Fotografi svih zemalja naoružajte se...

srijeda, 02.01.2013.

Privatnost na javnom prostoru?

Privatnost se u svojoj suštini može definirati kao "pravo i mogućnost pojedinca da sebe (tj. svoj izgled), i podatke o sebi i svojem životu uskrati drugim osobama.

Iako se smatra da tamo gdje počinje javnost prestaje privatnost, a gdje završava privatni prostor, počinje javni, postoje ljudi koji vjeruju kako "imaju pravo na privatnost na javnom prostoru". Takvi se uvijek prvi koji se bune i burno reagiraju kad negdje vide fotografa ili kamermana da snima u njihovom smjeru, te smatraju da imaju ekskluzivno pravo svima oko sebe određivati tko što (ne) smije raditi u njihovoj blizini.

Ti isti najčešće ili ne znaju, ili zaboravljaju, ili namjerno ignoriraju to da svako prravo sa sobom neizostavno vuče i određenu dužnost. Konkreno, ako žele nekakvu privatnost, tada si sami imaju dužnost osiguravati tu istu privatnost, a ne očekivati da drugi to čine umjesto njih (po sistemu, oni imaju sva moguća prava, dok svi drugi oko njih imaju prema njima samo nekakve dužnosti).

Na javnom mjestu nema privatnosti!

Već samim izlaskom iz privatnog prostora u javni prostor, svaka osoba se prešutno odriče dijela svoje privatnosti, prvenstveno onoga koji se tiče njezinog vanjskog izgleda. Naime, na izlaskom na javni prostor vanjski izgled svake osobe postaje neograničeno dostupan pogledima drugih osoba. Ako netko želi uskratiti svoj vanjski izgled drugima, tada ima dužnost to sam na neki način učiniti. Vrlo jednostavan način za to jest ili da ne izlazi iz svojeg privatnog prostora (gdje ima pravo na privatnost), ili, ako već izlazi na javni prostor, da svoj vanjski izgled na neki način sakrije od drugih (npr. odgovarajućom odjećom, naočalama, ili u nekom ekstremnom slučaju i burkom).

Što se pak ponašanja na javnom prostoru tiče, stvar je potpuno jednaka. Svi mogu vidjeti kako se neka osoba ponaša. No, neke brine da ih se ne vidi ili snimi kako kopaju nos, čaćkaju zube ili čine slične radnje. S druge strane, da takve osobe imaju elementarno znanje bon-ton-a, a kojim se između ostaloga opisuju pravila lijepog ponašanja na javnim mjestima, znali bi da se takve stvari rade na način da se prethodno čovjek na neki način zakloni od pogleda okoline (npr. da se okrene prema zidu, rukom pokrije lice/usta, i slično.) Čineći to na način da se se ne zaklone od pogleda, opet daju drugim osobama na uvid ono što rade.

Posebna kategorija su pak oni koji se na javnim površinama eksplicitno upuštaju u razne intimne radnje, koje svi ljudi koji se zateknu u njihovoj blizini mogu vidjeti. No dotični najčešće uporno tvrde kako je to "njihovo pravo (na privatnost)", proglašavajući svakoga tko ih pogleda ili snimi voajerom, a zanemarujući to da ako ne žele da ih drugi vide ili snime kako čine intimne radnje u javnosti, te iste radnje mogu raditi - u svojim privatnim prostorima.

Štoviše, čini se da su najglasniji u tome kako "imaju pravo na privatnost dok su u javnosti" zapravo oni ljudi koji time samo pokušavaju na neki način "opravdati", tj. racionalizirati svoj vlastiti (latentni ili eksplicitni) egzibicionizam, a takvo dramljenje oko "privatnosti" je zapravo samo još jedna od metoda kojom na sebe pokušavaju skrenuti pozornost i ostaviti okolini dojam "velevažne osobe".

Postoje i oni koji na javnom prostoru obavljaju neki javni posao. Bilo da se radi o policiji, redarima, ili djelatnicima koji npr. asfaltiraju ceste, servisiraju ulične svijetiljke, voze tramvaj, raznose poštu, čiste ulice i slično. Oni također vole spominati "pravo na privatnost na javnom mjestu". No to se pak može objasniti samo time da je takve vrlo vjerojatno sram što rade posao koji rade. Tim više što samo fotografiranje ni na koji način ne ometa posao (izuzev situacija ako sam fotograf prilikom snimanja sebe dovede u poziciju da doslovno fizički smeta u obavljanju nekog posla, no takvi slučajevi su izuzetno rijetki). Osim toga ostaje činjenica da svi gore navedeni obavljaju javni posao na javnim površinama, te stoga ne mogu u tom smislu očekivati bilo kakvu privatnost.

Osim toga, da li se radi samo o gledanju ili snimanju fotoapratom ili kamerom, u javnosti je totalno nebitno; razlika je samo u tome što fotoaparat i kamera "fiksiraju" samo ono što se i prostim okom može vidjeti - na javnom mjestu.

Svejedno postoje oni koji su jako zabrinuti zbog toga "što bi ih netko na slici mogao prepoznati". Zaboravlja se to da se samo iz promatranja vanjskog izgleda neke osobe, bilo uživo, bilo na slici, ne može doznati ništa o osobi osim mjesta na kojem se dotična osoba u trenutku promatranja ili snimanja nalazila; ime, prezime, adresa, OIB i slični osobni podaci se ne vide ni promatranjem neke nepozante osobe na cesti, niti to piše na snimljenoj fotografiji. Svaku osobu može prepoznati samo netko tko dotičnu poznaje, to predstavlja realan problem samo ako se ova osoba nalazi negdje gdje nebi trebala. A to je isklučivo problem te osobe.

Tko ne želi da (ga) se vidi, neka (se) ne pokazuje.