Priča Šesta (Dolazak - drugi dio)
A.D. MMVII
(nastavak prošlog posta)
„Dobra večer!“
„Dobra večer,“ kaže dežurna doktorica na internom i gleda u dijagram EKG-a i uputnicu. „O čemu se radi?“
On ponavlja priču, ponavlja je već poput magnetofona. Odavno mu je na um pala ideja da povijest svoje bolesti snimi na vrpcu i u ovakvim slučajevima samo pusti kazetofon, neka priča umjesto njega. I sada je pomislio na to, bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju na to!
I ovdje ponovni EKG potvrđuje da je moderna tehnologija bila u pravu.
„Pa gdje ste do sada bili?“ čuje doktoričin glas s već uobičajenim pitanjem; kad malo zagusti: gdje ste do sada bili; ako dođe prije i prijavi se za pregled: možete doći na red tek za četrdeset dana. Onda je ipak ovako bolje, ne mora čekati, a prije i onako ne bi došao na red.
„Trebali bi ostati na odjelu!“
„Nema problema“ odgovara on, već pripremljen na takav nastavak.
„Da li ćete otići kući, po stvari?“
„Ne, pribor za osobnu higijenu imam, ostalo će mi supruga donijeti sutra.“
„Onda smo to riješili, samo da vidim u kojoj sobi ima slobodni krevet.“
„Pa ako se ne nađe na internoj, mogli bi me smjestiti na psihijatriju. I onako mislim da mi je tamo primjerenije mjesto, sve ovo s mojim srcem ionako je na psihičkoj bazi.“
Nasmijala se.
„Malo neuobičajen način reagiranja,“ kaže i zove dežurnu sestru. Dobro je, ipak ga ne smatra ludim, pomisli on, vjerojatno bi ga u tom slučaju ipak sigurnosti radi poslala tamo gdje misli da spada.
„Imate li svoju pidžamu, ručnik i toalet papir?“ pita sestra vodeći ga u sobu na prvom katu dvokatnog objekta zgrade iz sredine dvadesetog stoljeća, u kojoj je smješten interni odjel. S prozora sobe vidi se novo sagrađeni paviljon, neosvijetljen u mraku, u koji se, između ostalih odjela, treba preseliti i interna.
„Ne, nemam,“ odgovara on. Nije mislio da će ostati u bolnici. Sada je barem dobio potvrdu priča koje su ljudi koji su boravili u bolnici pričali: trebaš svoju pidžamu, svoj ručnik, svoj toaletni papir, za sapun i pastu za zube se podrazumijeva da su tvoji. Naravno i lijekove koji se ne dobivaju na recept trebaš imati za cijelo vrijeme boravka u bolnici. A nije zgorega ponijeti za nekoliko dana i ostale. To će biti prihvaćeno sa zahvalnošću, ipak će deficit bolnice biti za koju kunu manji.
„Dobro, za večeras ćemo se nekako snaći,“ kaže ljubazno sestra, navikla vjerojatno na takve razgovore. Donosi mu gornji i donji dio pidžame, kako se to u ovim krajevima kaže „raspariš“, a umjesto ručnika dobiva jastučnicu. „Županijska bolnica“ piše na njoj ispranim plavim slovima.
Osvrće se po sobi tražeći prazan krevet. S desne strane vrata, užom stranicom paralelno sa zidom smještena su tri kreveta, zauzeta. Poredana od prozora do umivaonika. Između srednjeg i onog lijevo i desno od njega postavljeni su noćni ormarići. Treći sasvim desno, naslonjen je na umivaonik, pa noćni ormarić ne može biti uz uzglavlje bolesniku. Na drugoj strani, lijevo od vrata, s duljim stranicama uz zid preostala dva kreveta. Jedan od njih, onaj s uzglavljem uz prozor je prazan. Očigledno predviđen za njega. Od ostalog inventara još samo jedna stolica. Na prvi pogled vidi da je svaki krevet drugačiji, izgledaju kao da su iz ratne rezerve, kako se to nekad davno govorilo u kasarni u kojoj je prije četrdeset godina „služio“ vojsku (da bi se vratio iz Armije). Kasnije je vidio da su i madraci iz „ratnih“ rezervi. Svaki krevet ima tri madraca, svaki različit, a između njih i plahte navučena najlonska folija; djelomično da se ne smoče ako nekome od pacijenata popusti mjehur (ipak su tu uglavnom vremešni ljudi sklonih inkontinenciji), ali i zbog toga da se spriječi osipavanje unutrašnjosti madraca ispod plahte, obzirom da im je platno toliko izlizano da puca na mnogo mjesta.
Pod, kao i kada u kupaonici, pomalo asocira na leoparda, manjkaju pojedine ploče linuleuma. Prema rasporedu zidnih svjetiljaka i pozivnih tipkala, vidljivo je da je soba bila predviđena za smještaj tri kreveta. Može ipak i pet, u ovakve se sobe ne dolaze liječiti političari i uvaženi zastupnici. Oni idu u inozemstvo.
Ipak, sve je čisto, podovi obrisani, vrata bez prljavština oko kvaka, posteljina, iako izraubana, čista, čak miriše na omekšivač, i najnedostupniji dijelovi namještaja bez prašine. Zna on kako se to kontrolira, naučila ga majka kontrolirajući prstom da li je obrisao prašinu s gornjeg ruba vrata ili u cijevima kaljave peći. Prozori čisti, vidi se kroz njih drveće i svjetiljke u parku koji se gubi u mraku ispred paviljona. Najveća vrijednost ove bolnice. Zahvaljujući lijepom vremenu i činjenici da bolest nije takva da se ne bi mogao šetati (dapače, kaže doktor), uvjerit će se i sam u to narednih dana šetajući parkom.
„Dobra večer,“ kaže on „starosjediocima“. Kasnije je saznao da je jedan od njih mlađi, ostali su svi redom stariji, neki i petnaestak godina. Ipak svi imaju jednu zajedničku bolest: slabo srce. Kod nekih se ona manifestira kao i kod njega, većini je srce slabo pa se u tijelu skuplja voda, nateknu im noge, mošnje se napune vodom pa se spuste do koljena, teško dišu, guši ih.
Svukao se, ostavivši gaće i potkošulju (i to je iskustvo za koje je čuo od onih što su boravili u bolnicama), uzeo jastučnicu, u kupaonici oprao lice, prsa, pazuha, zube (skinuvši prije toga zubne proteze sjetivši se kako je prije osam godina neposredno pred odlazak u operacijsku salu na pitanje anesteziologa odgovorio: ne nemam zubalo) i noge (ne može zaspati ako ne opere noge), vratio se u sobu i legao u krevet.
„Laku noć!“ reče i okrene se na desnu stranu. Srećom prema zidu, kako je naučen i u svom krevetu kod kuće. Možda je netko i odgovorio na njegovu „laku noć“, a možda i nije, već je bilo kasno. On u svakom slučaju nije čuo ništa, stavio je u uši čepiće protiv buke da ne čuje hrkanje cimera. Nakon nekog vremena zaspao je, smiren onom svojom perverznom mišlju: ja sam svoje uradio, ostalo je sada u njihovim rukama.
(nema više)
P.S.
Danas se interna nalazi u novom paviljonu koji je te, 2007. godine, promatrao kroz prozor stare zgrade.
Post je objavljen 18.06.2015. u 18:24 sati.