da dobro izgledaju te da ih vrijedi ovjekovječit.
09.12.2012. u 00:03 •
0
Komentara •
Print •
#
subota, 08.12.2012.
Samozvani redari
Samozvani redari su osobe koje smatraju da su u svakom trenutku pozvane dati svoje mišljenje, ili točnije, primjedbe na nešto što po nekim svojim nahođenjima smatraju da nije u redu, ili da je čak i protuzakonito, makar se radilo o sasvim trivijalnim stvarima.
Uglavnom dotičnima sve živo i neživo smeta, i u svakom trenutku su spremni nekome dodijavati istjerujući neku svoju pravdu, često i na potpuno krivim osobama.
Naime, dotični se u nedostatku druge zanimacije, uvijek nađu pametovati i gurati nos stvari koje ih se ne tiču, a ako im se kojim slučajem ta njihova navika, a koja je nekim ljudima (uključujući autora, op.a) izuzetno iritantna, obije u glavu (što se pogotovo događa ako su vrlo nametljivi), okrenu priču i tvrde kako su oni zapravo žrtve.
No uza sve to dotični smatraju sebe najvećim ekspertima svijeta i okolice po pitanju apsolutno svega, iako je stvarnost i više nego surpotna. Uz to dotičnima su često puna usta "pravne države" i "zakona", ali uvijek na način da citiraju nepostojeće zakone, ili smtaraju da treba zabraniti sve ono što se njima osobno ne sviđa (al naravno ta zabrana se treba odnositi na sve samo ne na njih same)...
Kao najbanalniji primjer mogu se su svakako navesti upadice na cesti koje dotični upućuju fotografima tipa "Šta snimaš!?" (ili vulgarnije varijante), "'Ko ti je dozvolio da snimaš!?" i tome slično... pri tome dotični sami sebe proglašavajući najvećim znalcima po pitanja fotografije, prava, zakona i ostaloga.
Naime, dotične samozvane redare općenito krasi nedostatak bon-tona, inteligencije, često nisu sposobni, a nerjetko pokazuju i klasične simptome nekih poremećaja ličnosti (npr. paranoidnog, antisocijalnog...i sl). Nerjetko su dušebrižnički i pedofilofobski nastrojeni (tj. uvjereni kak sve živo šteti nekome, posebno djeci, a u fotografima uglavnom vide samo teroriste, voajere i pedofile).
No osim ovoga što fotografi na ulici redovito doživljavaju, može se navesti i još primjera...:
Tako je jednom jedan samozvani redar radnicima koji su radili na asfaltiranju ceste argantno prijetio kak će on zvati upravu tvrtke, te da će svi oni ostati bez posla, jer "dal su oni normali, kak im pada na pamet asfaltirati preko smeća", zbog doslovno dva papirića na cesti koju je trebalo preasfaltirati.
Drugom prilikom je jedna žena prijetila jednoj djevojci pozivanjem policije zbog toga što je u McDonaldsu ispružila noge na nasuprotnu sjedalicu. Da apsurd bude veći, dotična djevojka je bila engleskinja i uporno govorila dotičnoj babi da je ne razumije, na što ova nije popuštala već je govorila djevojci "neka se ne pravi blesava".
Vjerojatno bi svatko mogao navesti još takvih primjera...
No, zanimljivo, ti isti samozvani redari koji se tako iz puke dosade okomljuju na nekoga zbog nevažnih gluposti, pogotovo kad su uvjereni u svoju "pobjedu", nisu osobe koje će reagirati i poduzeti nešto u situacijama kada je to stvarno potrebno (kad nekome treba nešto hitno pomoći, ili kada doista treba nešto poduzeti u nekoj kritičnoj situaciji), već će učiniti upravo suprotno - okrenuti glavu i pobjeći zbog bojzni za vlastitu sigurnost i/ili možebitnu odgovornost.
08.12.2012. u 00:05 •
0
Komentara •
Print •
#
četvrtak, 06.12.2012.
Zdravstveni neodgoj?
U jeku posvjeda protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, a u kojem bi se djecu u osnovnoj školi trebalo između ostaloga učiti činjenice o ljudskoj spolnosti, možda bi bilo dobro reći nekoliko riječi...
Većina dušebrižnički nastrojenih prosvjednika okupljenih u svakojake udruge koji prosvjeduju protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, tvrde kako bi uvođenje dotičnog predmeta djeci moglo "uništiti djetinjstvo". No, to su vjerojatno isti oni ljudi koji smtraju da je pod paskom (uglavnom religijski nametnutog) "morala" ispravnije djeci na pitanja o spolnosti odgovarati budalaštinama (tipa da djecu donose rode ili da se djecu nalazi u kupusu) i plašiti babskim pričama (npr. da masturbacija uzrokuje slijepoću), a da bilo kakva golotinja na slici automatski znači i pornografiju.
Dotičnima očito uz to nije poznato i to da je spolni odgoj standardni dio školskog obazovanja u mnogim zemljama, bilo kao zasebni predmet, bilo da je ukorporiran u druge predmete (npr. biologiju)...
Sex education (wikipedia)
Usput, evo još jednog zanimljivog detalja: U Njemačkoj je 1974. godine izdana knjiga "Zeig mal!". Radi se o knjizi koju je napisala psihijatrica Helga Fleischhauer-Hardt, a ilustrirana je fotografijama Willa McBridea. Zamišljena je kao edukativna knjiga po pitanju spolnog odgoja za djecu i njihove roditelje, te je čak dobila i neke nagrade. Međutim, kako se u dotičnoj knjizi nalaze fotografije koje (u anatomske svrhe) prikazuju "golotinju", uključujući i golu predpubertetsku djecu, digla se poprilična prašina po pitanju "morala", a što je čak rezultiralo time da je dotična knjiga u nekim zemljama zbog toga klasificirana kao "dječja pornografija" i zbog toga zabranjena.
06.12.2012. u 20:47 •
0
Komentara •
Print •
#
srijeda, 05.12.2012.
Conditio sine qua non?
Tehnologija stalno napreduje. Pogotovo u fotografskoj industriji. To pak rezultira time da proizvođači fotografske opreme svakim danom izbacuju nove modele, a ti novi modeli fotoaparata u sebi sadrže sve više i više novih "pametnih tehnologija". Problem sa tim novim tehnologijama, je taj što ljudi, koji su skloni robovati tehnologiji, odjednom ne mogu više bez dotičnih, a ono što je nekad (dok dotilčnih tehnologija nie bilo) bila sasvim normalna stvar odjednom postaje ili problem ili nepoznanica...
Autofokus
Kada se pojavio autofokus, bio je veliki hit, s obzirom da fotograf više nije morao "gubiti vrijeme" na ručno fokusiranje. Bilo je dovoljno pritisnuti okidač na pola da aparat sam fokusira na željeno mjesto. No bez obzira na svoju brzinu, autofokus nije nepogrešiv (dovoljna je mala nepažnja da promaši fokus).
Kako je danas ovo najčešća tehnologija ugrađena u sve aparate, rijetko koji fotograf (tj. onaj tko sebe naziva fotografom) uopće zna što je to hiperfokalna udaljenost, skala dubinske oštrine, a još manje zna kako se to koristi prilikom fotografiranja, ako autofokus nije dostupan...
Stabilizacija slike
Kada se pojavila tehnologija stabilizacije slike, koja je omogućavala oštre slike "iz ruke" na manjim brzinama zatvarača, odjednom je svima bilo bitno da im aparat i objektiv imaju ugrađenu dotčnu stabilizaciju, vjerujući kako će im to osigurati oštrije slike.
No, zapravo je u dosta slučajeva rezultiralo upravo suprotnim - ljudi su sve manje počeli voditi računa o tome kako drže fotoaparat dok okidaju, kako dišu, da li su stabilni i jesu li im mirne ruke, već se oslanjaju upravo na tu stabilizaciju da "napravi posao" umjesto njih.
Live view
Svi digitalni fotoaparati imaju na svojoj pozadini display. originalno, ovaj je prvotno služio da se može odmah vidjeti snimljena fotografija. Međutim pojavom live view tehnologije, koja je omogućavala na displayu direktan prikaz onoga što aparat vidi, sve manje ljudi je koristilo optičko tražilo, tako da je na mnogim apaeratima (osim SLR-a) ono čak i izbačeno!
Danas gotovo svi oni koji su naviknuti na display, kada dobiju u ruke SLR aparat sa optičkim tražilom, ne znaju kako se dotična stvar korisiti!!
Geottaging
Nedavno se pojavio geotagging; mogućnost da se u fotografiju automatski prilikom snimanja upisuju podaci o geografskom položaju (geografska dužina i širina) gdje je fotografija snimljena. Osim što ovo troši resurse (jer zahtjeva dodatnu komunikaciju između aparata/modbitela i GPS satelita), i zapravo je totalno nebitna stvar onima koje zanima samo ono što se nalazi na slici, tj. u kadru. Pogotovo kad je slika isprintana na papir.
Zaključak?
Ako su te tehnologije toliko važne, trebalo bi se svakako zapitati kako su uopće prije izuma svih tih "pametnih i modernih tehnologija" ljudi bili u stanju fotografirati!?? A svi veliki fotografi poput Bressona, Cape, Doisneau, Adamsa i njima sličnih, koji su snimili mnoge vrhunske fotografije, snimali su na film, potpuno mehaničkim aparatima.
Čini kako sve te "pametne tehnologije" zapravo ljude sve više pretvaraju u prirodne nesposobnjakoviće. Štoviše, danas mnogi smatraju da će dobre slike nastati samo zahvaljujući svim tim silnim tehnologijama ukorporiranim u njihove fotoaparate, a bez imalo njihovog truda...
-------------
conditio sine qua non = (lat.) uvjet bez kojeg se ne može
05.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 03.12.2012.
Privatizacija javnih prostora?
Nemali broj puta su se događale situacije da su ljudi u nekom parku, na nekom kolodvoru, ispred neke zgrade, trgovačkog ili sportskog centra, ili nekog sličnog mjesta izvadili foto-aparat i okinuli nekoliko fotografija, da bi se već trenutak kasnije pored njih stvorio nekakav zaštitar, čuvar ili čak neki "samozvani redar" tvrdeći kako je tamo "snimanje zabranjeno" te da je "za snimanje potrebna (nečija) posebna dozvola".
Naime, u zadnje vrijeme kao da se događa nekakva "tiha privatizacija" javnih prostora, u kojem praktički svaka šuša svojata neki komad terena (ispred svoje zgrade) koji je de facto javan, te na njemu nameće nekakve zabrane od kojih je najčešća upravo ona koja se tiče fotografiranja!
Prvi problem u svemu ovome jest to da se ovo sa "zabranama" i "dozvolama" najčešće odnosi samo na one ljude koji imaju "profesionalne" (DSLR) fotoaparate - školski primjer diskriminacije samo na temelju veličine nečije opreme. Ljude sa kompaktima i obitelima se ne dira (štoviše na njih se ni ne obraća pažnja), no čim se pojavi netko sa SLR-om, pojave se i famozne "zabrane"....
Drugi problem je taj što se to sve događa na prostorima koji su de facto javni, ako se javnim prostorom smatra svaki onaj prostor koji je u svako vrijeme dostupan neograničenom broju ljudi, iako su takvi prostori (poput nogostupa ispred neke zgrade ili parka) možda de jure ("na papiru") u nečijem vlasništvu ili pod nečijom upravom (npr. Jarun, Bundek, Maksimir, okoliš Arene Zagreb...). Uz to većini takvih prostora je zajedničko to da na njima nema istaknutih nikakvih znakova zabrane koji bi nekoga obavještavali da se je baš na tom dijelu nešto iz nekog razloga zabranjeno.
Uz to, vrlo čest dodatni problem a koji se vrlo često javlja u takvim situacijama, jest da osobe koje su zadužene za "provedbu zabrane" (tj. zaštitari i čuvari) vrlo primitivnog karaktera, upitnog obrazovanja i inteligencije, s nedostatkom bon-tona, te vrlo često skloni kršenju svojih ovlasti. (Praktički glume pse čuvare koji u nedostatku pravih provalnika - napadaju poštara. op.a.)
S druge strane, ako se već ide nametati nekakva zabrana, tada se ta zabrana mora odnositi na apsolutno sve, bez ikakve diskriminacije po pitanju veličine opreme jer fotografiranje je fotografiranje bez obzira čime se fotografira (isto kao što je vožnja cetom vožnja cestom bez obzira vozio čovjek moped, auto ili tegljač op.a.).
No svejedno, mnogi koji se odluče nametati takve zabrane, da netko nebi slučajno "ugrozio pogledom" njihovu zgradu ili park, kao "razloge" najčešće navode "sigurnost", "privatnost" i slične gluposti, praktički kao da SLR fotoaparat sam po sebi nekoga ili nešto direktno ugrožava. Isto tako se vole pozivati na "pravnu državu", no zapravo svi oni kojima su usta puna "pravne države" kada treba izmišljati opravdavati nekakvu zabranu, interpretiraju da ono "pravna država" znači da oni sami imaju ekskluzivno pravo nekome nametati svoje proizvoljne zabrane, koje su često u suprotnosti sa aktualnim zakonima.!
Štoviše, vrlo zanimljivo je to da se u deklarativno "demokratskim" i "slobodnim zemljama" (a u koje spada i Hrvatska) za sve stvari moraju tražiti nekakve - dozvole. A to sa slobodom kakva se deklarira nema apsolutno nikakve veze jer ukazuje da je zapravo - sve zabranjeno. A što je odlika totalitarnih fašističkih režima i svijetonazora.
Ako se nešto ne poduzme po pitanju ovoga, čini se da će se u bliskoj budućnosti događati apsurd da svaki fotograf-amater koji ima tu sreću da si može priuštiti bolju fotografsku opremu (a koju već poslovično neinteligentni ignoranti smatraju "profesionalnom") i pod paskom nečijih samovoljnih zabrana upitne legalnosti, ako se želi u miru baviti svojim hobijem, morati trošiti više vremena na ishođenje raznoraznih "dozvola" za fotografiranje (a koje se ponekad moraju čekati od nekoliko dana do nekoliko tjedana), nego što će trajati samo fotografiranje na nekoj lokaciji, koje se praktički u većini slučajeva mogu svesti tek na par neplaniranih usputno snimljenih fotografija!
Isto tako, kao posljedica toga, čini se da će ti isti fotografi morati sa sobom osim fotoaparata nositi i čitave registratore sa svim mogućim i nemogućm dozvolama, porebnim za sva ta mjesta na kojima "treba dozvola", a na kojima bi se za vrijeme neke foto-šetnje slučajno mogli zateći...
03.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
nedjelja, 02.12.2012.
20 opskurnih SLIKA priča
Jedan kolega fotograf sa stranice Fotozine.org, koji snima isključivo camerama obscurama vlastite (improvizirane) izrade, snimio je jednom takvom kamerom serijal od 20 fotografija koje su nastala tijekom jednog njegovog putovanja Europom.
Uz svaku fotografiju vezana je i priča o okolnostima njenog nastanka, te raznim peripetijama koje su se na tom putu događale (uključujući i bliske susrete sa policijom)... gotovo kao pravi putopis.
Predgovor (i uvod u galeriju), Slika 1, ... za svaku slijedeću sliku pritisnuti link iznad slike "slijedeća fotografija u albumu".
02.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
subota, 01.12.2012.
Zabranjeno snimanje na gradilištima?
Kao jedan od onih koji ima tu nesreću da nema stalni posao, već kućni budžet i minuse na računu krpa sezonskim poslovima, tako se igrom slučaja dogodilo da ove sezone taj sezonski posao bude rad "na lopati", na poslovima održavanja i asfaltiranja cesta.
Međutim, prilikom jednog vađenja mobitela s kamerom i snmanja nekoliko fotografija i filmića, od strane kolega zaredala su pitanja i kritike da "koga sam pitao dal' smijem snimati", te kako "da na gradilištu nije dozvoljeno snimanje."
Treba li možda reći kako kako su te dvije tvrdnje gluposti? Možda nebi bilo na odmet reći i zašto...
Javno poduzeće koje se bavi održavanjem i asfaltiranjem cesta, svoj posao obavlja javno, i to na javnim površinama; ceste, ulice i općenito prometnice su same po sebi javne površine (bez obzira što se na njima događa), te je stoga na njima fotografiranje uvijek dozvoljeno (bez obzira kakve bile nečije "muzičke želje" - kome smeta kamera može se slobodno maknuti iz kadra.)
Također, prilikom izvođenja radova nerjetko se događalo da su stanari okolnih zgrada u ulicama, slučajni prolaznici (koji nikad nisu vidjeli kak se asfaltira cesta), pa čak i novinski fotoreporteri i snimatelji za potrebe medijskih izvještavanja snimali radove koji su se obavljali po gradilištima; bilo je povremenih komentara tipa "što ovaj slika/snima?" no nije se događalo da je netko od gore spomenutih kolega dotičnima na svoju ruku zabranjivao snimanje.
I, na kraju, tu je još jedan vrlo bitan detalj, a to je da dotična firma u kojoj radim sama redovito na gradilišta šalje čovjeka koji fotografira za potrebe unutarnjeg nadzora, te za potrebe obavještavanja javnosti o izvođenju radova putem službene web stranice...
01.12.2012. u 00:01 •
0
Komentara •
Print •
#
