četvrtak, 31.05.2012.
Iritantni komentatori
Evo nekoliko iritantnijih vrsta komentatora koje se može sresti na blogovima...
1. Željni pažnje - osobe koje u nedostatku kvalitetnog sadržaja kojim bi privukle pažnju na svoj blog, i eventualno ga pomoću tog sadržaja pogurale na "cool listu", zbog potrebe za pažnjom ostavljaju po drugim blogovima komentare tipa "super ti je blog, dođi vidi moj, ostavi mi komentar" i slično. Takve osobe najčešće ni ne pročitaju tekst na kojeg ostavljaju komentar.
2. Gramatički nacisti - osobe koje nemaju pametnijeg posla u životu nego glumatarati dežurne lektore i davati primjedbe i komentare o pravopsinim greškama i tipfelerima koje su uočili u nekom tekstu. Sam sadržaj teksta ih najčešće uopće ne zanima, a pročitaju ga tek iz razloga kako bi u njemu tražili greške.
3. Napadači slamnatog čovjeka - "Napad na slamnatog čovjeka" je logička pogreška koja je danas redovito prisutna u svim debatama. Radi se o onima kojima logika nije jača strana, koji tekst ne pročitaju sa razumjevanjem, a komentari zapravo nemaju veze sa tekstom već najčešće sa nekakvim površnim doživljajem, generaliziranjem i vlastitom slobodnom interpretacijom teksta. (vidi objašnjenje: Straw man)
4. Spammeri - tu spadaju svi oni koji u komenarima ostavljaju smeće; bilo da se radi o klasičnim "lancima sreće" (tipa ostavi ovaj komentar na 100 drugih blogova ili će ti se nešto loše dogoditi), pojedincima koji se natječu u tome tko će prvi ostaviti komentar, onima koji za svako slovo ili riječ pišu novi komentar ili pak o teško poremećenim pojedincima otvoreno vrijeđaju blogere (jedan takav se redovito javlja na blogovima od nekoliko kolega blogera op.a.).
5. Trolovi - tu spadaju oni kojima je jedini cilj pljuvati po autoru teksta ili drugim komentatorima, koristeći uvrede, etikete, nesuvisle, nebulozne i nelogične tvrdnje, i općenito isprovocirati prepucavanje na osobnoj razini.
srijeda, 30.05.2012.
Fotografske krađe
Postoje fotografi, ili bolje rečeno "fotografi", koji od drugih fotografa kradu slike, te ih pod svojim imenom šalju na fotografske natječaje, ili pak objavljuju na internetu na svojim vlastitim web stranicama navodeći sebe kao autore iako to nisu. Iako dotični to najčešće ne doživljavaju na taj način, to je krađa.
Prije nekoliko godina se dogodio slučaj da je neki Bugarin ukrao fotografiju jedne domaće autorice, poslao dotičnu fotografiju pod svojim imenom na natječaj i pokupio nagradu - fotografija je prošla i bila iskorištena u reklamne (komercijalne) svrhe.
Lee mi je ukrao fotku za svjetsku kampanju
Isto tako, nedavno je otkriveno kako je jedan fotograf na natječaje slao tuđe fotografije pod svojim imenom. Stvar je time značajnija što je dotični na natječajima upravo pomoću tih fotografija pobjeđivao i osvajao nagrade!
Osvajao nagrade sa tuđim fotografijama!
No ovakvih stvari ima i na "običnim" fotografskim web stranicama i portalima (kao što su Flickr, Ptičica, DeviantArt...) na kojima osobe, koje ponekad uopće nisu fotografi, otvore profil, ukradu fotografije koje im se sviđaju, zakelje na svoj profil i tvrde da su njihove, kako bi im se drugi divili. (link)(link)
ponedjeljak, 28.05.2012.
Roditeljska paranoja na štetu djece
Čitajući članke po nekim forumima i newsgrupama može se naći napise o tome kako danas pojedini roditelji vrtićke i školske djece rade probleme kada u pitanju fotografiranje njihove djece, bilo da se radi o fotografiranju djece na dječjim priredbama ili izletima, bilo da se radi o formalnim grupnim poziranim fotografijama.
Događa se tako da pojedini roditelji iz nekih svojih razloga ne dozvoljavaju da im u školi ili vrtiću fotograiraju djecu. To ponekad zna stvarati probleme i svima ostalima; naime ako im klinac sudjeluje u nekoj predstavi, tada se baš zbog tog jednog klinca "kojeg se ne smije slikati" može dogoditi da čitava priredba ne može biti snilmljena, ako se ne želi riskirati okršaje sa roditeljima dotičnog.
Razlozi za takvo ponašanje roditelja mogu biti razni, ali su uglavnom ili oni paranoidno-sigurnosni (jer "tko zna što bi moglo biti njihovoj djeci ako netko u njih uperi svoj profi fotoaparat, ili nedajbože negdje vidi sliku"), ili se pak radi o pukom dramljenju da se bude u centru pažnje.
S druge strane, dok takvi svojoj često djeci bez ikakvog ustezanja daju mobitele s kamerama (a što pak onda rezultira poplavom self-shotova i sličnih "slika za fejs", nerjetko i nedoličnih), s druge strane dokumentarne fotografije sa izleta ili priredbi, ili pak formalne pozirane fotografije su u glavama tih istih roditelja najednom nekakva velika opasnost.
Na koncu takvi stavovi takvih roditelja najčešće rezultiraju samo time da njihova djeca, kada odrastu, neće imati apsolutno nikakve slikovne uspomene na vrtić ili školu.
S druge strane da bi se vrtići i škole, ali i sami službeni fotografi koji od takvih fotografiranja egzistiraju, "osigurali" od mogućih problema s roditeljima i sudskih tužbi "za ugrožavanje pogledom", danas je pak nerjetko uvedena "sigurnosna papirologija" tj, nekakva "odobrenja" koja bi svi roditelji kao trebali potpisati da pristaju na to da im se snima djecu (na izložbama, izletima, za formalno fotgrafiranje isl.)
Inače, prije je bilo vrlo jednostavno. Nije bilo nikakve "sigurnosne papirologije". Roditelji koji nisu željeli da im djete bude snimljeno na predstavi, izletu ili formalnoj poziranoj slici, jednostavno nisu taj dan svoje djete poslali u vrtić ili školu, pravdajući da je bolesno. No takvih se moglo doslovno nabrojati na prste jedne ruke.
nedjelja, 27.05.2012.
Paris street photography
subota, 26.05.2012.
Poznate fotografije - Abbey Road
Fotografija koja se nalazi na omotu albuma grupe The Beatles "Abbey Road" snimljena je 8.8.1969. Snimio ju je fotograf Iain Macmillan
FOTOGRAFIJA
Malo je poznato, doduše, da je dotična fotografija tek jedna u nizu od nekoliko neuspješnih fotografija koje su snimljene tom prilikom. (sve fotografije).
srijeda, 23.05.2012.
Imate li dobar želudac?
[UPOZORENJE! Svi linkovi u tekstu vode na stranice sa potencijalno uznemirujućim sadržajem koji nije preporučljiv za gledanje djeci, gadljivim ljudima, ljudima sa slabim želucem, slabim srcem i/ili slabim živcima!]
Danas je u modi neko čudno poimanje pravde. U deklarativno naprednim i civiliziranim zemljama sve više se zagovara smrtna kazna za neke zločine (čak i one koji nisu u domeni nasilnih!), po uzoru na neke primitivne zemlje ili pak srednjovjekovnu praksu. Oni koji zagovaraju takvo kažnjavnje to čine zato jer smatraju da je, prema nekakvom njihovom poimanju "pravde", to jedina "pravedna" kazna. No često ti isti koji dotičnu kaznu zagovaraju, i nemaju ništa protiv toga da se nekoga "u ime pravde" uboije na bilo koji način, istovremeno su vrlo su protiv toga da im se takvi prizori prikazuju; ili zato da im slučajno ne bi narušili komociju, ili zato da drugi nebi vidjeli o čemu se zapravo radi...
Dakle, evo kako to izgleda...: VIDEO1 - vješanje, VIDEO2 - dekapitacija, VIDEO3 - strijeljanje, VIDEO4 - strijeljanje, SLIKA1 - dekapitacija, SLIKA2 - spaljivanje, SLIKA3 - pogodak u glavu
Istovremeno, posebno je zanimljivo to da se raznim "prijateljima životinja" i sličnim udrugama tolerira javno izlaganje fotografija unakaženih životinja u svrhu promicanja "životinjskih prava". No vrlo vjerojatno, kada bi netko javno izložio gore linkane snimke i fotografije, koje umjesto životinja prikazuju ljude, a u svrhu borbe protiv smrtne kazne i za promicanje prava ljudi, zasigurno bi doživio veliku osudu javnosti (i to ne toliko zbog protivljenja smrtnoj kazni već zbog pokazivanja takvih snimaka), a zasigurno i zabranu, te sankcije, zbog uznemiravanja javnosti i narušavanja javnog reda i mira...
ponedjeljak, 21.05.2012.
Još jedan susret sa budalom
Mjesto radnje: Gajeva ulica u Zagrebu, ispred hotela Dubrovnik.
Akteri: Jedna ženska osoba i autor bloga
O: "Ej ti, za kog slikaš!?"
T: "Za sebe"
O: "Ma za koje novine..."
T: "Ne snimam za novine nego za sebe"
O: "A što onda prodaješ slike novinama?"
T: "Ne, nego snimam za sebe."
O: "Koji ti je to aparat, Canon il Nikon?"
(na aparatu vidljivo piše Canon)
T: "Canon."
O: "Jel bolji Canon ili Nikon?"
T: "Sve je to isto..."
Dotičnoj osobi su, čini se, svi ljudi sa SLR aparatima "novinari", a spominjanje marki fotoaparata je čini se bio samo jeftin pokušaj izigravanja "znalca" (pravi znalac već po samom izgledu aparata i objektiva razlikuje Canon od Nikona op.a.)
Usput, prema jednom napisu jednog kolege fotografa, na jednom događaju, na kojemu se dotični pojavio sa svojim SLR aparatom, od strane osiguranja je bio zatražen akreditaciju, jer je dotični redar (ili što-je-već-bio) vrlo "inteligentno" zaključio da je "to preveliki aparat za privatno snimanje".
Fotograf zaključan u vlastitom tijelu
Locked-in-syndrome je stanje koje se manifestira u tome da mozak osobe funkcionira sasvim normalno (za razliku od trajnog vegetativnog stanja), no komunikacija sa okolinom je vrlo otežana ili čak i gotovo nemoguća zbog gotovo potpune paralize tijela, koja uključuje i nemogućnost govora. Uzrok ovog sindroma su nepopravljive ozlijede mozga (moždanog debla) uslijed moždanog udara ili neke druge traume.
Inače, jedna od svijetski poznatijih osoba koja je patila od locked-in-sindroma bio je Jean-Dominique Bauby, koji je nakon teškog moždanog udara komunicirao sa okolinom - trepćući lijevim okom. (Osoba bi recitirala abecedu, a on bi trepnuo na odgovarajućem slovu). Štoviše, dotični je tako čak i "napisao" knjigu.
No kada bi netko rekao da kod nas postoji jedan čovjek koji pati od locked-in-syndroma koji se aktivno bavi fotografijom, mnogi to nebi bili u stanju povjerovati. No, koliko god nevjerojatno zvučalo, i to je moguće. Stvar je time značajnija što je dotični čovjek čak na fotografskim natječajima osvajao i nagrade!
Fotoklub Split
Intervju
Foto-kutak
Dokumentarac: Čardak i na nebu i na zemlji
nedjelja, 20.05.2012.
Afganistanski fotograf
Evo kako izgleda fotografiranje za dokumente u Afganistanu...
... i upute za izradu kamere (link)
"Ne smijete slikati izlog!"
Upravo ovo je nedavno doživio jedan kolega fotograf ispred jedne trgovine, od prodavačice iz dotićnog dućana, nakon što je on uperio svoj SLR aparat u izlog.
Dotičnoj prodavačici očito neke stvari nisu baš sasvim jasne...:
Prvo i osnovno, sve ono što je u izlogu trgovine - javno je izloženo, tj. vidljivo je s javne površine i ne može predstavljanti nikakvu "poslovnu tajnu" ili slično što bi moglo biti nekakvo opravdanje za nekakve zabane snimanja.
Drugo, čak da je u trgovini (znakom na ulazu) zabranjeno snimanje, zabrana vrijedi samo nakon znaka zabrane. U slučaju da je znak na ulazu u trgovinu, znači nakon što se prođu ulazna vrata i uđe u trgovinu. Dakle, dokle god je onaj koji snima na javnoj površini, i snima ono što je vidljivo s javne površine (u ovom slučaju izlog), takva zabrana ne vrijedi.
Treće, vjerovanje da osoba koja snima izlog to radi isključivo zbog toga što priprema pljačku je u rangu istih onih vjerovanja da osoba koja snima neku zgradu namjerava tu zgradu uništiti u terorističkom napadu - ortodoksna glupost.
subota, 19.05.2012.
Narcisoidni poremećaj ličnosti
Postoje ljudi koji su uvjereni da su važniji i vrijedniji od svih drugih ljudi. Takva pojava je psihički poremećaj koji se zove "Narcisoidni poremećaj ličnosti". Prema MKB-u, šifra bolesti F60.8. u grupi poremećaja ličnosti.
Dotični poremećaj ima nekih svojih varijacija, no općenito zajedničke karakteristike su uvijek prisutne kod svih ljudi koje pate od ovog poremećaja:
1. Pretjeran osjećaj vlastite važnosti. Dotične osobe smatraju da centar svijeta, i uglavnom su preokupirane fantazijama vlastitog bezgraničnog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi.
2. Vjerovanje kako su "posebni", te da ih mogu razumijeti samo oni koji su im slični; sve one koje (prema nekom vlastitom nahođenju) ne smatraju sebi ravnima ili posebnima, smatraju bezvrijednima i nevažnima, te prema njima redovito pokazuju arogantno ponašanje i prijezir, uz opći nedostatak empatije i veliku količinu racionalizacija.
3. Vjerovanje kako imaju veća prava od svih drugih ljudi (pogotovo onih koje smatraju manje važnima do sebe), te isto tako da su ta njihova "prava" iznad svih postojećih aktualnih zakona. Na račun toga zahtijevaju od drugih da bezpogovorno udovoljavaju svim njihovim prohtijevima i očekivanjima, a ukoliko se ta njihova očekivanja ne ispune, najčešće slijede frustracije sa izljevima agresije.
4. Često zavide drugim ljudima, pogotovo ako su ovi postigli nešto što oni nisu ili posjeduju nešto što oni nemaju, međutim projekcijom (obrambenim mehanizmom) to prebacuju na druge, i redovito tvrde kako drugi ljudi zapravo zavide njima (pogotovo u slučaju bilo kakve kritike).
U svakodnevnici se takve osobe može prepoznati prvenstveno po tome što znaju biti vrlo kritični prema okolini, aogantni, te nerjetko smatraju da imaju imaju pravo kontrolirati svoju okolinu i određivati tko što (ne)smije raditi; kao najbanalniji primjer može se navesti fotogrfiranje - čak kada su na javnom mjestu smatraju da imaju pravo arogantnim nastupom zabranjivati ljudima snimanje (po sistemu "Mene ne smiješ snimati jer ja tako kažem!"), a u slučaju da im se te želje ne ispune pribjegavaju nasilju. Štoviše, oni narcisodini ljudi koji su zbog frustracija skloni nasilništvu, to svoje nasilničko ponašanje često racionaliziraju time da je zapravo žrtva njihove agresije sama kriva, a da bi to njihovo nasilništvo prema drugima zapravo trebalo biti prihvatljivo ako oni sami smatraju da je to tako.
četvrtak, 17.05.2012.
René Maltęte
[preporučeno gledati u punoj veličini]
Još malo Amerike...
Kako javlja Carlos Miller, čini se da je jedna aktivistička skupina objavila rat fotografima i fotoreporterima. Naravno, pravdajući to time da ih ovi "ugrožavaju" kada bilježe kako ovi krše zakone ili se sukobljavaju sa policijom.
Black Bloc Punks Vow To Continue Attacking Photographers
Isto tako, da drugom mjestu, dogoodilo se i to da je jedan snimatelj napadnut, no policija koja je bila u blizini nije učinila ništa da spriječi napad.
Seattle Police Stand By And Do Nothing As Videographer Is Assaulted
utorak, 15.05.2012.
Nekad i danas...
Neke stvari koje su nekada bile sasvim normalne, danas su odjednom postale "vrlo opasne" i "društveno neprihvatljive", ali ne zbog toga što su same po sebi doista takve, već zbog toga što su ih zbog negativnih medijskih prikaza i paranoje potaknute od strane dušebrižnika ljudi počeli takvima doživljavati.
Tako već samo to što neka osoba oko vrata ima fotoaparat često bude glavni razlog da razni egotriperaši, manipulatori i psihopati (sociopati) na račun toga ispoljavaju svoje egoistične i asocijalne tendencije, a koje se očituju u zastrašvanju, prijetnjama, nasiničkom ponašanju isl. Jer se osjećaju "ugroženima" i zato što snimanje smatraju "zlostavljanjem" i "nasiljem". No zanimljivo je da ti isti to "zlostavljanje" i "nasilje" pokušavaju "spriječiti" - zlostavljanjem i nasiljem!
Kako stvari danas stoje i koliko su se stvari u zadnje vrijeme promjenile na gore, dovoljno govore slijedeći primjeri...:
Nekada su ljudi rado pozirali fotografima, a sama pojava fotografa ih nije previše uznemiravala, već dapače, fotografi su bili vrlo cijenjeni.
Danas čim ljudi vide fotografa, kao da se pretvaraju u hiperparanoidne agente Gestapoa koji moraju po svaku cijenu znati tko je, što je, što i za koga snima...
Nekada je ljudima (a pogotovo ženama) bio kompliment kada bi netko u njih uperio fotoaparat, jer je to dotičnoj osobi značilo da je dovoljno zanimljiva i fotogenična da ju se ovjekovječi za buduća vremena.
Danas ljudi (pogotovo žene) to isto doživljavaju kao prijetnju ili opasnost, jer osobu sa fotoapratom doživljavaju kao je nekakvog voajera, "stalkera" isl. pa izmišljaju razloge "zašto se ne vole slikati".
Nekada je bilo sasvim normalno fotografirati djecu u parku, u igri, na ulici isl., i nitko se radi toga nije uzbuđivao.
Danas je praktički svaki fotograf blizu djece smatran nekakvim perverznjakom (uključujući čak i one koji snimaju vlastitu djecu).
Nekada su ljudi bili ponosni kada bi slika na kojoj se oni nalaze izašla u novinama (bez obzira o čemu se radilo).
Danas su novine i mediji u očima ljudi postali svojevrsni "stup srama", zbog čega mnogi pokazuju otvoreno neprijateljstvo prema svakome koga smatraju "novinarom" (uglavnom je dovoljno da osoba ima "profesionalni" SLR aparat).
Nekada se točno znalo što je zabranjeno snimati i iz kojeg razloga, a takve lokacije su bile vrlo jasno označene znakovima zabrane koji su iza sebe imali i zakonsku regulativu.
Danas svaka šuša uzima sebi za pravo drugima zabranjivati da snimaju nešto, najčešće samo sa jedinom svrhom kako bi sami sebi pružili lažan osjećaj sigurnosti i/ili osjećaj dominacije nad drugima, iako na to nemaju nikakvo zakonsko pravo.
Nekada je postojala samo policija koja je djelovala samo ako se sumnjalo da netko doista krši neki zakon, a fotografi nisu imali gotovo nikakvih većih problema.
Danas su tu razni zaštitari, čuvari, redari i slični likovi koji tlače ljude prema "muzičkim željama" nadređenih, a fotografi su tu redovito prvi na tapeti.
Ovakvih primjera bi se zasigurno moglo nabrojati još...
Inače, netko je jednom rekao da sve mane kada su u modi postaju vrlinama. No, treba se samo zapitati hoće li ta današnja "moda" ikada proći? Ili će možda svakom danom biti sve gore?
nedjelja, 13.05.2012.
Jedan tekst...
...izvorno objavljen na portalu Lupiga.com
EKSPERIMENT: Kad svaka šuša misli da vam može zabraniti snimanje
srijeda, 09.05.2012.
Ulična fotografija iz Japana
ponedjeljak, 07.05.2012.
Tamna strana Facebooka
Danas je u stranim i domaćim medijima osvanula vijest kako su otkriveni korisnici koji su pomoću Facebooka razmjenjivali sadržaje dječje pornografije.
WND.com: Kids raped, sodomized on Facebook pages
24sata: Na Facebook profilu objavljuju slike i snimke silovanja djece
Problem sa Facebookom, kao i svim drugim sličnim društvenim mrežama, je taj što ju teško nadzirati. Pogotovo zbog izuzetno velikog broja korisnika. Tako da ovakve pojave nažalost nisu ništa čudno, štoviše, društvene mreže takvim perverznjacima upravo olakšavaju komunikaciju! I ne samo onu međusobnu, namjenjenu razmjeni ilegalnih sadržaja, već olakšavaju i potragu za eventualnim žrtvama (naivnom djecom pretpubertetske i pubertetske dobi koja vise na Facebooku jer su im roditelji otvorili profil)...!
Inače, što se tiče slika na Facebooku, jedan mali podsjetnik za sve nadobudne (roditelje) na prvo i osnovno pravilo postavljanja slika na Facebook (ali i internet općenito):
NE STAVLJAJTE NA FACEBOOK SLIKE KOJE I INAČE NE BISTE POKAZIVALI POTPUNO NEPOZNATIM LJUDIMA!
To se naravno odnosi i na slike djece, i to pogotovo na one slike koje prikazuju neki oblik golotinje (tj. vidljivost spolnih organa na slici)! Jer iako se deklarativno radi o slici koja je snimljena od strane roditelja "samo za obiteljski album", takve slike mogu sasvim sasvim solidno poslužiti kao "inspirativni materijal" raznim perverznjacima i završiti u nečijoj "kolekciji".
No veliki je problem u tome što se nadobudnim roditeljima ponosnima na svoje potomstvo, a koji stavljaju slike svoje djece na Facebook, neke stvari jednostavno ne mogu dokazati!
Naime, dotični nadobudni roditelji stavljanje slika vlastite (polu)gole djece na Facebook najčešće smatraju "sigurnim", racionalizirajući to time da "njihove slike mogu vidjeti samo njihovi prijatelji i članovi obitelji". No zaboravljaju upravo to da su upravo članovi obitelji i prijatelji najčešći zlostavljači! Gdje je dotičnima ikakva grancija da netko od njihovih prijatelja (a koji, upravo zato što su na listi prijatelja, mogu pristupiti u album) neće neku "golišavu" sliku njihovog djeteta iz on-line obiteljskog albuma proslijediti dalje?
nedjelja, 06.05.2012.
Dolazi li vrijeme fotografskih masovki?
Čini se da se sve više i više pojavljuje potreba da se, po uzoru na neke već postojeće masovne prosvijede i parade, počnu organizirati i "fotografske parade ponosa", "foto-masovke" i "foto-flashmobovi".
Zašto?
U zadnje vrijeme su prava fotografa sve više i više ugrožena, a fotografi često bivaju maltretirani i diskriminirani samo zato što su - fotografi. Na svakom koraku se nastoji ograničiti fotografiranje i praktički na svakom koraku se može naići na nekoga kome će fotoaparat "jako smetati" pa će na račun toga izmišljati nekakve "razloge" ili "zakone" koje će koristiti kao ispriku na temelju koje će, u nedostatku pametnijeg posla, maltretirati nekog fotografa. Štoviše, naljepnice "zabranjeno fotografiranje" u zadnje vrijeme se mogu vidjeti posvuda - od državnih i gradskih institucija, banaka, preko dućana svih vrsta, čak i na nekim pekarama!
Tu je "sigurnsot" najčeće navođen "razlog" takvih zabrana. Naravno sve zbog idiotskih uvjerenja da svatko s fotoaparatom koji negdje nešto ili nekoga snima sigurno sigurno to radi zbog nekakvih "subverzivnih", "terorističkih" ili" voajerskih" razloga...
Tako se danas fotografi praktički na svakom koraku moraju svakoj "šuši" koja odluči izigravati "autoritet" odgovarati na pitanja tko su, što su, što snimaju, za koga, zašto... Naravno, uz stalna nastojanja tih "autoriteta" da im onemogući snimaje svega što ti smatraju da je "nepoćudno" - počevši od toga da zaštitari salijeću ljude (sa SLR aparatiama) koji su se ususdili snimiti vanjštinu neke zgrade koju ovi čuvaju, valjda zbog "vrlo opasnog ugrožavanja ili devastacije zgrade pogledom", pa do toga da da se ljude ektiketaira kao "lešinare" ako npr. snime prometnu nesreću koja je izazvala blokadu neke ulice i veliku gužvu u prometu ili npr. kakav prizor gdje npr hitna pomaže čovjeku koji se srušo na ulici od vrućine.
No tu je posebno čudna jedna stvar - sve se to događa u deklarativno "slobodnim zemljama"!!
No čudno je to da se u tim istim zemljama "ljudske slobode" zagovaraju - pokušajima zabrane svega što netko iz nekog apstraktnog i iracionalnog razloga smatra "opasnim", odnosno ako nešto nekome "smeta" ili "ide na živce."
U najboljem slučaju, javlja se potreba tih kvazi-autoriteta da imaju sve pod apsolutnom kontrolom. Zbog "sigurnosti". No alobrojnima je poznato da je takva potreba za sveopćom kontrolom, pod isprikom nekakve "sigurnosti", odlika je - paranoje. A paranoja je uobičajen simptom nekoliko teških i ponekad za okoliš vrlo opasnih psihičkih bolesti!
Štoviše, može se čak reći i to da svatko tko tvrdi da je liberal, a zagovara ovakvu razinu zabrana i kontrole drugih "radi sigurnosti", nije liberal nego fašist! A osim toga i licimjer, jer se uglavnom itekako bune kada bi netko iz nekog razloga imao potrebu takvu razinu kontrole primjenjivati na njima samima.
Osim toga, opsesivne kontrole snimljenog materijala su vrlo svojstvene upravo totalitarnim režimima! Kao najbanalniji primjer tu se može navesti Sjeverna Koreja; tamo sve strane novinarske ekipe opremljene bilo kakvim sredstvom za snimanje su od trenutka ulaska u zemlju pod stalnom prismotrom - uvijek i svuda mora uz stranu osobu biti "vodič" (čija je primarna briga da ovaj ne vidi ili nedajbože snimi nešto "nepoćudno"), a prije napuštanja zemlje sve snimke moraju biti detaljno pregledane od strane vladinih dužnosnika.
No svejedno, čini se da se u zapadnim, deklarativno "slobodnim zemljama", vladajući sloj upravo trudi nametnuti baš takve totalitarne metode kontrole.
Početak pobune protiv dotične prakse kriminaliziranja fotografa dogodio se prije nekoliko godina u Velikoj Britaniji. Tamo su naime, od strane vladajućih, izglasani "antiteroristički" zakoni koji su policiji dali ovlasti da bez ikakvog razloga pretresaju ljude na ulici. Naravno, omiljene mete su bili fotografi. Ti isti zakoni su onoga tko snimi uniformiranu osobu praktički izjednačili sa teroristom. Preko noći su ljudi koji su se fotografijom bave bilo profesionalno bilo iz hobija pretvoreni u potencijalne kriminalce.
Upravo iz tih razloga, u Velikoj Britaniji su se već u nekoliko navrata događali prosvijedi u obliku fotografskih masovki. Najznačajnije su bile dvije - jedna ispred zgrade Scotland Yarda, te druga na Trafalgar square-u. Također bilo je još nekoliko manjih masovki (foto-flashmobova) zbog prerevnih zaštitara koji su pod paskom "privatnosti" tlačili ljude na de facto javno dostupnim površinama.
Po uzoru na Britance, moglo bi se nešto slično organizirati i kod nas! Naime, i kod nas se dosta često događaju razna tlačenja i maltretiranja fotografa, samo što se o njima jako rijetko piše u medijima. O dotičnim incidentima se može pročitati najčešće na internetskim forumima (ako se osoba odvaži svoje iskustvo podijeliti s javnosti), dok u medije dospijevaju samo oni najteži slučajevi koji uklučuju neki oblik nasilja i nasilničkog ponašanja, a koja dolaze upravo od strane zaštitara a ne fotografa.
Poznata su i mjesta gdje se gdje se takve sitaucije događaju - razni trgovački centri (npr. Arena), okoline poslovnih zgrada i sportskih objekata (Arena Zagreb, Jarun) pa čak i neki javno dostupni parkovi (Bundek, Maksimir...)... I dok je zaštitarima lako, u nedstatku drugog posla, zastrašivati kakvog usamljenog fotografa-entuzijasta, pitanje je kako bi se najbahatiji od dotičnih "autoriteta" ponašali kada bi ispred sebe imali grupicu od nekoliko desetaka ili stotina ljudi opremljenih najrazličitijim sredstvima za snimanje.
subota, 05.05.2012.
Poznate fotografije - prva fotografija u boji
Prvu pravu fotografiju u boji, baziranu na modernom trobojnom (RGB) sustavu reprodukcije, snimio je James Clerk Maxwell 1861. godine.
(public domain)
Slika prikazuje šarenu vrpcu od tartana.
Iako je bilo i ranijh pokušaja stvaranja slika u boji, većina tih pokušaja su bili ili potpuno neuspješni, ili su pak nastale slike bile dodatno uljepšavane ručnim bojenjem.
utorak, 01.05.2012.
Sretan 1. Maj, Dan Rada
Svim fotografima i fotografkinjama, amaterima i profesionalcima, ljubiteljima fotografije i onima koji će to tek postati, te svim ostalim radnicima, seljacima i đacima, želim sretan 1. Maj, Međunarodni Dan Rada.
(photo: Lewis Hine, public domain)
