semper contra
srijeda, 28.08.2013.
Post 'Intermezzo'
Bloger E.T. u drugom komentaru mog posljednjeg posta 'Lex Perković' napisao je kratko: „Spomenuo sam te na blogu…“. Iako nisam bio sasvim siguran odnosi li se to na mene ili pak možebitno na 'virus' koji je trenutačno mutirao u @Na moru i 'obradovao' me iznad E.T.-ievog komentara svojom 'domoljubnom' posjetom, otvorio sam 'domena.blog.hr' i našao sljedeće:
Nedavno mi je draga Riječanka proslijedila zadaću sudjelovanja u Liebster Award igri koja je, po njoj odličan način da bolje upoznamo blogere koje čitamo, ili one o čijem radu još ne znamo ništa.
Pravila su jednostavna: odgovorite na jedanaest zadanih pitanja i nominirajte četiri blogera da učine istu stvar.
Kako mi je cijenjeni E.T. ukazao čast i stavio me na popis četiri nominirana blogera (čak na prvo mjesto!) nisam se mogao oglušiti na poziv pa evo i mog doprinosa ovoj igri.
1. Otkud želja da pišete blog?
- Više se i ne sjećam… (jednaki odgovor dao je i E.T.). Imao sam doduše sklonosti prema pisanju i 'pisanju' još iz gimnazijskih dana. Odabravši poziv u kojem se od 'pisanja' tažio jedino koliko toliko pismeni tehnički opis, troškovnik i raznorazni prikazi primijenjenih zakona, pravilnika i propisa, moj spisateljski 'nerv' se pretvorio u malu iskru u pepelu. Razgorio se tek krajem radnog vijeka. Tko ili što je proizvelo 'vjetar' koji je probudio 'spisateljsku pticu feniks' u mojoj glavi (možebitno je to bila blogerica catwomen?) ne sjećam se više sa sigurnošću.
2. Omiljena knjiga.
- Mnogo ih je i teško mi se odlučiti za jednu. Spomenut ću dvije: „Odiseja 2001“ i knjiga Krležinih eseja pod naslovom „Deset krvavih godina“. Ovi naslovi mogu dati sliku tema koje mene zanimaju.
3. Omiljeni film.
- Amadeus. Ima ih još no ovaj mi je posebno upečatljiv jer u liku Salieria vidim sebe.
4. Najljepši trenutak u životu. Kad ste bili toliko sretni da Vam je sve bilo lijepo?
- Bilo ih je ali godine čine svoje i više se ne mogu sjetiti da li su se oni zaista dogodili ili pak su samo plod mojih maštanja.
5. Najteži trenutak u životu. Kad ste bili toliko nesretni da vam je sve izgledalo beznadežno?
- Što dalje sve više mi se čini da mi je svaki trenutak u životu na neki svoj način bio težak. Beznadežno ipak nije bilo.
6. Što ste spremni uraditi bez ikakvog interesa? Što je to što vas čini sretnim?
- Sve što radim radim bez interesa, ako se pod interesom ne shvati sama činjenica to što radim. Vrijedi i za ovo 'mudroslovljenje' na mom blogu. I upravo rad je 'ono što me čini sretnim' kako je pjevala Josipa Lisac.
7. Opišite sebe u tri riječi. Koje su osobine vašeg karaktera dominantne?
- 3 x mrzitelj ljudske gluposti. Karakterna osobina? „…nervčik koga svaka, i najmanja sitnica životna guši u grkljanu i cakle mu se oči od neke neizrecive tuge.” napisao je M. Krleža u 'Bitki kod Bistrice Lesne'. Tome nemam što dodati.
8. Da li postoji osoba na čijem biste mjestu voljeli da budete makar neko vrijeme?
- Postojale su, ali su sve mrtve.
9. Imate li uzor, nekog na kog se ugledate? Ako imate – zašto ste baš tu osobu izabrali?
- Vidi odgovor pod točkom 8.
10. Da li ste zadovoljni poslom koji radite? Ako jeste – zašto; ako niste – koji biste drugi izabrali?
- Umirovljenik sam i više nemam posao kojeg stalno radim. No kad sam radio bio sam zadovoljan poslom ali ne i načinom kako se radio.
11. Gdje biste voljeli da živite? Zašto?
- Na selu u austrijskim Alpama. Vjerujem da tamo vlada mir, tišina, radišnost. A možda su i to samo moja snoviđenja.
Lista blogera kojima prosljeđujem "nagradu":
1. modesti
2. gospon profesor
3. valcer
4. pametni zub
…i ostali s popisa mojih favorita.
subota, 24.08.2013.
Lex Perković
Prošle godine objavio sam niz tekstova na svom drugom blogu sempercontra.com ponukan jednom brošurom pamfleta što ga je izdalo Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija pod zajedničkim naslovom „Mitovi i legende o ulasku u EU“. U osvrtu na 'mit 3' (tekst objavljen 4. siječnja 2012.) koji je(su) autor(i) naslovio(li) „Ulazak u EU znači gubitak nacionalnog suvereniteta“. Posluživši se i citatima iz eseja M.Krleže „Nekoliko riječi o malograđanskom historicizmu uopće“ koji je prvi put objavljen u 'Književnoj republici' 1926. godine napisao sam između ostalog.
Na pragu smo ulaska u 'n-tu' asocijaciju u koju nas uvaljuju političari, za koje Krleža kaže „u sklapanju ugovora i glupih političkih paktova, tu su hrvatski puntari stručnjaci vjekovima“.
Poznavateljima hrvatske povijesti vjerojatno je poznata činjenica da su se 'hrvatski puntari' (političari svih vrsta) nakon pogibije posljednjeg kralja hrvatske krvi Petra, 1102. godine poklonili „madžarskome grbavcu Kolomanu“ (izraz M.Krleže) sklopivši mir s Ugarima. I naravno od te godine ti isti 'hrvatski puntari' „se bore osam stotina godina protiv madžarske krune kao bijesni negatori madžarskog suvereniteta.“
Vrijeme teče…
„I kada je poslije Mohača situacija politički otvorena, pitanje hrvatske dinastije je likvidirano. Hrvati (puntari) traže odmah drugog gospodara“ (kako je to izjavio papin poslanik u Budimu), pa na križevačkom sastanku 1526. „pada prvi prijedlog za kandidaturu Habsburga“, da već slijedeće godine 1527. „hrvatski staleži i redovi biraju u hrvatskom Saboru Ferdinanda I za hrvatskog kralja“
Ide vrijeme…
Nakon poraza i raspada crno – žute monarhije 'hrvatski puntari' „kidaju tu prokletu Nagodbu s Madžarima 29. oktobra, da bi poslije trideset dana suverenog života sklopili pakt od 1.decembra 1918. sa dinastijom i tako počeli jednoglasnu borbu protiv tog pakta ujedinjenja, koja traje do danas.“(1926., op.s.c.)
Vrijeme protječe…
1941. godine na hitlerovim tenkovima uz blagoslov Poglavnika stiže 'novi gospodar'. I naravno odmah počinje borba protiv tog saveza, koja pobjedonosno završava 1945. godine kada se povijest ponavlja i 'hrvatski puntari' ponovo sklapaju savez stvarajući federativnu državu Jugoslaviju.
Vrijeme prolazi…
…sve do 1990. godine kad su Hrvati izborili svoju neovisnost, uz ,naravno, odgovarajuće žrtve, misleći da je prokletstvu zvanom 'novi gospodar' došao kraj.
Prođe dva desetljeća hrvatske samostalnosti…
…i gle! 'Hrvatski puntari', nesposobni da, ovog puta, sami vode bitku na gospodarskom polju, pritisnuti svjetskom globalizacijom, krenuše u traženje 'novog gospodara'. Nije im dugo trebalo da ga nađu. Kao opčinjeni našli su ga u Bruxwllesu.
Ne prođe dva mjeseca kako smo slavili ulazak u Europu (kao da smo do sada bili u Tunguziji ili na Arktiku) kad su započeli bitku za oslobađanje od novog gospodara. Ovaj put, za sada, samo 'pravnom bitkom'.
Parafrazirajući Krležu na kraju spomenutog teksta sam napisao:
U devet stotina i deset godina, dvadeset godina hrvatskog suvereniteta, „to je čitava hrvatska politička bilanca na saldu hrvatskog suvereniteta“.
„Ako je doista istina da je povijest učiteljica života, onda je vjerojatno, da će Hrvatima poći za rukom da negdje tek oko godine 2318. (2413.) raskinu svoj takozvani Ugovor od 1918. (2013.) i da s nekim novim, zasad još nepoznatim Signorom (sa dinastijom) sklope jedan novi politički Ugovor, protiv kojeg će se boriti do godine 3118 (3213.).“
I na kraju zaključak. U spomenutom pamfletu između ostalog se navodi „vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije.“ Slučaj 'Lex Perković bjelodano pokazuje da su moje tvrdnje kako nas „iskustvo iz svih 'unija' u kojima smo do sada bili uči da je to čista fatamorgana“ i da se „poznavajući običaje naših političara bojim da opet nećemo nakon nekog vremena slušati: 'Mi nismo ništa rekli, vidjeli, čuli'.“
utorak, 20.08.2013.
Dva odlaska
Ponedjeljak, nešto prije ponoći. Na portalu 'Večernjeg lista' čitam: „Umro Mirko Kovač“. Poznato ime i prezime ali um u prvi mah ne želi prihvatiti činjenicu o smrti jednog od meni vrlo dragih pisaca.
Jutro, utorak. Supruga priča svoj san: sanjala sam našu najmlađu unuku u suzama i svu balavu.
Isti dan navečer zvoni mobitel. Javlja se stariji sin iz Ljubljane. „Umrla je Sara!“, četiri mjesečna kćerka brata njegove supruge, naše snahe. Oboje zbog teške bolesti.
Sticajem okolnosti nisam uživo vidio Saru. Ili se u ovom trenutku ne mogu sjetiti jesam li. Nažalost ni pisca. Sa Sarom sam bio vezan obiteljskim vezama, s piscem njegovim knjigama. I jedan i drugi odlazak me potresao. Sarin odlazak ipak za mrvu više. Ona, naime, nije dobila priliku da pokaže što zna i koliko vrijedi.
Pupoljak mali
ni ne postavši cvijet
uvenuo je.
Slomio se hrast.
Iz plodova njegovih
niknut će novi.
ponedjeljak, 19.08.2013.
Tko bi gori sad je doli…
Poznata strofa I. Gundulića kaže:
„Tko bi gori sad je doli,
a tko doli gori ustaje.“
To mi je palo na um gledajući i uspoređujući reklame za HDZ i Thomsonov koncert u Biogradu iz godine 2009. i ove 2013. Evo kako to izgleda.
'Reklama' za HDZ iz 2009. godine. Ako se netko sjeća o njoj sam već zborio na mom blogu pišući o tome kako je ta 'reklama' priključena na javnu rasvjetu iako se nalazi na privatnoj kući.
Danas ta 'reklama' izgleda malo 'ofucano'. Snimljenu po mraku, bez blica, može prepoznati samo onaj koji zna što je ona nekad predstavljala.
I da ne bi bilo zabune kako se radi o istoj kući i istoj reklami evo fotografije s blicom.
Zanimljiva je također u kontekstu 'prolazi sve' da se na spomenutoj kući vijorila HDZ-ova zastava tijekom cijele godine godinama (već se pomalo i ofucala) a danas je nema. I to nešto govori…
A sad slike koje se odnose na onaj drugi dio Gundulićeva stiha:
Tako je M.P. Thomson reklamirao svoj koncert u Biogradu (o kojem sam također svojevremeno pisao) 2009. godine. Veličinom je bila manja od čovjeka što hoda ispred nje.
A evo kako je reklama 'narasla' nakon četiri godine.
Ako malo pažljivije pogledate potonju sliku vidjet ćete ostatke jedne reklame koja je tu stajala u istoj veličini dok se nije pojavila ova za M.P.T. Na tom ostatku stoji reklama za tvrtku „NARADA“ koja se bavi „legalizacijom nezakonito izgrađenih objekata“. To se zaista može samo u nas. Nekako bi mi ljepše zvučalo da piše: „legalizacija nelegalno izgrađenih objekata“ ali ne kod nas se može legalizirati (ozakoniti) i ono što je nezakonito izgrađeno (i ne samo izgrađeno nego i stečeno)! No to je već jedna druga priča o kojoj i vrapci na grani pričaju svoju varijantu: živ, živ, živ, tko vam je kriv!
ponedjeljak, 12.08.2013.
Blogeri, upomoć!
Nije baš 'Humor', više 'Muka' no što mogu kad takve kategorije nema
Ima jedno tjedan dana ili koji dan više kako su nas počele napadati 'nevidljive beštije'. Odjednom osjetimo oštru bol ali kad pogledamo na bolno mjesto nema ničega. Nakon nekog vremena na tom mjestu pojavi se oteklina u obliku kvrge koja peče, što no se kaže, 'ko sam vrag'. 
Tek nakon što ju nekoliko puta namažemo 'Sinopenom' pečenje popusti ali nateklina ostane i po nekoliko dana.
Prva pomisao bila je: komarci, točnije komarice. Kakvi su to komarci koji ubodu pa nestanu kao da ih nije ni bili, čudili smo se. Ipak oni malo stanu dok se ne napiju krvi. I to naravno najčešće plate glavom jer uvijek u blizini imamo 'muhomlat'. 
A iskreno govoreći i nismo ih vidjeli kroz svo to vrijeme.
Druga pomisao je bila: mravi. Oni ipak nisu tako brzi da bi ugrizli i onda nestali. Osim toga ugrizi i nateklina pojavljuju se po čitavom tijelu, bilo ono pokriveno odjećom ili ne. 'Najbolje' je kad se pojave na stražnjici jer onda jedan dan sjedimo na pola nje. I to ne samo danju nego su' beštije'aktivne i po noći. Navečer legnem bez kvrga, ujutro se probudim s kvrgom na vratu, na lopatici i da dalje ne nabrajam, nepristojno je 
.
I konačno, danas u jutro sjedeći u svom karakterističnom položaju pred kućom, izgleda otkrih misterij. Osjetih bol, pogledam na to mjesto bez da sam poduzeo 'obrambeni zahvat' i uhvatim izvršitelja. Kako izgleda pokazuje donja slika.
Veličine je 7-8 mm, člankovito tijelo, šest nožica, na vrhu mala kliješta a zadak mu završava u formi žalca. Je li to žalac kojim bode ili pak grize kliještima ne znam. Uhvatih ga i strpam u kutijicu.
Sve pretpostavke odakle stižu, kako dolaze u sobu, krevet, ispod pidžame ili spavaćice neću nabrajati jer nema smisla. Nazvao sam svog prijatelja 'Hasky'-a da ga pitam za savjet, on se mnogo kreće po prirodi, no nije mi znao objasniti samo je napomenuo da je na internetu čitao kako se ljudi na moru žale da ih nešto grize a oni ne mogu otkriti što
.Onda smo odlučili za početak prosunčati deke i dok sam jednu stavljao na uže našao sam jednu mrtvu, već sasušenu, 'beštiju'. Odluka je odmah promijenjena: sve deke i posteljina u perilicu rublja.
I na kraju poziv za pomoć svim vjernim i 'nevjernim' blogerima: može li netko vas temeljem ovih podataka reći o kakvoj se 'beštiji' radi i je li ima načina da se ona onemogući u svojoj 'aktivnosti'? Na svakom korisnom savjetu unaprijed zahvaljujem od sveg srca
.petak, 09.08.2013.
Klet
Moj nećak danas ima feštu. Slavi 44. rođendana. Očekuje se broj gostiju najmanje polovica broja njegovih godina. Tradicionalna obveza moje supruge kao glavnog kuhara i moje malenkosti kao pomoćne radne snage je ispeći prigodnu tortu. Jučer navečer obavismo tu tradicionalnu obvezu i evo 'naših ruku djela, neka živi, živi nećak naš.'
Po završetku posla, a bilo je već oko deset sati navečer sjedim pred kućom u klasičnom položaju (već opisanog), hladno 'Staropramen' na stolu, polako pijuckam odmarajući se od 'napornog' rada. I kako to već kod mene biva započnem pjevušiti melodiju neke pjesmice. Kako redovito ne znam njezin tekst, probudi se moje 'stihoklepsko' nadahnuće i započeh slagati svoju varijantu teksta. Slično sam radio kad sam uspavljivao unuke dok su bile male, a sad to radim uspavljujući najmlađu unučicu Floru.
Počelo je sa stihom:
„Idem ve u svoju klet…“
pa pomislih: 'moje kleti' više nema, prodali smo je i za dobivene pare, uz mali dodatak, kupili stan u Samoboru da budemo bliže unucima.
„E to tak ne bu išlo', i započnem prepravku teksta. Sjetih se da sam tijekom dana razgovarao sa svojim dobrim prijateljem i bivšim suradnikom na poslu koji se s vremenom na vrijeme javlja u komentarima pod imenom 'Hasky'. Tražio je spas od vrućine u podrumu tastove klijeti pa odlučih njemu u čast ispjevati malu pjesmicu s 'kletskim' sadržajem. Nakon nekog vremena uobličio sam slijedeći tekst:
„Došel bum vu tvoju klet,
fućka mi se za taj svet.
Kad popijem litru dve,
fućkal tad bum baš na sve.“
Kako je bila već duboka noć (23.20 sati) odlučih spremiti e-mail poruku u 'nacrte' i poslati mu drugi dan, tj. danas. Petljajući oko spremanja poruke, i ne znajući, poruku sam poslao. Ne znam jeli ga poruka probudila ili ne i kad ju je pročitao, no jutros u 6.30 'Hasky' mi je vratio 'milo za drago', dok sam još bio u polusnu, slijedećim odgovorom.
„Kad bi moja bila klet,
fućkalo bi mi se baš za sve.
Kad popijem litru dve,
fućka mi se čija je klet.“
Nije baš sasvim ispravan stih, što mu se može oprostiti obzirom na rane sate, no kako mi se ideja odgovora neobično dopala, objavljujem njegovo 'stihoklepstvo' u originalu.
Nakon ovako plodonosne razmjene 'stihoklepskog umijeća' mislim da je naša obveza da prvom prilikom opjevano i provedemo u djelo
P.S. Ovo sam svrstao u kategoriju 'Priče'. Nadam se da tekst administrator neće opet kategorizirati kao 'Seks/ljubav'
!utorak, 06.08.2013.
Deux ex machina
„Gori vatra…“ pjevao je, ako se ne varam Zdravko Čolić, svojevremeno jedan od vrlo popularnih pjevača ex-države zvane SFRJ. Ovih dana često se sjetim te pjesme. Prži sunce, pušu topli vjetrovi, živa se u termometrima ne spušta ni noću ispod 25 celzijevaca a danju penje i do 42 na suncu. Diše se na škrge. Ono malo vremena što sam vani uz mene je flaša Coca-Cole napunjena vodom kojom polijevam kosu da mi se ne upali mozak. Jednom riječju – 'Pakao'.
U takvo ozračje iz Hanovera u splitsku zračnu luku doputovao je moj stariji unuk – Teo, koji je s mamom bio na 'studijskom' sedmodnevnom putovanju u Njemačkoj. Uči u vrtiću petogodišnji momčić njemački pa otputovao s majkom na 'usavršavanje'. Baka i deda dočekaše ih na aerodromu, majka prespavala noć pa onda ujutro pravac Zagreb da preuzme brigu nad drugim unukom koji je trenutačno u punoj fazi vodenih kozica. Za vrijeme majčinog izostanka 'behandlao' ga je otac. Istog je jutra spomenuti otac krenuo iz Zagreba autobusom u Biograd, negdje na autoputu se njih dvoje mimoišlo, i oko podneva prošlog petka stigao u 'Pakao'. Najveću radost susreta pobudili su tikva i krastavac iz njihovog vrta koju je tata donio iz Zagreba.
Već navečer pala je prognoza: „Ako izdržim ovdje dva dana bit će čudo!“
I nije izdržao. Teo se ne voli kupati, zbog završne faze kozica (prvi ih je dobio), ne smije na sunce, voda mu hladna, mora pobrati plodove svog rada u njihovom vrtu u Zagrebu i u nedjelju navečer pala odluka da se putuje kući. Spremanje 'na brzaka', drugo jutro baka i deda prate sina i unuka na autobus i – opet smo sami.
Vratili se s autobusne postaje, sjeli u svoje uobičajene položaje: stražnjica na jednoj stolici noge na drugoj, kad zvoni telefon. Sin! Nije siguran je li spakirao unukovog zečića bez kojeg on ne može spavati. S mobitelom na uhu počela pretraga po njihovoj sobi. Zečić na podu između kreveta i krevetića!
- Poslat ću ga poštom, kažem zaboravivši da je jučer bio praznik.
- Dobro, kaže sin.
Pola sata poslije nalazim da je sin u mojem biogradskom brlogu ostavio punjač, pretpostavljam njegovog službenog mobitela. Provjera potvrđuje da je pretpostavka točna. Treba i to slati no sad već znam da ne mogu danas zbog praznika.
Padaju dva prijedloga: slanje sutra HPexpressom ili pak autobusom. Danas u jutro na poštu i - odustajem od HPexpresa jer on nije nikakav posebni nego sasvim obični express koji na odredište stiže drugog dana po predaji. Ostaje autobus u 17.15.
I bilo bi to OK da nisu ove paklenske vrućine. Sumnjam da ću moći u to vrijeme do autobusnog pješice a auto mi se ne 'raspakirava'. Pada dogovor s nećakom da će me on odvesti no u podne je takva vrućina da mi se vrti, moram leći i sve više sam uvjeren da neću moći ni autom. U takvim razmišljanjima protekao mi dan sve u nervozi kako će sve to ispasti. Jer iz određenih razloga pošiljka je trebala na odredištu biti baš danas.
I kad sam već pomislio da će i unuk ostati bez zečića i sin bez punjača, pojavio se 'deux ex machina' u vidu gošće koja je boravila kod bratića i danas odlazi kući u Zagreb autobusom u - 17.15. Nije joj problem da odnese pošiljku a sin će se revanširati time što će je s autobusnog kolodvora odvesti autom do kuće. I da sreća bude veća stan joj je u istom smjeru u kojem i mog sina.
Olakšanje je bilo takvo da je odmah palo pivce za živce ('Staropramen') a i vrućina odjednom više nije bila tako nepodnošljiva.
petak, 02.08.2013.
Sto posto čisto!
Danas u J.L. osvanuo veliki članak pod naslovom.
Kladim se da policija još nigdje na svijetu nije pronašla tako garantirano čist kokain.
