Postoje ljudi koji su uvjereni da su važniji i vrijedniji od svih drugih ljudi. Takva pojava je psihički poremećaj koji se zove "Narcisoidni poremećaj ličnosti". Prema MKB-u, šifra bolesti F60.8. u grupi poremećaja ličnosti.
Dotični poremećaj ima nekih svojih varijacija, no općenito zajedničke karakteristike su uvijek prisutne kod svih ljudi koje pate od ovog poremećaja:
1. Pretjeran osjećaj vlastite važnosti. Dotične osobe smatraju da centar svijeta, i uglavnom su preokupirane fantazijama vlastitog bezgraničnog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi.
2. Vjerovanje kako su "posebni", te da ih mogu razumijeti samo oni koji su im slični; sve one koje (prema nekom vlastitom nahođenju) ne smatraju sebi ravnima ili posebnima, smatraju bezvrijednima i nevažnima, te prema njima redovito pokazuju arogantno ponašanje i prijezir, uz opći nedostatak empatije i veliku količinu racionalizacija.
3. Vjerovanje kako imaju veća prava od svih drugih ljudi (pogotovo onih koje smatraju manje važnima do sebe), te isto tako da su ta njihova "prava" iznad svih postojećih aktualnih zakona. Na račun toga zahtijevaju od drugih da bezpogovorno udovoljavaju svim njihovim prohtijevima i očekivanjima, a ukoliko se ta njihova očekivanja ne ispune, najčešće slijede frustracije sa izljevima agresije.
4. Često zavide drugim ljudima, pogotovo ako su ovi postigli nešto što oni nisu ili posjeduju nešto što oni nemaju, međutim projekcijom (obrambenim mehanizmom) to prebacuju na druge, i redovito tvrde kako drugi ljudi zapravo zavide njima (pogotovo u slučaju bilo kakve kritike).
U svakodnevnici se takve osobe može prepoznati prvenstveno po tome što znaju biti vrlo kritični prema okolini, aogantni, te nerjetko smatraju da imaju imaju pravo kontrolirati svoju okolinu i određivati tko što (ne)smije raditi; kao najbanalniji primjer može se navesti fotogrfiranje - čak kada su na javnom mjestu smatraju da imaju pravo arogantnim nastupom zabranjivati ljudima snimanje (po sistemu "Mene ne smiješ snimati jer ja tako kažem!"), a u slučaju da im se te želje ne ispune pribjegavaju nasilju. Štoviše, oni narcisodini ljudi koji su zbog frustracija skloni nasilništvu, to svoje nasilničko ponašanje često racionaliziraju time da je zapravo žrtva njihove agresije sama kriva, a da bi to njihovo nasilništvo prema drugima zapravo trebalo biti prihvatljivo ako oni sami smatraju da je to tako.
Post je objavljen 19.05.2012. u 09:05 sati.