četvrtak, 18.06.2015.
Priče iz prošlih vremena
Priča Šesta (Dolazak - drugi dio)
A.D. MMVII
(nastavak prošlog posta)
„Dobra večer!“
„Dobra večer,“ kaže dežurna doktorica na internom i gleda u dijagram EKG-a i uputnicu. „O čemu se radi?“
On ponavlja priču, ponavlja je već poput magnetofona. Odavno mu je na um pala ideja da povijest svoje bolesti snimi na vrpcu i u ovakvim slučajevima samo pusti kazetofon, neka priča umjesto njega. I sada je pomislio na to, bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju na to!
I ovdje ponovni EKG potvrđuje da je moderna tehnologija bila u pravu.
„Pa gdje ste do sada bili?“ čuje doktoričin glas s već uobičajenim pitanjem; kad malo zagusti: gdje ste do sada bili; ako dođe prije i prijavi se za pregled: možete doći na red tek za četrdeset dana. Onda je ipak ovako bolje, ne mora čekati, a prije i onako ne bi došao na red.
„Trebali bi ostati na odjelu!“
„Nema problema“ odgovara on, već pripremljen na takav nastavak.
„Da li ćete otići kući, po stvari?“
„Ne, pribor za osobnu higijenu imam, ostalo će mi supruga donijeti sutra.“
„Onda smo to riješili, samo da vidim u kojoj sobi ima slobodni krevet.“
„Pa ako se ne nađe na internoj, mogli bi me smjestiti na psihijatriju. I onako mislim da mi je tamo primjerenije mjesto, sve ovo s mojim srcem ionako je na psihičkoj bazi.“
Nasmijala se.
„Malo neuobičajen način reagiranja,“ kaže i zove dežurnu sestru. Dobro je, ipak ga ne smatra ludim, pomisli on, vjerojatno bi ga u tom slučaju ipak sigurnosti radi poslala tamo gdje misli da spada.
„Imate li svoju pidžamu, ručnik i toalet papir?“ pita sestra vodeći ga u sobu na prvom katu dvokatnog objekta zgrade iz sredine dvadesetog stoljeća, u kojoj je smješten interni odjel. S prozora sobe vidi se novo sagrađeni paviljon, neosvijetljen u mraku, u koji se, između ostalih odjela, treba preseliti i interna.
„Ne, nemam,“ odgovara on. Nije mislio da će ostati u bolnici. Sada je barem dobio potvrdu priča koje su ljudi koji su boravili u bolnici pričali: trebaš svoju pidžamu, svoj ručnik, svoj toaletni papir, za sapun i pastu za zube se podrazumijeva da su tvoji. Naravno i lijekove koji se ne dobivaju na recept trebaš imati za cijelo vrijeme boravka u bolnici. A nije zgorega ponijeti za nekoliko dana i ostale. To će biti prihvaćeno sa zahvalnošću, ipak će deficit bolnice biti za koju kunu manji.
„Dobro, za večeras ćemo se nekako snaći,“ kaže ljubazno sestra, navikla vjerojatno na takve razgovore. Donosi mu gornji i donji dio pidžame, kako se to u ovim krajevima kaže „raspariš“, a umjesto ručnika dobiva jastučnicu. „Županijska bolnica“ piše na njoj ispranim plavim slovima.
Osvrće se po sobi tražeći prazan krevet. S desne strane vrata, užom stranicom paralelno sa zidom smještena su tri kreveta, zauzeta. Poredana od prozora do umivaonika. Između srednjeg i onog lijevo i desno od njega postavljeni su noćni ormarići. Treći sasvim desno, naslonjen je na umivaonik, pa noćni ormarić ne može biti uz uzglavlje bolesniku. Na drugoj strani, lijevo od vrata, s duljim stranicama uz zid preostala dva kreveta. Jedan od njih, onaj s uzglavljem uz prozor je prazan. Očigledno predviđen za njega. Od ostalog inventara još samo jedna stolica. Na prvi pogled vidi da je svaki krevet drugačiji, izgledaju kao da su iz ratne rezerve, kako se to nekad davno govorilo u kasarni u kojoj je prije četrdeset godina „služio“ vojsku (da bi se vratio iz Armije). Kasnije je vidio da su i madraci iz „ratnih“ rezervi. Svaki krevet ima tri madraca, svaki različit, a između njih i plahte navučena najlonska folija; djelomično da se ne smoče ako nekome od pacijenata popusti mjehur (ipak su tu uglavnom vremešni ljudi sklonih inkontinenciji), ali i zbog toga da se spriječi osipavanje unutrašnjosti madraca ispod plahte, obzirom da im je platno toliko izlizano da puca na mnogo mjesta.
Pod, kao i kada u kupaonici, pomalo asocira na leoparda, manjkaju pojedine ploče linuleuma. Prema rasporedu zidnih svjetiljaka i pozivnih tipkala, vidljivo je da je soba bila predviđena za smještaj tri kreveta. Može ipak i pet, u ovakve se sobe ne dolaze liječiti političari i uvaženi zastupnici. Oni idu u inozemstvo.
Ipak, sve je čisto, podovi obrisani, vrata bez prljavština oko kvaka, posteljina, iako izraubana, čista, čak miriše na omekšivač, i najnedostupniji dijelovi namještaja bez prašine. Zna on kako se to kontrolira, naučila ga majka kontrolirajući prstom da li je obrisao prašinu s gornjeg ruba vrata ili u cijevima kaljave peći. Prozori čisti, vidi se kroz njih drveće i svjetiljke u parku koji se gubi u mraku ispred paviljona. Najveća vrijednost ove bolnice. Zahvaljujući lijepom vremenu i činjenici da bolest nije takva da se ne bi mogao šetati (dapače, kaže doktor), uvjerit će se i sam u to narednih dana šetajući parkom.
„Dobra večer,“ kaže on „starosjediocima“. Kasnije je saznao da je jedan od njih mlađi, ostali su svi redom stariji, neki i petnaestak godina. Ipak svi imaju jednu zajedničku bolest: slabo srce. Kod nekih se ona manifestira kao i kod njega, većini je srce slabo pa se u tijelu skuplja voda, nateknu im noge, mošnje se napune vodom pa se spuste do koljena, teško dišu, guši ih.
Svukao se, ostavivši gaće i potkošulju (i to je iskustvo za koje je čuo od onih što su boravili u bolnicama), uzeo jastučnicu, u kupaonici oprao lice, prsa, pazuha, zube (skinuvši prije toga zubne proteze sjetivši se kako je prije osam godina neposredno pred odlazak u operacijsku salu na pitanje anesteziologa odgovorio: ne nemam zubalo) i noge (ne može zaspati ako ne opere noge), vratio se u sobu i legao u krevet.
„Laku noć!“ reče i okrene se na desnu stranu. Srećom prema zidu, kako je naučen i u svom krevetu kod kuće. Možda je netko i odgovorio na njegovu „laku noć“, a možda i nije, već je bilo kasno. On u svakom slučaju nije čuo ništa, stavio je u uši čepiće protiv buke da ne čuje hrkanje cimera. Nakon nekog vremena zaspao je, smiren onom svojom perverznom mišlju: ja sam svoje uradio, ostalo je sada u njihovim rukama.
(nema više)
P.S.
Danas se interna nalazi u novom paviljonu koji je te, 2007. godine, promatrao kroz prozor stare zgrade.
18.06.2015. u 18:24 •
6 Komentara •
Print •
#
| < |
lipanj, 2015 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
|
|
|
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
