Bili jednom otac i sin. Imali su magarca. Jednog dana krenuli su na sajam prodati magarca. Kako nisu željeli umoriti magarca, nisu ga jahali već su išli pješke.
Putem su naišli na ljude koji su se čudili kako to da njih dvojica idu pješice, a imaju magarca kojeg mogu jahati.
Nakon toga posjedne otac sina na magarca, a otac nastavi pješice. Nakon nekog vremena naiđoše na ljude koji su prigovarali kako to da mladić jaše na magarcu, a star čovjek mora ići pješice.
Nakon toga otac uzjaši na magarca, a sin nastavi pješice. Zatim, opet naiđoše na neke ljude. Ljudi su prigovarali kako to da otac može jahati na magarcu, a sin se mora mučiti pješice.
Nakon toga obojica sjedoše na magarca i nastaviše putovanje. I opet su nakon nekog vremena naišli na ljude koji su im prigovarali kako to da obojica mogu jahati na magarcu i mučiti jadnu životinju.
Zatim odlučiše njih dvojica nositi magarca. I dok su tako prelazili preko nekog mosta, naiđoše na ljude koji se ljudi čudili kakav im je to slab magarac da ga moraju nositi, te su im se smijali, na što se magarac uplašio, ritnuo te pao u rijeku i utopio...
Koja je pouka ove priče?
Nemoguće je zadovoljiti svačije zahtjeve, jer svatko ima neko svoje mišljenje i ideje o tome što je ispravno... A recept za neuspjeh je pokušati svakome udovoljiti.
Može li se ova priča primjeniti na fotografe? Naravno da može... jer fotografi u svome poslu svako malo nailaze na ljude koji imaju neko svoje viđenje što i kako (ne) bi trebalo snimati, te ga nameću fotografima kao "ispravno"...
Post je objavljen 18.12.2012. u 00:01 sati.